Janice Brooks dobila je priliku života! Krajem kolovoza 2001. preselila se iz Londona u New York. Živjela je u srcu Manhattana i radila u kultnim "blizancima". 

Tri tjedna nakon što je počela njezina američka avantura, 11. rujna 2001., bio je kao svaki drugi dan. Nebo je bilo zapanjujuće plave boje. Krenula je sa svojim kolegama na posao u EuroBrokers, na 84. katu tornja južnog tornja WTC-a. U 8.46 sati, njezin život, kao i životi mnogih drugih - nepovratno su se promijenili. 

Boeing kompanije American Airlines brzinom od 790 kilometara na sat udario je u sjeverni toranj WTC-a u 8.46 sati. Stvorio je divovsku rupu od 93. do 99. kata. 

Samo 17 minuta kasnije, drugi Boeing, zabio se s 950 kilometara na sat u južni toranj, između 77. i 85. kata.

Janice to nije znala.

"Čula sam glasan prasak... ekran mog računala je treperio, svjetla su se palila i gasila, a kroz prozor sam vidjela kako lete papir i prašina. Izgledalo je kao klasična američka parada", prisjetila se Janice. Nitko još nije bio svjestan ozbiljnosti situacije. 

Otrčala je do kolege koji joj je rekao da ne paničari, da se vjerojatno radi o eksploziji na gradilištu. 

"Svi van", čulo se odjednom. Janice se ipak vratila po torbu i odlučila nazvati London. Dobila je bivšeg šefa i rekla mu da u svi dobro, ali da se nešto događa u susjedstvu pa napuštaju zgradu.

"Nešto se događa u susjedstvu?!?!?!?!? Dovraga Janice, avion je udario u zgradu – bježi odande!!!!", rekao joj je. Počela je trčati. Osjetila je neobičan miris i tek kasnije shvatila da je bila riječ o avionskom gorivu. Kolege su je usmjerile prema požarnim stepenicama. 

Ljudi su čavrljali, šalili se...

Stubište je već bilo puno ljudi koji su silazili. Nisu se pretjerano žurili. Čavrljali su, šalili se... Pokušala se držati poznatih lica, ali mučila se da ih zadrži na vidiku u masi ljudi. U jednom trenutku skinula je besmislene štikle koje je nosila i nastavila hodati bosa, 

"Odjenom začula se obavijest od zaštitara zgrade. Uvjeravali su nas da je zgrada sigurna, da su hitne službe zatražile da se ne evakuiramo jer se prostor na trgu koristi kao hitni medicinski centar za one koji su evakuirani iz sjevernog tornja", priča. Rečeno im je da se maknu sa stubišta i vrate u zgradu na najbliži kat.

"Najbliži nam je bio 70. kat. Dok smo hodali, začula se još jedna obavijest, u kojoj se ponavljalo da je naša zgrada sigurna i da će liftovi uskoro proraditi", dodaje. 

"Kad smo stigli do predvorja dizala, tamo je već bilo desetak ljudi". Tada je konačno srela svoje kolege, a među njima i Paula Gilbyja (Daisy). Prisjetila se da mu je rekla da se nada se ovakve stvari ne događaju prečesto.

"Svakih osam godina", rekao je misleći na bombaški napad 1993. Čekali su oko tri minute. Kako liftovi nisu dolazili, netko je predložio da nastave pješke. Pokušala je pratiti Daisyja, ali bio je prebrz. Vikala mu je da je čeka, a on joj je odgovorio "požuri starice". Nikad ga više nije vidjela. 

Osjetili su tup udarac

S grupom ljudi krenula je prema gore, uvjerena da je njihova zgrada sigurna. Bilo ih je sedmero.

Hodali su desetak minuta, ušli u spojni hodnik i tada su osjetili tup udarac. Zgrada se tresla pet sekundi. Pala je i udarila u zid. Strop se srušio iza nje. Dim ili prašina ispunjavali su prostor oko nje. Čovjek u bijeloj košulji trčao je naprijed-natrag. Pokušavao je otvoriti vrata koja su prošli i vrata ispred njih. Bila su blokirana ruševinama. 

"Tada sam čula ženski krik koji je ledio krv u žilama. Muškarac je vikao upomoć, a sve je pratilo histerično lupanje. Svi smo se pomaknuli dalje u hodnik kako bismo vidjeli odakle dolazi buka, mogli smo čuti plač i vikanje s druge strane gornjih vrata, pa smo, predvođeni čovjekom u bijeloj košulji, raščistili ruševine i gurali i vukli vrata dok se nisu otvorila. Prošlo je oko šest šokiranih i omamljenih ljudi... svi su bili krvavi, a žene su plakale", priča. Jedna žena imala je posjekotinu od ramena do lakta. Vidjela se kost. Koža je samo lepršala oko nje. Vezali su joj majicu kako bi zaustavili krvarenje. 

Jedan muškarac imao je posjekotinu na stražnjem dijelu vrata, a stražnji dio majice bio je natopljen krvlju. Drugi muškarac imao je košulju poprskanu krvlju i ogromne komade stakla u prsima, koje su ostali izvlačili.

Jedan od muškaraca rekao je da je čuo glasno šištanje, pogledao gore i vidio ogromnu vatrenu kuglu kako im dolazi iz smjera druge zgrade i da su im svi prozori eksplodirali dok su trčali natrag prema vratima.

"Moja prva pomisao bila je da je sjeverni toranj pao na nas", dodaje. 

Oko joj je bilo puno krvi

Posljednja osoba koja je prošla bila je još jedna žena s dugom tamnom kosom. Imala je posjekotine po cijelom licu i jedno oko puno krvi. To je bila žena koja je vrištala. Govorila je da ne vidi i mahnito je mahala rukama po zraku. Netko joj je dao bocu vode, oprala se, a krv u oku bila je od duboke posjekotine na čelu. Kad je protresla kosu, staklo je palo po svima. 

Krenuli su prema vratima kroz koja su došli. Uklonili su ruševine, a čovjek u bijeloj košulji nekako je otvorio vrata. Dok je gledao dolje, rekao je da stepenica više nema i da je sve što je mogao vidjeti bio dim i tama.

Odjednom su u hodniku ugledali još jedna vrata. I ona su bila blokirana. Uspjeli su odgurati komade betona i provukli su se bočno. Krenuli su stepenicama prema dolje.

"Ušli smo u dobro osvijetljeno stubište, koje je bilo prekriveno komadima stropa, žice, žbuke i betona. Plastične boce Coca-Cole su eksplodirale, a voda iz puknute cijevi šikljala je niz stepenice, što ih je, pomiješano s Coca-Colom, učinilo vrlo skliskima. Žena ispred mene klizila je posvuda. Bilo je jako prašnjavo, sjećam se da sam kašljala, a stopala su mi bila ljepljiva i mokra", prisjetila se. 

Nakon otprilike šest katova stepenica, nije više bilo krhotina i zavladala je smrtna tišina. Samo se povremeno čuo kašalj i plač.

Čovjek u bijeloj košulji trčao je između ljudi i govorio im da ostanu fokusirani, da paze gdje hodaju i da se drže za ogradu. 

Svaki korak ostavljao je krvavi otisak

"Sjećam se kako je žena iza mene plakala i sve glasnije kašljala, rekla mi je da ima astmu i da mora stalno stajati kako bi udahnula. Žena ispred, s ozlijeđenom rukom, stalno je ponavljala da se seli u petak, plakala je i govorila da neće moći pomoći mužu. Lijeva noga joj je jako krvarila i vidjela sam da je imala samo pola cipele na nogama. Svaki korak koji je napravila ostavljao je krvavi otisak. Sjećam se da sam pogledala dolje na svoju lijevu nogu i vidjela krv kako mi curi kroz bose prste dok sam koračala iza nje", opisala je Janice.

U jednom trenutku shvatila je da ima krvi na košulji. Ukopala se i ponavljala to dok je čovjek u bijeloj košulji nije zagrlio i rekao da je sve u redu, ali da moraju nastaviti dalje. Pitao ju je kako se zove i umirivao je. Njegovo ime bilo je Bob Mahon.

Otprilike na osmom katu sreli su tri vatrogasca. Vidjela je da su ih pogledali. Shvativši da mogu sami, nastavili su se uspinjati. 

"S preostalih desetak katova, gospođa ispred mene stala je, počela glasno plakati i nekontrolirano se tresti, noga ju je boljela, očito je imala problema s hodanjem. Rekla je da ne može dalje, da se treba odmoriti, da je trebamo ostaviti i poslati pomoć kad konačno stignemo izlaza... Bob je rekao ne i bez puno buke, podigao je na leđa i odnio je do izlaza", kaže. 

Kad su konačno izašli, ženu s posjekotinom na ruci odveli su bolničari. 

"Dok sam je gledala kako odlazi, policajac me zaustavio i rekao 'glavu golje, ne osvrćite se'. Bob me uhvatio za ruku i počeli smo trčati", dodaje. 

Dok su trčali vidjeli su neku ženu kako stoji s kavom i krafnom u ruci. Gledala je u toranj u potpunom transu. 

Bilo je 9.43. Tada je prvi put pogledala prema WTC-u. 

"Nisam mogla vjerovati što vidim, tamo gdje je trebao biti naš ured, zjapila je ogromna rupa. Vidjela sam dim i plamen... Osjećala sam mučninu dok me preplavljivao val vrućine. Stajala sam u transu... baš kao žena s krafnom, i počela sam plakati. Plakala sam cijelim putem kući", prisjeća se Janice.

Čula je tutnjavu prije nego što je išta vidjela

Bob ju je držao za ruku. Pomagao joj je hodati. Plakala je sve jače i jače. Nekoliko minuta kasnije stigla je kući. Počela je nazivati obitelj i prijatelje. Linije su stalno pucale. 

Kad se prvi toranj srušio u 9.59 sati, čula je tutnjavu puno prije nego što je išta vidjela. "Mislila sam da je to još jedan avion i sjećam se da sam vrištala, saginjala se i čekala neizbježan zvuk krckanja. Podigao se mali oblak prašine i vidjela sam papir kako se kovitla oko mog prozora. Televizor je ostao upaljen i sve u stanu je nastavilo raditi", rekla je. Nekoliko trenutaka kasnije čula je isti tutnjajući zvuk.

"Ovaj je bio puno glasniji... Razgovarala sam s prijateljicom u Houstonu i linija je pukla, televizor se ugasio, osjetila sam kako se zgrada pomiče, posuđe je počelo zveckati, prozori su vibrirali. Podigla sam pogled i vidjela samo tamu kako obavija moju zgradu. U transu sam gledala kako se oblak koji se diže činio usporenim dok su mi se prozori, jedan po jedan, zamračivali. Bilo je kao da netko na krovu odmotava tešku rolu tepiha... sve dok na kraju nije nastao mrkli mrak. Nisam vidjela ruku pred licem. Sjela sam i plakala... Sjedila sam na kauču ljuljajući se naprijed-natrag i mislila sam da ću umrijeti. Umrijet ću, a bila sam sama. Nikada neću zaboraviti taj osjećaj. Čak i sada, u snovima vidim tu scenu", prisjetila se.

Nakon nekog vremena, crnilo se pretvorilo u sivu, zatim u svijetlosivu, a onda samo u kovitlajući papir i prašinu. Ustala je i pogledala Kip slobode u luci - jedna strana stana izgledala je kao savršen ljetni dan, druga strana je bila kaos i ljudi su umirali.

Nakon nekog vremena izašla je iz stana u kojem nije bilo ni struje ni vode. Ulice su izgledale kao u filmovima nakon nuklearne katastrofe. Bila je do koljena u prašini i bilo je jezivo tiho. Nisu se čule ni ptice. Nekako je stigla do Queensa kod prijateljice.

"Ne sjećam se ničega drugog te noći... Sjećam se da sam provela oko sat vremena pod tušem ispirući prljavštinu i prašinu... i sjećam se da sam se pogledala u ogledalo i znala da moj život više nikada neće biti isti", rekla je Janice. 

Nije to bio samo zvuk

"Bio je to najglasniji prasak koji sam čuo u životu. Nije to bio samo zvuk... Trajao je više od sekunde. Nisam mogao razaznati što se upravo dogodilo. Jedan od mojih zaposlenika tada je primijetio da padaju neke krhotine kraj prozora. Kolege i ja zaključili smo da moramo napustiti zgradu iako se alarm nije oglasio", počinje svoju priču Bob Swierupski koji je bio na četvrtom katu sjevernog tornja.

Dok su se približavali izlazu, vidio je kako se hodnici pune ljudima koji pokušavaju pobjeći iz zgrade.

"Moram se vratiti. Zaboravio sam ugasiti aparat za kavu, rekao je moj kolega i otišao, a mi smo nastavili. Putem smo vidjeli goleme komade betona i metala na putu. U tom trenutku činilo se pametnije ostati u zgradi", nastavlja svoju priču.

Zatim se začuo još jedan glasan prasak. Osjećalo se kako raste masovna panika. Uprava je tada otvorila sve izlaze za nuždu. 

"Nikada neću zaboraviti trenutak kad sam vidio što se dogodilo. Stojeći tik uz prvi toranj i pogledavši gore, ugledao sam nešto što je izgledalo kao obris aviona u zgradi. U tom trenutku nisam baš bio siguran što napraviti", rekao je. Pokušao je nazvati ured u Washingtonu, ali mobitel nije radio. Vidio je liječnika kako stoji na vratima ordinacije i promatra tornjeve. Dao mu je da telefonira. Došao je do nadređenog i rekao, vjerojatno još potpuno nesvjestan situacije u kojoj se nalazi: 

"Imamo problem ovdje u New Yorku. Njegov odgovor je bio: Naravno da imate, napadnuti smo. Recite svojim ljudima da pokušaju što prije doći kući", govori.

Ljudi su bježali kućama, a vatrogasci u tornjeve

Preko pola sata nije uspio dobiti nikoga od zaposlenika. Krenuo je kući. Dok je hodao, pored njega su jurili vatrogasci. Dolazili su i osobnim automobilima. Ljudi su bježali, a oni su ulazili u pakao. 

"Na njihovim licima nije bio strah. Oni su jurili gasiti požar i spasiti živote" rekao je. Putem je sreo kolegu. I dalje nisu znali što se točno događa. Tada su ušli u hotelsko predvorje u kojem je bio veliki televizor koji je uživo prikazivao ono što se događa u centru grada. 

"Bio sam zapanjen kad sam vidio da se toranj srušio. Nisam mogao vjerovati što gledam. Kad sam napustio zgradu, mislio sam da je najgore prošlo. Nije mi palo na pamet da se toranj može srušiti. Samo sam mislio: svi ti ljudi, svi vatrogasci, policija...", rekao je. 

Po glavi mu se počelo motati - jesu li svi izašli, gdje da idemo. Nazvao je suprugu, ali nije bila kod kuće. Ostavio je poruku da je dobro. Tek kad je stigao kući, vidio je da su oba tornja srušena. 

"Bio sam van sebe", prisjetio se. 

Prije mjesec dana identificirane dvije žrtve

Prošle su 24 godine od dana koji je promijenio svijet kakav poznajemo. Teroristi Al-Qaide srušili su tornjeve WTC-a, a zatim napali Pentagon 11. rujna 2001. godine. 

Napredak u DNK testiranju omogućio je forenzičarima da identificiraju još dvije žrtve terorističkih napada u New Yorku 11. rujna 2001.

Ovim razvojem događaja broj pozitivno identificiranih osoba porastao je na 1653 od 2753 koje su umrle nakon što su teroristi Al-Qaide tog jutra s dva oteta komercijalna zrakoplova udarili u tornjeve blizance Svjetskog trgovačkog centra.

Riječ je o Barbari Keating (72) iz Palm Springsa u Kaliforniji, i Ryanu Fitzgeraldu (26) iz New Yorka.

Keating je bila crkvena djelatnica i umirovljena zagovornica prava osoba s invaliditetom koja se nalazila na letu 11 American Airlinesa na putu kući s kasnog ljetnog odmora u Massachusettsu. Avion kojim je putovala, Boeing 767, letio je iz Bostona za Los Angeles sa 76 putnika i 11 članova posade. Oteli su ga islamistički teroristi i to je bio prvi avion koji je izravno udario u sjeverni toranj kompleksa nebodera u donjem Manhattanu u 8.46 sati.

Keating je preživjela rak dojke, nije trebala biti na letu, ali je krenula kući dva dana ranije jer je njezina kći imala lakšu prometnu nesreću, a zet ju je zamolio da se vrati kako bi pomogla s čuvanjem djece.

Fitzgerald je bio mladi trgovac devizama koji je radio na 94. katu južnog tornja kada je let United Airlinesa 175, također Boeing 767 koji je putovao iz Bostona za Los Angeles, s 51 putnikom i devet članova posade, udario u 9.03 ujutro.

Imena Fitzgeralda i Keatinga nalaze se među gotovo 3000 upisana na spomenik 11. rujna u New Yorku, izgrađen na ostacima tornjeva blizanaca, a ujedno se odaje počast poginulima u napadima istog dana na Pentagon i na drugom otetom zrakoplovu srušenom u Shanksvilleu u Pennsylvaniji, dok je letio prema Washingtonu. 

POGLEDAJTE VIDEO: Europski obavještajci na nogama, Ursula prisilno sletjela u Bugarsku: Sumnja bačena na Ruse