Vršnjačko nasilje sve je veći problem u društvu, pa tako i u Hrvatskoj. Današnja su djeca sve izloženija raznim vrstama nasilja, a neka od novijih istraživanja pokazuju da su ona u porastu. Nasilje koje djeca trpe ostavlja trajne posljedice na njihovo mentalno zdravlje, pa je jako važno pravodobno reagirati, bilo da ste u poziciji roditelja, učitelja ili bilo koje odgovorne odrasle osobe iz djetetova okruženja. 

Prema nekim novijim istraživanjima koja su institucije provele u Hrvatskoj, svi su oblici vršnjačkog nasilja u porastu što je krajnje zabrinjavajuće. Posebno što su djeca nasilju izložena u sve ranijoj dobi. No kako pomoći djetetu koje je žrtva, ili možda čak počinitelj nasilja? 

U nastavku donosimo razgovor sa psihologinjom Petrom Žukinom, mag. psych. iz Bura savjetovanja. Ona objašnjava kakvim su sve vrstama nasilja djeca danas najčešće izložena, te što mogu napraviti roditelji ako uoče problem, kome se obratiti za pomoć, te kako bi trebale reagirati institucije. 

Koje su najčešće vrste vršnjačkog nasilja?

Najčešći oblici vršnjačkog nasilja su verbalno nasilje što uključuje vrijeđanje, ismijavanje, pogrdne komentare, prijetnje, ponižavanje, zatim fizičko nasilje koje je učestalije u populaciji dječaka (ono uključuje udaranje, guranje, tučnjave, gađanje predmetima i sl.), socijalno, odnosno emocionalno nasilje (isključivanje iz grupe, ponižavanje pred drugima, širenje glasina i sl.) koje se često pojavljuje uz verbalno nasilje. U današnje vrijeme je sve češći i oblik cyberbullyng, odnosno elektroničko nasilje, koje se odvija putem interneta i društvenih mreža, a odnosi se na slanje uvredljivih poruka ili pisanja uvredljivih komentara, prijetnji, objavljivanja ponižavajućih fotografija ili videozapisa o drugima, snimanje nasilja nad drugim djetetom koje se potom objavljuje na društvenim mrežama, a sve su češće zabilježeni i slučajevi slanja i širenja tuđih seksualno eksplicitnih slika.

NAUČITE KAKO POMOĆI /

Psihologinja savjetuje: 'Ovo je jedini sasvim jasan znak da je dijete žrtva vršnjačkog nasilja'

Možemo li kao roditelji, učitelji ili starija osobe kojoj dijete vjeruje i kako prevenirati nasilje, naučiti dijete da na vrijeme prepozna nasilnika i izbjegne probleme?

Povjerenje u odraslu osobu je jedan od najvažnijh zaštitnih faktora koje dijete može imati i u slučaju da je žrtva nasilja, ali i u prevenciji nasilja. Kao roditelji, djeci kroz topao i podržavajući odnos i otvorenu komunikaciju dajemo do znanja da možemo s njim pričati o svemu, da nam se mogu povjeriti jer ćemo ga saslušati, čuti i shvatiti ozbiljno te ćemo mu pružiti potrebnu podršku i zaštitu. Jednako je tako važno da smo kao roditelji uključeni u školski i socijalni život djeteta i da imamo potrebnu dozu nadzora u istome (da znamo s kime se i gdje dijete druži, koju djecu više ili manje preferira, kakva je ''socijalna klima'' u razredu ili školi, izbjegava li određenu djecu i zašto) što nam sve pomaže u prevenciji. 

Također, za djecu je važno da roditelji svojim ponašanjem i modeliranjem šalju jasnu poruku djetetu koje je ponašanje prema drugima okej, a koje nije okej. S druge strane roditelji svojim ponašanjem mogu pokazati kakvo ponašanje drugih prema nama nije u redu i nećemo tolerirati i na koje načine tome možemo pristupiti. Ukoliko nam dijete ispriča neki slučaj vršnjačkog nasilja ili ga primjerice zajedno vidimo u medijima, dobro je, na djetetu prikladan i razumljiv način, prokomentirati kako postupiti u takvim situacijama, što jest ili nije prihvatljivo, što jest ili nije ispravno učiniti i koji stav zauzimamo mi kao roditelji. Djeci su primarni model učenja sami roditelji pa je stoga njihova uloga u modeliranju ponašanja velika kao što je i pričanje o temi nasilja s djecom. 

Učitelji i stručne službe škole također imaju veliku ulogu u samoj prevenciji nasilja jer mogu imati vrlo dobar uvid u međuvršnjačke odnose i prepoznati potencijalno nasilje, žrtve i počinitelje. Za njih je važno da kontinuirano šalju jasnu poruku djeci o nultoj toleranciji na bilo kakav oblik nasilja, da dosljedno reagiraju na slučajeve nasilja te im daju do znanja da im se djeca mogu povjeriti, požaliti i da su ih spremni čuti, saslušati, shvatiti ozbiljno i vjerovati im.

ALARMANTNO U HRVATSKOJ /

Psihologinja za Net.hr: 'Više od 70 posto djece doživjelo je seksualno zlostavljanje'

Kako roditelji mogu ojačati emocionalnu otpornost djeteta?

Odnos koji roditelji imaju s djetetom je bitan temelj u emocionalnoj otpornosti. Emocionalno topao i podržavajući odnos s djetetom, uz jasna pravila i granice, pruža djetetu osjećaj sigurnosti, stabilnosti, podrške, jasnih očekivanja i sl. Za emocionalnu otpornost djeteta potrebno je dijete učiti da prepoznaje, imenuje, opisuje, i prihvaća svoje emocije, da postoje ugodne i neugodne emocije koje su jednako dobrodošle jer im one mogu biti pokazatelj toga je li nešto u redu za njih ili ne. Roditelji koji pokazuju svoju emocionalnu dostupnost djetetu, šalju mu poruku da ga slušaju, razumiju, da ne osuđuju njihove emocije i osjećaje i da mogu prihvatiti i ''izdržati'' djetetove emocije koliko god neugodne bile. 

Učenje kako da dijete bude sa svojim emocijama i kako da se nosi s njima, tj. samoregulacija, je također dio emocionalne otpornosti. Razvoj samopouzdanja i samopoštovanja pomaže djeci da se osjećaju uspješno, da vjeruju u sebe i svoje sposobnosti, da grade samostalnost i autonomiju u skladu s dobi, a posljedično da znaju postaviti osobne granice prema drugima. 

S druge strane je jednako bitno naglasiti da dopustimo djeci da dožive frustraciju i neuspjehe, da ih ne prezaštićujemo od takvih neugodnih iskustava jer se kroz njih uče kako prebroditi teške situacije, kako se s njima nositi i kako tražiti pomoć kad im je potrebna, što također gradi emocionalnu otpornost, naravno uz prisutnu emocionalnu dostupnost i podršku roditelja. Naposljetku, emocionalna otpornost ne znači da je dijete ''otporno'' na doživljavanje neugodnih emocija i iskustava i da ga ta iskustva neće emocionalno dirnuti i pogoditi već da će dijete, kada se ona dogode, znati kako se s njima nositi i kako ih na lakši način prebroditi, a to je sposobnost koja se uči i razvija.

Psihologinja Petra Žukina, mag.psych iz Bura savjetovanja

Foto: Mihovil Radauš

Kako izgraditi odnos povjerenja s djetetom da bi nam se povjerilo o nasilju?

Kroz otvorenu komunikaciju i vlastiti primjer. Povjerenje se gradi od malih nogu na različite načine, od odgovaranja na djetetove potrebe, zajedničko provođenje vremena i aktivnosti, pričanja s djetetom o različitim temama i iskrenosti s djetetom (primjereno njegovoj dobi), dosljednosti u odgoju, da roditelji ne daju obećanja za koja nisu sigurni mogu li ih ispuniti i slično. Važno je da u razgovoru s djecom pokazujemo da smo prisutni i da ga slušamo kao i da čujemo to što nam govori i da njegove misli i osjećaji imaju vrijednost. Da ga shvaćamo ozbiljno, da ga ne osuđujemo ili ismijavamo, da ne umanjujemo njegove osjećaje ili njegovu perspektivu nekog događaja jer se nama možda ne čini ''tako strašnim ili ozbiljnim'' već da vjerujemo djetetu da je za njega to zaista tako kako nam govori. Na taj način mu dajemo do znanja da nam može reći bilo što i bilo kada i da ćemo ga čuti i biti tu za njega, ali također je bitno da mu isto to i kažemo. 

Ako nam se dijete povjeri o nasilju, uz pružanje emocionalne topline, razumijevanja i podrške, važno je da mu kažemo da nam je drago što nam se povjerilo, da je to dobro i ispravno, i da postoji načini na koji mu možemo pružiti podršku i zaštiti ga.

Kako pomoći djetetu koje svjedoči nasilju, ali se boji reagirati?

Ako dijete svjedoči vršnjačkom nasilju moguće je da će se bojati reagirati zbog straha da i ono ne postane žrtva nasilja. To znači da se boji za svoju sigurnost i u razgovoru s njime je važno da budemo strpljivi i damo mu prostora i vremena da nam ispriča čemu svjedoči te da mu pošaljemo poruku kako je važno da se o takvim događajima povjere nekoj odrasloj osobi u svojoj okolini kako bismo mogli reagirati, pomoći žrtvi nasilja i njima te zaustaviti nasilje. I ovdje je važno da im šaljemo poruku da ih možemo čuti, vjerovati im i da postoje načini kako ih možemo zaštiti od nasilja. 

RODITELJI, OPREZ! /

Psihologinja za Net.hr: 'Djeca u dobi od 10 godina već sudjeluju u sekstingu'

Događa se i da su svjedoci vršnjačkog nasilja prijatelji počinitelja nasilja, iako sami ne sudjeluju u nasilju, te se također boje isto prijaviti ili ne žele biti, kako to obično nazivaju ''cinkeri''. Njima je važno dati do znanja da ni jedan oblik nasilja nije opravdan te da takvo ponašanje može biti opasno za život žrtve. Prijaviti nasilje ne znači biti ''cinker'' već reagirati ispravno i tako pokušati zaštiti nekoga tko to ne može učiniti sam. Također je bitno da im damo do znanja da to ne znači da su oni krivi za to što se nasilje događa, ali mogu pomoći u tome da se isto spriječi.

Što učiniti ako se naše dijete uključi u nasilje ''iz zabave'' ili zbog pritiska vršnjaka? Ili jednostavno zato što ni samo ne prepoznaje da su određene vrste ponašanja nasilje nad drugima?

U toj je situaciji bitno reagirati pravovremeno i djetetu jasno poručiti da je takvo ponašanje neprihvatljivo te da isto ne podržavamo. Djetetu treba dopustiti da ispriča svoju ''stranu priče'' i saslušati ga, biti strpljiv i ne regirati burno ili vikanjem, ali mu i dati do znanja da su nasilna ponašanja i postupci uvijek neprihvatljivi i da nikada nisu rješenje. Potrebno je i provjeriti je li ono možda nekada bilo žrtva nasilja. 

U razgovoru s djetetom treba paziti da dijete ne etiketiramo ''lošim ili zločestim'' već da naglasimo kako takva ponašanja i postupci nisu ispravni te da razgovaramo o tome zašto je dijete to napravilo, da ga pitamo što misli kako se drugo dijete (tj. žrtva) osjeća i da ga osvijestimo o posljedicama takvog ponašanja. Važno je da uvidi vezu između određenog ponašanja i posljedica, i da ga potaknemo da se ispriča djetetu. Pritom mu moramo objasniti da isprika ne predstavlja kaznu, da se ispričati nije ''sramota'' već poželjno i primjereno ponašanje kojim pokazuje da mu je žao što je pogriješilo i da shvaća da je pogriješilo. Na taj ga način učimo odgovornosti. 

Moguće je da se dijete ne zna samo nositi s ljutnjom ili frustracijom, da ne prepoznaje određene oblike nasilja ili da jednostavno krivo tumači neku socijalnu situaciju ili kontekst pa je u svakom slučaju poželjno dijete učiti emocionalnoj regulaciji i socijalnim vještinama.

SAVJETI STRUČNJAKINJE /

Djeca sve češće žrtve nasilja na internetu: 'Opasnosti su brojne, roditelji mogu pomoći'

Kako vršnjačko nasilje utječe na samopouzdanje i sliku o sebi kod djece?

Kod vršnjačkog nasilja često dolazi do pada samopoštovanja, samopouzdanja i razvoja lošije slike o sebi. Žrtve mogu osjećati da netko vrši nasilje nad njima jer su primjerice po nečemu drugačiji i gledati na to kao svoju manu ili nešto loše, samim time se mogu osjećati krivima. Kada netko vrši nasilje nad nama, zapravo kontinuirano dobivamo negativne poruke o sebi iz okoline, što mijenja i to kako sami sebe doživljavamo. Kod djeteta se može javiti osjećaj bespomoćnosti jer iz straha da ''ne bude još gore'' ne žele nikome reći ili se srame. Osjećaj srama se može javljati i zato što se nasilje ''događa baš njima''. Neznanje ili strah kako se postaviti prema nekome tko je nasilan prema njima može stvoriti ideju o tome da "nisu sposobni obraniti se" i da "dopuštaju" da netko narušava njihove osobne granice. Zbog svega navedenog, dijete može početi vjerovati i osjećati se kao da je manje vrijedno, nesigurno, da zaslužuje to što mu se događa, da nije sposobno, da nešto s njime ''ne valja'', da je drugačije u negativnom smislu, da nije dovoljno dobro. Generalno će negativnije procjenjivati način na koji vidi sebe i kako se doživlja, manje će vjerovati u sebe, svoje vještine i sposobnosti i teže će prihvaćati sebe onakvima kakvi jesu te vjerovati da zaslužuju poštovanje i ljubav drugih. 

Koliko je važna rana intervencija prevencije nasilja i što ona sve uključuje?

Rana prevencija je vrlo važna jer može pomoći u sprečavanju ili  trpljenju nasilja. Rana prevencija se može odnositi na nekoliko razina preveniranja, ovisno o tome na koga je i kada usmjerena. Prevencija nasilja se može krenuti raditi već vrtićkoj dobi kada se djecu uči primjerice da nije ''u redu nekoga udariti ili kad netko udari tebe'', zatim u školi putem razgovora na temu vršnjačkog nasilja, školskih preventivnih programa i sl., dakle na dobno primjeren i grupni način. Nadalje, rana prevencija se može odnositi na to da se u školskom sustavu uoče djeca koja bi mogla biti u povećanom riziku od razvoja nepoželjnih i neprihvatljivih oblika ponašanja te da ih se uključi u različite prevencijske programe, aktivnosti i slično gdje mogu učiti o razvoju socijalnih i emocionalnih vještina, a koje većinom razvijaju i provode udruge i nevladine organizacije koje imaju suradnju sa školama. 

Psihologinja Petra Žukina, mag.psych iz Bura savjetovanja

Foto: Mihovil Radauš

Ukoliko je dijete već počelo iskazivati neprihvatljva ili nasilna ponašanja prema drugima, također je važno da isto bude prepoznato te da roditelji, učitelji, stručne službe škole pravovremeno upute dijete dalje na individualni rad, savjetovanje, tretmanski rad po procjeni. S druge strane je važno da se prepoznaju i djeca koja bi mogla biti potencijalne žrtve nasilja, koja su po nečemu drugačija i za koju je vidljivo da ih možda vršnjaci odbacuju ili su slabije socijalno uključena. Njih je važno pratiti kako bismo na vrijeme mogli reagirati i prevenirati eventualne oblike nasilja kao i dodatno ih osnaživati, uključivati i pružiti podršku. Prepoznavanje obiteljskog nasilja i djelotvorno reagiranje sustava na njegovo suzbijanje kao i zaštita djece koja dolaze iz takvih obitelji također mogu biti oblik prevencije nasilja za tu djecu i za njih je bitno da im se pruži potrebna psihološka pomoć i podrška.

Kako škole mogu sustavno prevenirati i suzbijati vršnjačko nasilje?

Na razini Ministarstva postoje Akcijski plan za prevenciju nasilja u školama, Protokol o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima, kao i praktični priručnici za suzbijanje nasilja među djecom i mladima kojih se škole moraju pridržavati. Postoje i različiti oblici preventivnih programa koji se mogu provoditi ili se provode u školama. U svakom slučaju je bitno da škole šalju jasnu poruku nulte tolerancije na nasilje te uočavaju i na vrijeme reagiraju na pojave različitih oblika nasilja. Pružanje kvalitetne i kontinuirane edukacije školskog osoblja o oblicima vršnjačkog nasilja, reagiranja i sprječavanja je također od visokog značaja. Važno je i da postoji međuresorna suradnja škola, sustava socijalne skrbi i policije.

OPASNOSTI INTERNETA /

Digitalni forenzičar za Net.hr: 'Djeca se već u ovoj dobi susreću s time, evo što vam je činiti'

Koliko je važna suradnja između škole, roditelja i stručnih službi? Na koji način bi se u idealnoj situaciji ta suradnja trebala odvijati?

Postojanje te suradnje je ključno. Roditelji moraju biti obaviješteni i uključeni u rad i postupanje s djetetom, bitno je da surađuju i da svatko iz svoje pozicije i domene odgovornosti djeluje u najboljem interesu djeteta. Bitno je da izmjenjuju informacije kako bi se dijete moglo pratiti i kako bi što bolje mogli planirati i prilagoditi daljnji individualni plan podrške i postupanja za dijete, bez obzira radi li se o počinitelju ili žrtvi. 

Što učiniti ako institucije (škola, centar za socijalnu skrb) ne reagiraju pravovremeno ili zadovoljavajuće?

Djetetu je potrebno osigurati svu potrebnu stručnu pomoć, a ukoliko smatramo da institucije nisu reagirale zadovoljavajuće, možemo potražiti i informirati se o drugim mogućnostima pravne zaštite. Jedna od nevladinih udruga koja nudi besplatnu pravnu pomoć građanima je Hrvatski pravni centar.

Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.

POGLEDAJTE GALERIJU

NIJE LAKO /

Trikovi za preživljavanje: Većina roditelja potajno radi ove stvari, ali to nikada neće priznati