Vršnjačko nasilje posljednjih je godina sve veći problem u Hrvatskoj. Uz verbalno i fizičko, današnja su djeca sve izloženija i nasilju u digitalnom okružju koje se može događati i iza zatvorenih vrata njihove sobe kod kuće, pa čak i dok sjede pokraj nas na kauču u dnevnom boravku. Nasilje koje djeca trpe, prema nekim pokazateljima, u sve većem postotku često je nevidljivo okolini, a neke situacije s kojima se suočavaju nisu lako rješive ni odraslima, a kamoli djeci. Posljedice po mentalno zdravlje djece mogu biti ozbiljne i dugotrajne. I ne znači da roditelji i nastavnici ne žele pomoći, to nikako, problem je što često ni ne vide da djeca trpe vršnjačko nasilje, a nisu ni sigurni kako prepoznati znakove da je dijete žrtva nasilja ili kako u takvim situacijama reagirati.

Prema nekim novijim istraživanjima koja su institucije provele u Hrvatskoj verbalno nasilje iskusilo je oko 41 % osnovnoškolaca i 29 % srednjoškolaca. Zabrinjavajući su brojevi i kada je u pitanju fizičko nasilje, pa je tako čak 28 % osnovnoškolaca i 13,6 % srednjoškolaca izjavilo je da su bili snažno udareni ili gurnuti barem jednom mjesečno ili čak svakodnevno. Na neugodna tjelesna dodirivanja požalilo se 19,6 % osnovnoškolaca i 13,6 % srednjoškolaca, a nasilje u digitalnom okruženju iskusilo je gotovo 52 % osnovnoškolaca i oko 44 % srednjoškolaca. Značajan porast prijava vršnjačkog nasilja u vrtićima i školama zabilježio je i Ured pravobraniteljice za djecu u izvještaju iz 2022. godine, a prema Ministarstvu rada, obitelji i socijalne politike, 2021. godine zabilježeno je čak 1.500 djece, žrtava vršnjačkog nasilja.  

SAVJETI STRUČNJAKINJE /

Djeca sve češće žrtve nasilja na internetu: 'Opasnosti su brojne, roditelji mogu pomoći'

Brojke su krajnje zabrinjavajuće i pokazuju porast raznih oblika nasilja među djecom u sve ranijoj dobi. Sve to dovodi do sve većeg rizika za njihovo emocionalno, socijalno i psihičko blagostanje. Rastuća učestalost nasilja povezana je s razvojem dugotrajne anksioznosti, depresije, osjećaja usamljenosti, smanjenog emocionalnog blagostanja i rizika od suicidalnih misli pa je vrlo važno baviti se tim problemom u društvu te na ispravan način pomoći djeci koja su žrtve nasilja. No da bismo to mogli, prvo moramo naučiti prepoznati kada su djeca žrtve jer ona često zbog niza faktora, među kojima su stid i strah sama ne progovaraju o tome. 

U nastavku donosimo razgovor sa psihologinjom Ivanom Garašić, mag. psych., kliničkom psihologinjom koja je ujedno i Kognitivno-bihevioralna terapeutkinja, te Shema ter. pod sup. iz EmotiCora. Ona objašnjava kako prepoznati simptome vršnjačkog nasilja, pomoći djetetu koje trpi nasilje te nudi konkretne savjete za roditelje i profesore u borbi protiv ovog velikog problema.

Ivana Garašić, klinička psihologinja i psihoterapeutkinja

Foto: Emoticor

Kako prepoznati da je dijete žrtva vršnjačkog nasilja?

U kontekstu vršnjačkog nasilja, važnoj je najprije napomenuti da se može raditi i o jednokratnom događaju, ali i o zlostavljanju koje može biti sustavno i dugotrajno. Pritom, glavni faktor nije težina događaja sama po sebi, već kako događaj percipiraju djeca. Voljela bih dati izravan i jednostavan odgovor na ovo pitanje, ali nažalost, jedini sasvim jasan znak da je dijete žrtva vršnjačkog nasilja jest dijete koje se povjeri odrasloj osobi o tome što mu ili joj se događa. Naime, kao i odrasli, djeca imaju vrlo različite načine suočavanja sa stresnim i traumatskim iskustvima, pa takve situacije mogu proći bez vidljivih reakcija, pa sve do reakcija koje možemo i ne moramo povezivati s vršnjačkim nasiljem (povlačenje, plakanje, anksioznost, ljutnja i agresivnost…). Sve su reakcije zapravo očekivane i potpuno normalne. Nažalost i istraživanja i iskustvo nam govore da odrasli (i obitelj, ali i djelatnici u sustavu) često umanjuju iskustva djeteta. To je jedan važan rizični faktor, koji zapravo smanjuje vjerojatnost da će se dijete povjeriti u budućnosti.

Kako pomoći djetetu koje je žrtva vršnjačkog nasilja?

Prvi i najvažniji korak je vjerovati djetetu da je njegovo ili njezino iskustvo stvarno i autentično. U današnjem društvu, u kojem se nasilje i zlostavljanje preselilo na društvene mreže, najčešće nam i nedostaju fizički, vidljivi znakovi nasilja i zlostavljanja. Nasilje je sada češće ucjena, izoliranje, vrijeđanje i ismijavanje preko društvenih mreža. 

Zatim, važno je povezati sve sudionike nasilja, kao i sustave koji se brinu o djeci, prvenstveno odgojno–obrazovne institucije i sustav socijalne skrbi, a potom i zdravstveni sustav te policiju i po potrebi sudove. Samim ovim nabrajanjem vidimo koliko je kompleksan sustav koji skrbi o djeci i samim time, koliko ga je teško pokrenuti brzo i efikasno. No ako su pojedinci u sustavima dobro umreženi, sve će funkcionirati kako bi se žrtve zaštitile, te kako bi se kvalitetno radilo s djecom – počiniteljima nasilja.

RODITELJI, OPREZ! /

Psihologinja za Net.hr: 'Djeca u dobi od 10 godina već sudjeluju u sekstingu'

Međutim, ono što je najvažniji, a kod nas često zanemareni korak jest sustavna prevencija nasilja, koja je, kad se događa, kvalitetna, no često ovisi o projektnom financiranju i samim time nije konzistentna i sveobuhvatna.

Ukratko, potrebno je vjerovati djetetu i uključiti sve sustave koji mogu pomoći, pružiti podršku i utjecati na počinitelje nasilja.

Gdje i kome se sve roditelji mogu obratiti za pomoć?

U Hrvatskoj se roditelji mogu obratiti najprije školi koja je dužna postupiti po protokolu o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima. Važno je napomenuti da se Protokol odnosi na sve slučajeve nasilja te nigdje nije navedeno da se odnosi samo na nasilje koje se dogodilo u školi.

Nadalje, roditelji se mogu obratiti Zavodu za socijalni rad ili na linije Hrabrog i Plavog telefona. Za podršku, djeca se mogu obratiti lokalnom savjetovalištu ili Obiteljskim centrima, kao i udrugama koje se bave nasiljem, poput Savjetovališta Luka Ritz. 

Trenutačno je situacija u Hrvatskoj takva da su na području mentalnog zdravlja djece i mladih potrebe znatno veće nego mogućnosti sustava. Stoga je zaista blagodat postojanje udruga koje zapošljavaju psihologe i bave se vršnjačkim nasiljem.

Foto: Shutterstock

Kako razlikovati "obično zadirkivanje" od stvarnog vršnjačkog nasilja?

Razlika je zapravo prilično jednostavna – zadirkivanje nema namjeru nikog povrijediti te će dijete, ako vidi da je nekog povrijedilo, prestati s takvim ponašanjem. Svi sudionici imaju osjećaj da mogu utjecati na situaciju, nema razlike u moći i djeca se smiju i zajedno nastavljaju druženje i igru. Međutim, čim se prelazi granica tako da situacija za nekog od sudionika nije ugodna, da se dijete osjeća nemoćno, a ponašanje se javlja s namjerom, možemo govoriti o nasilju. Samim time, ista rečenica (npr. šala o nečijoj frizuri) može biti obično druženje prijatelja, ali može imati i nasilni element, posebno ako se radi o tipu ponašanja ili komunikacije koje se ponavlja i cilj mu je povrijediti osobu.

Kako se vršnjačko nasilje razlikuje u različitim dobnim skupinama?

Tradicionalno, istraživanja nam govore da će se kod mlađe djece događati više fizičkog nasilja, a kod adolescenata bit će više emocionalnog nasilja, uključujući i izolaciju. Međutim, s pojavom društvenih mreža i seljenjem nasilja online, pojavljuje se fenomen internetskog zlostavljanja u svim dobnim skupinama, uključujući i sve nižu dob pojave seksualnog nasilja među vršnjacima.

SVE VIŠE PRIJAVA /

Je li vaše dijete meta manijaka na internetu? Pravobraniteljica za Net.hr: 'Ovo su znakovi'

Ono što je posebno problematično jest što je nasilje manje vidljivo odraslima, češće nasilje grupe prema pojedincu, a "skrivanje" iza ekrana pridonosi većoj okrutnosti. Isto tako, kad je nasilje online, žrtva nema kamo pobjeći. Ne postoji mjesto na kojem je dijete sigurno da se nasilje neće dogoditi, osim isključivanja iz online svijeta.

Kako razgovarati s djetetom ako sumnjamo da je ono počinitelj vršnjačkog nasilja?

Djeca počinitelji vršnjačkog nasilja često su i sama žrtve bilo vršnjačkog, bilo drugog oblika nasilja. Nadalje, s obzirom na dob važno je pretpostaviti i to da ne mogu u potpunosti zamisliti posljedice nasilničkog ponašanja. Stoga je prvi korak suočiti dijete sa sumnjom i u potpunosti poslušati njegovu verziju priče. Važno je jasno okarakterizirati i osuditi ponašanje djeteta, bez etiketiranja samog djeteta. Međutim, važno je imati na umu da svako dijete može biti i žrtva, ali i počiniti nasilje te uložiti mnogo truda tijekom odgoja djeteta, kako bi jasno znalo prepoznati koja su ponašanja adekvatna, a koja nisu. Najvažniji primjeri, na što roditelji mogu najviše utjecati, jesu međusobni odnos roditelja te odnos roditelja s djetetom. Ovo su primarni odnosi u kojima dijete uči na koji se način iskazuje ljubav, kako osoba reagira na odbijanje, koje je ponašanje primjereno, a koje nije i kako se adekvatno ponašati prema osobi koja ima manje moći od nekog drugog.

Koje su moguće dugoročne psihološke posljedice vršnjačkog nasilja na dijete?

Kao i kod bilo kojeg drugog nasilja, posljedice mogu biti dalekosežne. Osim posljedica na mentalno zdravlje, neprepoznato nasilje, a samim time i žrtva kojoj nije dana podrška, mogu utjecati i na životne ishode poput ishoda školovanja, izgradnju identiteta i sve buduće odnose koje će dijete jednog dana izgrađivati u odrasloj dobi. Svako stresno i traumatsko iskustvo ima potencijal promijeniti nečiji život – jer se mijenja osjećaj sigurnosti, predvidljivosti svijeta, povjerenja u ljude oko sebe i u svoje sposobnosti. Stoga je izuzetno važno vjerovati djeci i postupiti na vrijeme.

ALARMANTNO U HRVATSKOJ /

Psihologinja za Net.hr: 'Više od 70 posto djece doživjelo je seksualno zlostavljanje'

Kako izgraditi odnos povjerenja s djetetom da bi nam se povjerilo o nasilju?

Odnos povjerenja gradi se od najranije dobi. Prvi korak je naučiti dijete da su svi osjećaji u redu i prihvatiti sve osjećaje koje dijete pokazuje – tako ćemo dijete naučiti da s nama podijeli kad mu je teško, a ne krije osjećaje za sebe. Drugi važan korak je učiti dijete o adekvatnom ponašanju prema drugima, ali isto tako i o tome koje su djetetove granice. Može se činiti banalnim, ali u redu je da dijete ne želi zagrliti osobu s kojom se posvađalo jer je i dalje ljutito, ili da ne želi dati ruku osobi koju mi poznajemo, ali je djetetu nepoznata. Dijete tako gradi ideju vlastite moći i mogućnosti da postavi granice prema drugim ljudima, te da prepozna i sluša granice koje mu vlastito tijelo i emocije signaliziraju. Još jedan važan korak je otvoreno razgovarati s djetetom o svim situacijama s kojima se može susresti. Od neadekvatnih komunikacija na internetu, među vršnjacima, do toga na koji način je primjereno razgovarati s nekim, kako dodirivati drugu osobu, da udarci nisu primjereni, koje riječi je primjereno koristiti, a koje ne. I iako ima mnogo drugih savjeta koje bih mogla dati, možda posljednji koji bih ponudila jest naučiti dijete tko su osobe od povjerenja, i kao jedna od tih osoba zaista vjerovati djetetu kada nam ispriča što se dogodilo i uvijek postupati. Jednom iznevjereno povjerenje može značiti da se dijete neće povjeriti kada se dogodi neka nova, teža situacija.

Kako roditelji mogu ojačati emocionalnu otpornost djeteta?

Emocionalno otporno dijete je emocionalno fleksibilno dijete, a to znači da otpornost možemo ojačati tako da učimo djecu da prepoznaju svoje emocije, da vjeruju svom tijelu i signalima koje ono šalje, da nauče stvoriti svoje mreže podrške i prepoznati tko su pravi prijatelji, a tko sigurni odrasli te da nauče što im je važno, vrijedno i za što se vrijedi boriti.

I za kraj što institucije mogu učiniti kako bi pomogle djeci žrtvama nasilja?

Institucije mogu, ukratko, postupati u skladu s protokolima, ali i komunicirati međusobno. Svaki je sustav onoliko kvalitetan koliko su kvalitetni pojedinci u njemu, a u brizi za djecu izuzetno je važno da su pojedinci iz sustava međusobno umreženi, surađuju i stvaraju međusobne odnose povjerenja.

Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.