Popela sam se stepenicama i uplašeno uvukla u redakciju u kojoj se sve "pušilo" od kuckanja po tastaturama. Ljeto, "kiseli krastavci" i vrijeme hvatanja pomlatka, kad je trebalo popuniti redove mladim novinarima dok stariji kolege idu na godišnji.

Nisam ni sama znala što radim tamo, jednostavno sam ušla, zbunjena, čula sam za priliku i primila je, bez velikih planova i ideje što će biti. Sa strahopoštovanjem sam osjetila - u instituciji sam.

Vjesnik.

Ta crvena novinska velika slova na krovu ponajvišeg nebodera u Zagrebu, kao naslov na šlageru novina, pečat vjerodostojnosti, važnosti, nečeg bitnog, što ima težinu.

U redakciji trakaste lamel zavjese koje su odavno zapele u nekom navlačenju i ostale zapečaćene u samo jednom položaju, nešto novinskog papira nalijepljenog na prozore da sunce ne "tuče", puno previše dima cigareta u sobici na dnu redakcije, zatrpani stolovi puni požutjelih novina koje su se slagale jedne na drugu, bez reda (ili s nekim redom koji samo vlasnik zna), ladice u kojima se skrivala kakva boca žestokog (da se nađe za zlu ne trebalo, za one kasne sate kad samo Bog dragi zna – i novinari – zašto se piše, dotjeruje, raspravlja, važe svako slovo).

Kompjuter se dijelio, dogovori bi pali tko piše prvi, tko ima priču, tko je tek radi pa može skicirati na papiru.

Na ormarima su kao podsjetnik stajale pisaće mašine, osjetilo se da su i njih ne tako davno koristili. Zamijenile su ih  kompjuterske kante s monitorima veličine malih televizora s katodnim cijevima, sivkaste tastature brzo su požutjele, uhom bih hvatala priče starijih kolega kako su se nekad slagala slova, kad je to bio zanatski posao i umjetnost, kad je valjda kao Tetris išlo slovo po slovo dok se nije dobila umjetnost – novinska stranica. Obrnuta slova, zrcalna, naglavačke – uh, previše za mene mladu koja sam već kuckala na lošem ekranu na kojem je titrala crtica dok sam pisala svoje prve novinarske retke.

I ona teška zanatska zapovijed – napišeš karticu teksta?!

Kartica teksta

Kartica, što je to – mitska riječ za koju ni danas mnogo novinara ne zna što je, ali je kao neka prahistorijska važna riječ koja označava savršenu novinarsku mjeru. Otkrila sam: 1800 znakova, slova i razmaka. Pokušavali su mi objasniti kako je nekad izgledala "kartica", kako se na nju pisalo pa predavao tekst urednicima. Bilo je već doba kad su "kartice" bile u kompjuterima. I danas mi je teško predočiti neki komad žutog kartona na koji stane točno određeni broj znakova, ni slovo više. Što ako pogriješiš, baciš karticu? Valjalo bi pitati mudrije. 

Krenulo je moje novinarsko učenje, osjetila sam da sam u toj redakciji Vjesnika ušla u svijet zanatskog novinarstva, onog s težinom, ozbiljnog, u kojem nema mjesta prosječnosti, nema mjesta lijepom tekstu kao iz zadaćnice, u kojem krivo intonirana riječ može raditi probleme, u kojem se svaka pogreška kažnjava kao ni u jednoj drugoj profesiji.

Kad novinar pogriješi to vide - svi

Jer kad novinar pogriješi to vide svi, izložen je javnosti, ruglu, osudama, porugama, kritikama, "padaju" i glave, izmiče se stolica, smjenjuju ljudi!

A sijede glave bdjele su nad mojim prvim koracima, tu nije bilo mjesta improvizaciji, lekcije su se davale strogo, bez pardona, bez rukavica i bez "oprosti", jedna greška upozorenje, druga greška nije se smjela ni dogoditi.

Mislim da je moj prvi novinski uradak u Vjesniku bio o obnovi zgrade željeznice. Veličina teksta? Kao dvije spojene kovanice "mede". Moj prvijenac, prvi tekst, negdje ga po ladicama čuvam brižno u fasciklu, objavljenog na rubu neke stranice u sredini novina, onako za popuniti bjelinu papira. I moj ponos jer je to bila prva vijest u "velikim" novinama.

Marika Toth, lektorica i redaktorica, dovela me do suza. Prve tekstove bi bacala u smeće i secirala riječ po riječ, okretala glavom, prigušeno frktala, brisala pa nanovo pisala, tiho mi davala lekcije pisanja, tipkala samo s dva kažiprsta po tastaturi, a ja bih tonula... Nekad su me pred pločom vadili i javno pohvaljivali za zadaćnice, bila sam razredni Shakespeare, Tin Ujević i Miroslav Krleža u jednom. Onda teta Marika koja je moje tekstove bez pardona bacala u koš i nanovo pisala. Nakon nje mislila sam da više ne znam napisati ni svoje ime.

Lekcija je bila naučena – svo znanje o pisanju i lijepom štivu ostavite na otiraču redakcije: "Uđite i učite pisati slovo po slovo kao novinar."

Kako je redakcija živjela?

Kao bljeskovi mi se nižu slike kolege koji znalački srče dim cigarete dok ozbiljna lica bdije nad tekstovima, drugi mrmlja psovke što ovaj puši kraj njega i da to treba zabraniti, treći je galamio na telefonu dok je od sugovornika dobivao informacije, daktilografkinje su u sobici namještale slušalice na uho i warp brzinom tipkale informacije s terena. U grafici se na šprhetu grijao ručak od doma, a u bilježnicu su se pisale narudžbe i upute za terene fotoreportera.

Uredniku se u jednoj rečenici moralo objasniti koju priču imaš, ako su dvije rečenice – dosadan si i neće te slušati (!), a ako ne znaš priču istresti u jednom dahu, ne znaš je onda ni napisati i nećeš je raditi!

Tih 2000.-ih nisam ni bila svjesna da ću postati posljednja generacija mladih novinara gradske rubrike Vjesnika, naše najstarije novine koja je izlazila sedam desetljeća, a onda se ugasila.

Ostao je podsjetnik, neboder na kojem i nakon požara nekako prkosno stoji natpis "Vjesnik".

Iz epizoda povijesti izvlačim informacije da je to nekad bila novina s ponajjačom redakcijom, golemom mrežom dopisnika iz cijele Jugoslavije, kad nije bio trošak imati dopisništvo u New Yorku, kad su novinari još nosili kravate i šešire.

Bila je to redakcije Veselka Tenžere za kojeg ćete naći da je "uvriježeno mišljenje da je bio najveći pisac među hrvatskim novinarima i najveći novinar među hrvatskim piscima, jedini pravi nasljednik A. G. Matoša i Josipa Horvata", kako su jednom naveli u Jutarnjem listu.

Potom i redakcija Gerharda Ledića, legendarnog "Lutajućeg reportera" koji je "otkrio" hrvatsku naivnu umjetnost i koji je u Samoboru ostavio naslijeđe svoje kuće nakrcanu umjetninama vrijednim muzejske građe. 

Malo tko pamti i da je glavni pregovarač Hrvatske za ulazak u EU Vladimir Drobnjak bio dio iste redakcije, slavno doba Vjesnika pameti se i iz vremena Igora Mandića koji je osvajao publiku svojim feljtonima, novinara i diplomata Hide Biščevića, kroničara hrvatskog novinarstva Bože Novaka, tu je i Krešimir Fijačko koji je svojim radom gradio ugled novinske i novinarske profesije. I tako redom.

Teško je preskočiti bilo koje veliko ime koje je stasalo u tom neboderu, i to je samo djelić povijesti samo jedne redakcije u njemu.

Prvi tereni na placu

I ja mladica u novinarstvu koja sam se ušuljala u Vjesnik u godinama kad će polako zalaziti, a da to nismo tad ni znali.

Bilo nas je 10-ak u posljednjoj gradskoj rubrici, svi do reda šmrkavi, mladi, uplašeni. Krenule su lekcije – skupljanje cijena na tržnicama – kakvi veliki tekstovi, kakvi veliki članci?? Pravac plac!

Samo stariji novinari s osmijehom će znalački kimnuti jer znaju zašto mladi novinari i plac – da stekneš vještinu, znanje skupljanja informacija, jer ako pogriješiš u cijeni paprike, što ćeš tek napraviti s važnim informacijama?!

Kriva informacija za novinara je put u katastrofu i to sam naučila u staroj redakciji Vjesnika. I onda – ako ne znaš dobiti informaciju od sve sile ljudi na placu, nećeš znati to napraviti ni kad je nešto "važnije".

Jer na placu je baš sav presjek društva – red brbljavaca, red mrguda, red uplašenih, red onih koji su previše, red koji u novinarima vide heroje, red koji u novinarima vide svo zlo svijeta.

Novinar mora znati vješto i okretno pričati sa svima, dobro odvagnuti relevantnog sugovornika.

Uhvatiti priču sa svih strana, jer nije priča da je na placu mrkva skupa i preskupa ako to kaže kupac. Novinar zna da mora pitati i drugu stranu klupe – onog koji prodaje, koji je mrkvu skupo platio na zelenoj tržnici i da jedva zaradi (i preživi s cijenom) mrkve. A onda mora pitati i onog trećeg, koji na placu prodaje svoje, što je sam uzgojio, mjesecima pazio na gredicu od sjemena do velikog ploda, budio se u zoru, okopavao, gnojio i zalijevao... A koliko mrkve pojedemo iz uvoza? Tu treba pitati ekonomiste, a onda koliko su zdrave - pitati sanitarce koji brinu o pesticidma. 

I zato plac i mladi novinari.

Nema velikih i malih priča, velikih i malih ljudi

I još jedna lekcija – na placu se učilo da za novinara nema velikih i malih priča, nema velikih i malih ljudi, nema nevažnog i važnog. Za novinara nema biranja – težak je to kruh u kojem se jedan dan u toplini redakcije piše i objavljuje o izložbi, drugi dan o mrkvi s placa, treći dan o kataklizmi poplave, a u ponedjeljak uvečer o vatrenoj stihiji koja je progutala neboder Vjesnika.

Taj neboder, kao da je tijekom desetljeća postao simbol novinarstva, u njemu su se izredale redakcije – Vjesnik, Večernji list, Sportske novosti, Globus, Jutarnji list... Bilo je to novinarsko gnijezdo, najjače redakcije sabijene na jedno mjesto, gotovo mitsko. Kasnije su se redakcije osipale jedna za drugom u neke nove prostore. Usput će mi u noći dok je vatra gutala Vjesnik zagrebački taksist podcrtati: "To je drugo najvažnije povijesno zdanje hrvatskog novinarstva..."

"Drugo", pitala sam i dobila znalački odgovor: "Povijesni izvori kažu da je prvo u Perkovčevoj."

Jasno - mislio je na Novinarski dom. 

Legendarna Vjesnikova arhiva

Sjećam se kad su me još kao mladicu slali u neboder u novinsku arhivu, bilo je to vrijeme prije Googla, kad su novinarske tražilice bile tete za pultom arhive do kojih bi otišli kad bi trebali "znanje", povijest neke priče i kolektivnu memoriju. 

Bilo je to kao svetište za mlade novinare. Trebalo se znati što tražiš, gospođe u arhivi bi to nepogrešivo isporučile. 

U jednoj epizodi pisala sam o (i danas nedovršenoj) Sveučilišnoj bolnici na Blatu, uspela sam se do arhive i zatražila građu.

Dobila sam uputu od gospođe Anđelke. "Odite na kavu pa se vratite"

Šank kao druga redakcija

Iza nebodera Vjesnika bila je druga redakcija, ona "prava" – šank.

Tu se sabirao sav novinarski svijet, popio red kave, red žestokog, uhvatila pozadina onog što se "ne smije objaviti". Ne zato što bi bilo opasno, nego zato što novinari znaju – kodeks profesije čvrsta je brana od trača, neutemeljenih priča i kad je nešto "kristalno čisto i jasno kao suza", novinar je taj koji nikad ne pušta u javnost ono što ne može dokazati, iza čega ne stoji dokaz.

Pa bi tako i šankerska novinarska priča ostala tamo, nikad objavljena, ali baš dobra za prepričavanje.

Bili su to i kafići odmora, reseta nakon napornog dana, kad bi se više često nego rijetko ostalo duže nego se trebalo pa bi se vješto doma pravdali da su "zapeli".

A zapeli bi iza nebodera Vjesnika u barskoj stolici.

 

Bila je to i prva jutarnja redakcija, kad bi prije nebodera popili kavu i pročitali novine.

Jer nekada se nije smjelo ući u dan da se nisu prošle baš sve novine, od korica do korica, i to ne odozada prema naprijed – od šarenije zadnje stranice do dosadne prve – nego od naprijed prema nazad. 

Jer tako su to novinari novinskih redakcija radili.

Bilo je to vrijeme kad bi vlastiti kompleti novina dočekali starije kolege – seniore – i urednike ponaosob na stolu. Sjećam se epizoda kolega koji bi iz penzije došli u svoju staru redakciju, sa šeširom, pa bi već šepajući i usporena hoda prošli noseći svežnjeve novina pod rukom.

Neinformiranost najveći grijeh

Neinformiranost i neupućenost bio je smrtni grijeh i bolje da se ne pojaviš na poslu nego da ne znaš što je na svim naslovnicama.

Sjećam se epizode kad sam uhvatila ritam i s kolegom Mladenom redovito prva došla na posao – prva stanica kafić i novine. Nismo razgovarali. Čitali smo novine, samo katkad bi jedan od nas dvoje savio rub i nešto kratko rekao ili prokomentirao, a onda bi ponovno podigao papir i opet sakrio lice.

Pa i trenuci kad bi se jedno od nas dvoje usudio progovoriti: "E, ovo ne smiješ nikome reći..." onda bi otkrio "veliku tajnu" onom drugom koji bi kimnuo i šutke podigao ponovno novine ispred svog lica.

"Tajna" bi bila zapečaćena s listom novina. Da je netko snimao taj prizor bili bismo smiješni – dvoje zadubljenih novinara koji gutaju sve vijesti do reda, provjeravaju koja je redakcija taj dan bila bolja, tko ima više informaciju, iz redova bismo iščitali tko je informator nekom novinaru, dekodirali bi uvijene poruke u pojedinim izjavama, jednostavno bismo kroz novinarsko štivo hvatali svemir svega što se događa. 

Pa i ovo - Vjesnik je bio na "ludo" velikom formatu, jednom sam prilikom otišla u Nacionalnu sveučilišnu biblioteku i prisjetila se  - morala sam ustati da bi mogla listati novine i imati pregled stranica. Savršeno za detektive i skrivanje lica, savršeno za zamatanje voća u studentskim sobama. 

Podmornica i novinarske tajne

Bila je tu i "Podmornica", podrumski kafić ispod Vjesnika. Gospođa snježno bijele kose, savršena pundža, borosane i prsluk preko bijele košulje. Točila bi sve dok i zadnji novinar ne ostane – ili ne padne..

Nekad je to bila ponoć, drugi put tri u noći (ponekad i 6 ujutro). Ona bi ostala i ne bi uzmaknula, profesionalno bi točila sve dok bi novinar ostao. Čuva Podmornica priče koje se prenose od usta do usta i kraj nje novinska menza iz koje bi redovito netko donio priču "da je našao kamenčić u grahu i ovoga puta!".

Ali da se vratimo na arhivu – nakon kave bih se ponovno uspela do arhive u neboderu, dočekao bi me fascikl koji se rastvarao kao knjiga s pregradama. Unutra su bili brižno izrezani isječci novina. Divila sam se – pišem o Sveučilišnoj bolnici, a netko je od tih teta u arhivu izrezivao baš svaki članak koji bi pisao o toj temi. Onda bi umetali u košuljice fascikla kronološki, pa bi novinar dobio lijepi presjek priče od početaka do danas.

Sve redom i bez preskakanja. Savršeni Google, ali bitno drugačiji – kronološki, posloženo, s težinom vjerodostojnog izvora. Prebirali bi novinari prstima preko članaka, otkrivali fascinantne detalje od prije 10 godina i vraćali se u redakciju kao da imaju otkriće stoljeća!

Hodajuće enciklopedije

Kasnije sam upoznala Anđelku Grubišić-Čabo, jednu od hodajućih enciklopedija, koja je radila na stvaranju novinske arhive. Ona je znala baš sve – imena, prezimena, funkcije, događaje, odnose, anegdote, tko se pojavio, a tko nije, što je rekao, a tko je uzmaknuo!

Divila sam se širini znanja žene koja je radila posao u arhivi, za koju možda malo tko zna, osim nas novinara koji bi ulazili u arhiv. Ona je bila hodajuće vrelo znanja i enciklopedija.

Malo tko je znao i za dučančić u srcu Vjesnika, u podrumskim prostorima gdje je tiskara. Jer vrtjele su se novine noću, dok svi spavaju, pušilo se i dimilo iz strojeva, a ako tko prigladni - tu je bio dučančić u kojem bi pred kraj dnevne smjene kupili kakav parizer, jogurt i četvert kruha.

Lekcija prašinara

I dok bi kao mladi studentlije maštali o sebi kao o upeglanom reporteru u lijepom odijelu i savršeno začešljane kose, u redakciji Vjesnika naučila sam lekciju – prašinara.

U jednoj epizodi došla sam na visokoj peti i dotjerana. Urednik Zlatko Herljević me taj dan poslao na teren hvatati beskućnike, u vagonima na Glavnom kolodvoru. Kad? Po noći, jer se tad zavlače u vagone koji stoje u mraku. Rok? Već kasniš...

Ne znam je li to bila lekcija s predumišljajem, ali bila je dobra.

Dogovorila sam pratnju HŽ-a i tu večer krenula na zadatak. Sjećam se da su odmahnuli glavom na moje visoke pete, ali ja sam ušarafila odluku da izvršim novinarski zadatak. Pratila sam ih po peronu kolodvora, ali oni su me odveli dalje, pa sišli s perona i hodali po grubom kamenju željeznice.

Škripao je tucanik pod nogama, gulile su se moje visoke pete, hodali smo dublje u mrak do vagona gdje su ga bili parkirali.

"Idemo gore!", uputio je čovjek u mojoj pratnji.

Ali više nije bilo perona s kojeg bi zakoračila na stepenicu, od poda do prve stepenice bilo je i metar visoko (možda i više!), trebalo je na petama dignuti se.

Nikad nisam zakoračila tako velikom korakom, hrabro sam skočila kao Valkira u vagon i ušla u mrkli mrak i – našla beskućnika. Novinarski zadatak bio je ispunjen. Lekcija naučena.

Novinarski posao nije bajkovit, on nije nježan, novinar mora biti spreman na sve. I u petama tražiti beskućnika u mraku.

Gledajući u plamen koji je gutao neboder Vjesnika, prisjetilala sam se i epizode koja me podsjeti koliko je naš posao novinara važan i ljudima osobno. Kada ima baš veliku težinu, olovnu.

Tad sam već izvještavala iz Sabora. Da, opet sam bila lijepo dotjerana i u petama.

Spuštala sam se iz Sabora prema Glavnom kolodvoru, a onda pothodnikom Importanne centra do autobusnog terminala, hodala sam Paromlinskom kraj napuštene zgrade i ugledala nju – beskućnicu naslonjenu na prozor.

Osmjehnula mi se i rekla: "Dobar dan!"

Kava s beskućnicom

Nasmijala sam se natrag i odzdravila i krenula dalje, ali ona me upitala: "Jeste li za kavu?!"

Ukopala sam se, zamrznula u trenutku i prihvatila. Nasmijala sam se na svoje odijelo koje sam nosila, opet na visoke pete i zakoračila u ruševinu.

Ušla sam u prostor zatrpan smećem, bilo je tu svega, brda kojekakvih vrećica, dronjaka, posuđa, sve zagušeno, nagurano, razbacano. I njezin mali svijet.

Skočila je kao gazela ispred mene i razmaknula otpad da sjednem, izvadila džezvicu i preda mnom oprala: "Da ne mislite da je prljavo, da ćete se razboljeti ili nešto..."

Odmahnula sam glavom u znak kao da joj vjerujem, a ona je skuhala kavu. Bilo je kao iz filma - ja sređena iz Sabora, sjedim u ruševini u sobi nakrcanoj smećem, razmaknuto tek toliko da sjednem i pijem kavu s njom kao u kakvom foajeu hotela ili dnevnom boravku.

Pričale smo, ona se cereklala kao dijete, sjećam se vedrine i iskre u njezinim očima. Mislim da mi je rekla da se zove Jasminka ili Jasenka, ako me sjećanje služi.

Pitala sam je li to njezino pravo ime. Ona se zacerekala kao da zna da ne govori istinu i rekla: "Napiši da se zovem tako!" 

Dala mi je dozvolu da napišem njezinu priču. Prošlo je dugo vremena, bila sam na porodiljnom, zazvonio je broj iz redakcije. "Traži te gospodin, kaže da zove iz Beča."

Članci koji otkrivaju sudbine

Tad me udarilo kao nogom u trbuh. "Moja" beskućnica bila je majka, djevojčica je odrasla, a njezin otac koji ju je posvojio obećao je da će pokušati pronaći njezinu biološku majku.

Trag je vodio do novinarskog članka. Bila je to moja beskućnica Jasminka ili Jasenka. Ona je bila već pokojna, preminula je nekoliko mjeseci prije nego je njezina djevojčica, tad već djevojka, doznala za nju.

Teške su to priče, nije novinarstvo lagano. Često je olovno teško.

I zato je bilo toliko teško gledati neboder Vjesnika kako gori u plamenu. Kao da je sudbina htjela – u svojoj današnjoj redakciji RTL-a i net.hr-a ostala sam zadnja, ona koja oko ponoći gasi svjetla.

Bila je to posljednja vijest koju sam objavila – da je požar u neboderu. Nije izgledao veliko, nije izgledao puno.

Nešto u meni nije mi dalo mira. Nazvala sam taksi, sjela i zamolila: "Prođite molim vas pored Vjesnika, neki je požar, to je moja stara redakcija."

Kiša je već jako padala, grmjelo je, preda mnom je bio prizor užasa – plamen je gutao gornji kat nebodera, plamen je lizao visoko u vis krovište.

Vidjela sam sjaj plamena i na sredini nebodera. Kao da se spuštao ventilacijom kroz cijelu zgradu. Napisala sam kolegi – neboder je gotov.

'Smijem li objaviti da je Vjesnik gotov?'

Nazvao me: "Smijem li to objaviti, da je – gotov?"

Na trenutak sam stala, smijem li kao profesionalka objaviti da je "gotov", kad se vatrogasci još bore sa stihijom? Promotrila sam.

Plamen je bio tolik da sam u sebi nekako znala da tu nema smisla, da se polijevanjem izvana to ne može obraniti, neboder je prazan, pun papira, pun starog namještaja koji se već raspada u ivericu. Gornji dio nebodera već je bio u potpunoj buktinji, na svoje oči gledala sam kako se svijetle iznutra prozori na katovima po sredini nebodera. Buktinja je gutala i sredinu. Vatrogasci su se povukli vani na sigurnije.

"Napiši da je gotov", dala sam dozvolu.

Stegla me misao – koliko simbolike, u danu kad se sjećamo žrtve Vukovara i Škabrnje, pada i simbol novinarstva – neboder, prazan, oronuo, jadan.

Ali simbol.

Ta vizura našeg grada kad se ulazi Zagrebačkom avenijom od istoka prema centru, taj spomenik naše profesije, guta ga plamen, nestaje.

Neboder je padao dok je Zagreb spavao

Na kiši sam gledala koliko malo ljudi to zna – možda desetak prolaznika i znatiželjnika stoji pod kišobranima, malo snimaju, stišću slike i videa. Ništa spektakularno, neboder nestaje u noći.

Gledala sam čitanost na portalu, malo je ljudi pratilo, nije to bila čitanost velike prijelomne vijesti, ljudi su spavali.

Neboder je padao dok je Zagreb spavao.

Ostala sam do zore, pa i jutra, tek oko pola sedam odlučila da je vrijeme da idem.

Sjetno sam u sebi rekla da je "jedino dobro što se ona Vjesnikova arhiva iselila u Državni arhiv" – davno sam radila tu priču i provjerila, spasila se arhivska građa.

To je naša povijest, brižno sačuvana, fotografije Vjesnika, memorije koje se ne mogu vratiti. Kakva i možda jedina sreća.

Vjerujem da se građa još čuva u arhivima (ali i to je za provjeriti što se s time događa), ali ugrijala me pomisao da ju je netko iznio.

Barem nešto.

Znala sam da će ujutro mnogi novinari pisati o tome da su, kao i ja, krenuli iz tog nebodera, da će pisati da je to bio bastion novinarstva i kao da je simbolički palo novinartvo.

Ali nije.

Nekako mekano sam se prisjetila riječi urednika iz Britanije s kojim sam raspredala da mi "idu na živce novotarije" i da nestaje ono staro "pravo" novinarstvo.

Nije mi dao za pravo, pa mi je u jednom trenu rekao: "Get over it!" Preboli to!

Malo me pogodio. Nisam ga tada razumjela. Možda ga sad bolje razumijem. 

Vjesnikov neboder bio je novinska utvrda, zlatna su to bila doba tiska, ogromnih naklada, kad su novinari nosili kravate i šešire. Danas svaki dan čujem da su nekad "pravi novinari nešto..."

Vjesnikov neboder u noći s ponedjeljka na utorak doživio je totalnu katastrofu – to je zgrada koja nikako nije smjela ovako završiti, odraz je nebrige, šupljeg sustava, mnogi pišu nečasnih radnji, igrica i intriga za vrijednim zemljištem. Simbol je i erozije društva, pa i novinarstva.

Ali novinarstvo nije nestalo, ono je drugačije, teško je, ali je rezistentno, nove generacije donose nove ideje, novi su načini, nove su tehnologije, izazovno je.

Netko je primijetio da je Vjesnik pao na dan kad je pao i Vukovar, vidio je u tome simboliku. Priznajem - to sam pomislila i ja dok sam u noći stajala kraj nebodera i gledala vatrenu buktinju.

Ali natpis Vjesnik na vrhu ostao je netaknut, kao da prkosno stoji. Oprostite mi na emociji – kao vodotoranj u Vukovaru.

Neboder možda ima snage da ostane na nogama, na svojoj betonskoj konstrukciji. Možda će biti volje i novca da se iz temelja obnovi. Možda će se morati i srušiti. 

Novinarstvo je žilavo i živo

Ali novinarstvo nije palo – ono je živo, ono podnosi kritike, napade, ali novinarske zanatlije znaju – ovo je posao koji se ne radi radi plaće, ima nešto više što hrani nas novinarske glave. Biti novinar nije posao koji se važe težinom bankarskog računa, nego obrazom koji nosimo.

Novinarstvo je zanat koji se živi, koji je danas toliko na udaru, ali i ovo - novinarstvo je jedina brana koja filtrira istinu od neistine, koja prosijava laž od činjenice (pa kad se mnogima to i ne sviđa).

Novinarstvo je uporno, strpljivo, beskompromisno, na istim temeljima novinarske etike danas, prije 20 i prije 70 godina.

I posebno važno - baš danas kad imamo šumu i buku informacija (posebno s društvenih mreža), jedino su novinari sito koje neumorno prosijava činjenice.

Bez novinara nastao bi 'kaos'

U noći pored "mog" Vjesnika, shvatila sam koliko je važno biti novinar. Dopirale su kojekakve informacije o neboderu i o opasnostima, mogu nabrojati barem tri informacije koje bi grunule kao bomba da ih nisam provjerila i - nastao bi kaos.

Da, novinari su ti koji u kaosu informacija unose malo (ili puno!) reda jer provjeravaju, uvijek na istim temeljima koji su vrijedili sad i prije puno godina. Nekad i pogriješimo, preživimo taj dan, i ponovno se dignemo i krenemo ispočetka i uvijek na temeljima vjere dobrog novinarstva.

Neboder Vjesnika je pao, vatra je bila možda posljednji čavao u njegovu lijesu. Ali novinarstvo nije.

Ostat će mi žao što više nećemo doživjeti više odsjaj zalaska sunca o narančasti neboder, sliku koja se stvarala kad biste vozili Zagrebačkom avenijom iz smjera Slovenije prema centru Zagreba. U zrakama zalaska sunca, Vjesnik bi stajao kao okupan u zlatu.