Nekima je od gubitka voljenih osoba prošlo svega nekoliko mjeseci, nekima i nekoliko desetljeća. Svatko se sa svojom boli nosi na svoj način. Kako je živjeti s tugom, građani su nam se povjerili.

Čudno je kako se tuga zavuče i skrije tamo gdje je nitko nikad ne bi ni očekivao ni tražio. Čuči u praznicima, godišnjim odmorima, mirisima, rođendanima. U trenucima kad se više ne nazdravlja u nečije zdravlje nego ime. Leži i u pjesmama čak i među policama trgovine kad među čokoladama ugledate njihovu.

Ljubica: "Kad vam naročito nedostaje. Kad razmišljate joj, da je bar tu. Ma samoća, ovako praznici i to. Evo recimo, danas. Bila sam ja tu jučer, ali opet."

Anči: "Svake godine uvijek plačem, u datom trenutku kad kažem: mama, baš mi fališ ali bilo mi je drago jer sam ja ta bila na čijim rukama je umrla i otišla je lagano ko' leptirić s ovog svijeta i to mi je bila utjeha."

Od toga dana i vrijeme se počne drukčije mjeriti. Prolazi, teče i uvijek postoje dva. Ono prije i ono nakon. Oni koji su izgubili najdraže često zamišljaju da su još tu. Znaju da nisu, a opet nitko drugi s njima toliko prisutan nije.

"Uvijek kažem: mama sad bi bila ponosna na mene kad sam ovo dobro napravila", dodaje Anči.