Trgovinu u svojim mjestima odavno nemaju, a Kistanje, Benkovac i Knin su im daleko. U Bukovici autobusi voze, ali starijem, teško pokretnom stanovništvu ni to često nije od pomoći. Zato im u pomoć stiže putujuća trgovina – donosi im kruh, mlijeko, lijekove i, možda najvažnije, malo društva.

Oblačan, kišni dan melankolično je sjeo na ionako pustu Bukovicu. Jedna od rijetkih preostalih stanovnica Nunića u zadarskom zaleđu ostala je udovica prije mjesec i pol. Teško pokretna žena sada većinu vremena provodi uz prozor. "Sjedim, uzmem nešto ovdje, čitam... Nikako se do ujutro ne osjećam. Ujutro dobri narod dođe, donese... Malo kruha meni, malo mački – imam nekakve, eto vraže mačaka! – i tako, svi su za pomoć, nema tko nije", kaže Naka Stjelja iz Nunića.

Nedaleko u susjedstvu samuje i Anđa. Kaže da ima godinu manje od 80, već je 22 godine udovica, a njezine tri kćeri žive u tri različite države. Obilaze je i zovu, ali ona se ne da iz svog sela dok god može brinuti o sebi. Blaga više nema.

"Ništa, neg' mačke i pasa! Ja nemam ništa više. Imala sam ovce do ima godinu dana i prodala ih jer ja više ne mogu ići, i gotovo s njima. Gotovo, nemam snage ja više", kaže Anđa Stjelja.

Nekada varoš puna ljudi, sada je to sjetan zaseok pun uspomena. "Baš se osjećam usamljeno. Najgore mi je kad se smrknjiva, nekako mi čudno, šta ja znam", dodaje Anđa. Više doznajte u priči Nikoline Radić.