Iza osmijeha djeteta ponekad se skriva priča koju nitko ne vidi – jer ne zna što gledati. Trauma u djetinjstvu ne mora uvijek ostaviti vidljive tragove, ali ostavlja duboke. Stoga je važno da odrasli nauče prepoznati ono što dijete možda ne zna reći.

Na konferenciji “Praktičari za praktičare”, održanoj u Zagrebu, jedna je tema odzvanjala hodnicima – trauma djece koju odrasli često ne vide, ili ne žele vidjeti. Iako se i dalje često čuje da su djeca "premlada da bi razumjela" ili "otpornija nego što mislimo", stvarnost je potpuno drugačija.

Kako bismo bolje razumjeli što se događa kad dijete proživi traumatsko iskustvo i što možemo učiniti da mu pomognemo, razgovarali smo s Ivankom Dugan – socijalnom radnicom s više od 20 godina iskustva, od čega je 17 godina posvetila radu s udomiteljskim obiteljima pri Hrvatskom zavodu za socijalni rad u Varaždinskoj županiji. U razgovoru za Net.hr otvoreno progovara o najčešćim zabludama, alarmantnim znakovima i onome što često izostane – razumijevanju i pravovremenoj podršci.

MENTALNO ZDRAVLJE /

Kako prepoznati kad trebamo pomoć? Psihologinje upozoravaju, ovo su alarmi

Što je trauma, a što traumatski rast kod djece?

Trauma kod djece najčešće je posljedica teškog i dugotrajnijeg zanemarivanja ili/i raznih oblika zlostavljanja. Takva iskustva preplavljuju djecu i krajnje su uznemirujuća za njih. Dijete nema mentalne ni intelektualne kapacitete da se nosi s takvim iskustvom – ono ga jednostavno preplavi.

Foto: Vid Redza/Praktičari Za Praktičare

Traumatski rast kod djece i mladih je svaki pozitivan napredak i promjene u ponašanju, razmišljanju i emocijama. To je onaj trenutak kada vidimo da s djetetom rade stručnjaci i njegovi skrbnici – bilo da su to roditelji ili udomitelji – i da ono počinje smanjivati neka svoja neadekvatna ponašanja, pokazivati interes za dobre stvari, buditi se iz prošlosti i reći: ‘Ah, pa gle, ovaj svijet nije tako loše mjesto.'

Koje su najveće zablude o dječjoj traumi?

Jedna od najčešćih zabluda je uvjerenje da djeca ne mogu biti traumatizirana, jer su mala i ''ne razumiju što je život''. Ovo pogrešno shvaćanje proizlazi iz ideje da su djeca uvijek sigurna uz odrasle i da njihovi mali svjetovi ne mogu biti poljuljani kao svjetovi odraslih. No, psihološka stvarnost je daleko složenija i trauma može duboko utjecati na djecu bez obzira na njihovu dob.

Kako djeca opisuju ili pokazuju da su doživjela traumu?

Znakovi traume rijetko su očiti i često se pogrešno tumače kao obične ''faze'' u razvoju djece ili još češće kao loše ponašanje djeteta. Oni se znatno razlikuju ovisno o dobi i razvoju djeteta.

RIJEČ STRUČNJAKINJE /

Gubitak trudnoće ostavlja trajni trag, a uloga stručnjaka u tugovanju ključna je za oporavak

Vanjski ili vidljivi znakovi traume u dječjoj dobi manifestiraju se najčešće kroz nagle i intenzivne promjene u ponašanju. Najčešće roditelji primijete promjenu u njihovom ponašanju na način da dijete koje je bilo mirno odjednom postane problematično. Počinje u školi postizati lošiji uspjeh, tuče se s vršnjacima ili starijima, upušta se u rizična ponašanja, postaje ''hiperaktivno“, vulgarno, uništava naizgled bez razloga svoje i tuđe stvari. Roditelji i nastavnici često kažu: '''Ne znamo što mu je, takav prije nije bio''.

No, trauma može imati i tišu, ali jednako ozbiljnu stranu. Neka djeca se potpuno povuku, izoliraju od vršnjaka i izgube interes za aktivnosti koje su ih prije veselile. Takvo dijete najradije provodi vrijeme samo u svojoj sobi, gdje ga ''nitko ništa ne pita''.

Razlikuju li se znakovi traume kod mlađe djece i adolescenata?

Da, prepoznavanje traume dodatno je komplicirano u razvojnim fazama djeteta. Kod djece predškolskog uzrasta, ponekad je teško razlučiti je li neadekvatno ponašanje posljedica traume ili je dijete jednostavno naučilo takav obrazac ponašanja od roditelja, skrbnika ili iz crtića i videoigara. Mala djeca traumu često izražavaju tjelesno i ponašajno, a ne riječima. Najčešći znakovi traume kod djece mlađe dobi u ponašajnom aspektu su regresije u ponašanju poput ponovnog mokrenja u krevet, sisanje prsta, strahovi od tame, stranaca, odvajanja, noćne more i strahovi, te nagle promjene raspoloženja.

Kod adolescenata, znakovi traume najčešće se olako pripisuju pubertetu. Međutim, tinejdžeri koji su proživjeli traumu često pokazuju ponašanja koja su izrazito autodestruktivna ili destruktivna prema drugima. Znakovi mogu biti zastrašujući. Kod adolescenata koji su doživjeli neki oblik traume najčešće primjećujemo da se počinju samoozljeđivati, često zbog osjećaja praznine i besmisla, razmišljaju o samoubojstvu, skloni su samoozljeđivanju, zamišljaju svoju smrt. 

RIJEČ STRUČNJAKINJE /

Odnos roditelja i djeteta osnova je mentalnog zdravlja: Svaki trenutak ima iscjeljujuću snagu

Kod takvih adolescenata često nađemo i crteže ili oproštajna pisma, postaju skloniji rizičnim ponašanjima poput konzumiranja alkohola i psihoaktivnih tvari, a sve u cilju pokušaja regulacije emocija.

Kakvu ulogu imaju odrasli? Mogu li oni nenamjerno pogoršati situaciju?

Odrasli su ključni u procesu djetetovog oporavka, no često nenamjerno mogu pogoršati situaciju. Ponavljanje traumatičnih obrazaca kao što su izloženost djece i mladih učestalim svađama najčešće roditelja, životi djece s roditeljima koji su preopterećeni egzistencijalnim brigama, s roditeljima koji su mentalno bolesni i odbijaju adekvatnu pomoć – iznova ranjavaju djecu. Posebno su štetni visoko konfliktni razvodi, gdje se dijete stavlja u poziciju da bude lojalan samo jednom roditelju, a što ostavlja emocionalne, mentalne, tjelesne i ponašajne posljedice na djecu i mlade, koje se najčešće manifestiraju u odrasloj dobi.

Zbog trajno narušenih obiteljskih odnosa, emocionalne nezrelosti roditelja ili drugih životnih okolnosti, nerijetko se događa da dijete preuzme ulogu i odgovornosti odrasle osobe, pa dijete nakon razvoda počne brinuti o roditelju, braći i sestrama, domaćinstvu na način koji nije primjeren njegovoj dobi, što dugoročno gledano kod djece dodatno nanosi emocionalnu bol, patnju i osjećaj krivnje.

RIJEČ STRUČNJAKINJE /

Koliko su djeca zapravo otporna na traumu?

Ipak, važno je znati da razvod sam po sebi ne mora biti trauma. Imamo situacije kad roditelji stvarno vrlo korektno raskinu svoje partnerske odnose i nakon toga postanu čak i bolji i kompetentniji roditelji svome djetetu nego kad su bili u braku.

Za dijete koje odrasta uz učestalo nasilje i zanemarivanje, smještaj u udomiteljsku obitelj ili adekvatnu ustanovu prilika je za novi početak.

Što učiniti ako dijete ne želi razgovarati o traumi?

Ako dijete ne želi pričati o traumi, to je potpuno normalna i prirodna pojava. Prisiljavanje na razgovor bilo bi kontraproduktivno. Odbijanje razgovora ne znači da dijete ''ne želi pomoć'', nego da još nije spremno, jer nema osjećaj sigurnosti i povjerenja koji su neophodni da bi se govorilo o bolnim iskustvima. Stvaranje osjećaja sigurnosti ne ide preko noći, to ide korak po korak.

Kada je vrijeme za stručnu pomoć?

Stručna pomoć djeci nije uvijek nužna od prvog dana traume, osim u kriznim situacijama, kada dijete pokazuje ili izražava ponašanja koja su opasna po život samog djeteta ili druge osobe. U ostalim slučajevima, ponekad je bolje pričekati da dijete samo osjeti potrebu za razgovorom. Najbolje su situacije i rezultati stručne pomoći vidljivi kad motivacija dolazi od samog djeteta.

RIJEČ STRUČNJAKINJE /

Reproduktivna priča: Tihi gubitci o kojima rijetko govorimo

Mogu li djeca sama pronaći načine za iscjeljenje nakon traume?

Da, djeca mogu spontano pronaći neke načine za iscjeljenje nakon traume, jer imaju izvanrednu sposobnost prilagodbe, ali rijetko se mogu izvući potpuno sama bez podrške i sigurnog odnosa s barem jednom odraslom osobom.

Neka od njih kasnije u životu razviju interes za pomagačka zanimanja poput psihologije, čitaju knjige ili svoje neprerađene emocije kanaliziraju kroz sport, umjetnost, glazbu ili slikanje. Kroz takav vid umjetnosti i stvaralaštva, oni mogu izražavati ono što se odigrava u njima. To je jako dobar način nošenja s traumom.

Traumatski rast je kad dijete, unatoč svemu što je prošlo, uspije pronaći snagu za oporavak i ponovno se povezati sa svijetom oko sebe. Stručnjaci to nazivaju posebnim procesom koji pokazuje koliko je ljudski duh, a posebno dječji, zapravo moćan i otporan. Naravno, ta snaga ne dolazi sama od sebe – dijete treba barem jednu odraslu osobu koja ne treba biti uvijek i stručna, ali bitno je da u nju ima povjerenje da se uz nju osjeća sigurno i zaštićeno. Da bi se stvarno moglo izgraditi i krenuti naprijed.

POGLEDAJTE GALERIJU

JAKO POGREŠNO /

Ove 24 rečenice nikada nemojte govoriti svojoj djeci! Uništavaju samopouzdanje

POGLEDAJTE VIDEO: Bogato i zdravo jelo: Pripremite ovu osvježavajuću i hranjivu salatu od pureće šunke