Gubitak trudnoće jedno je od najdubljih i najtiših iskustava koje osoba može proći. To je trauma koja istovremeno zahvaća tijelo, psihu, obitelj i identitet. Iako je riječ o iskustvu koje pogađa velik broj žena, o njemu se i dalje rijetko govori – i još rjeđe ga se priznaje kao stvaran gubitak.

Procjenjuje se da između 10 i 20 posto klinički prepoznatih trudnoća završava spontanim pobačajem, a kada uključimo i rane gubitke koji se dogode prije nego što osoba sazna da je trudna, taj broj može biti i dvostruko veći. Ipak, većina žena nakon gubitka ostaje bez adekvatne podrške – jer se o toj temi i dalje šuti, nju se relativizira ili banalizira.

Tihi gubitak i nevidljivo tugovanje

Gubitak trudnoće razlikuje se od drugih oblika gubitaka jer često nema vanjskih obilježja tugovanja. Često nema pogreba, nema javnog oproštaja, nema društvenih rituala koji bi pomogli u procesu tugovanja. Tijelo još neko vrijeme nosi fizičke znakove trudnoće, dok okolina najčešće ne zna što reći, pa šuti – ili pokušava utješiti rečenicama koje, iako dobronamjerne, mogu još dublje povrijediti.

RIJEČ STRUČNJAKINJE /

Odnos roditelja i djeteta osnova je mentalnog zdravlja: Svaki trenutak ima iscjeljujuću snagu

„Dogodit će se opet“, „barem znaš da možeš zatrudnjeti“, „mlada si, imaš vremena“ – to su riječi koje oduzimaju prostor za tugu i onemogućuju da se gubitak prepozna kao stvaran. No, za roditelje koji su izgubili trudnoću, taj gubitak jest stvaran – gubitak djeteta koje još nije rođeno, ali je već imalo ime, prostor u mislima i mjesto u srcu.

Tugovanje nakon gubitka trudnoće je složeno. Ono ne slijedi linearne faze, već se javlja u valovima, često iznenada. Mnoge žene osjećaju krivnju – pitaju se jesu li učinile nešto pogrešno, jesu li mogle spriječiti gubitak, jesu li zakazale kao majke i partnerice. Taj osjećaj krivnje može prerasti u sram i povlačenje, pa se tuga zatvara u tišinu. Stalna upozorenja, korekcije i komentari društva doprinose stigmatizaciji i izolaciji žena koje su izgubile trudnoću i parova koji tuguju.

Psihološki i tjelesni aspekti traume

Trauma gubitka trudnoće nije samo emocionalna, nego i tjelesna. Tijelo je bilo trudno– hormoni su se promijenili, organi su se počeli mijenjati ili je ta promjena već uznapredovala, tijelo se „naviklo“ na trudnoću. Nakon gubitka, tijelo se mora naglo vratiti u stanje prije trudnoće, dok um i emocije još nisu ni započele oporavak. Taj raskorak stvara dubok osjećaj nelagode, dezorijentiranosti i ponekad disocijacije – kao da tijelo i um više ne pripadaju jedno drugome.

RIJEČ STRUČNJAKINJE /

Reproduktivna priča: Tihi gubitci o kojima rijetko govorimo

Zato je kod svake osobe koja je doživjela gubitak trudnoće važno obratiti pažnju ne samo na emocionalne, nego i na fizičke znakove traume – poremećaje sna, promjene apetita, bolove, umor ili promjene u menstrualnom ciklusu. Tijelo pamti gubitak, čak i kad ga pokušavamo potisnuti.

Kada tuga ostane bez prostora

Okolina često ima poteškoća u suočavanju s tuđom tugom, osobito kad se radi o gubitku koji nije vidljiv. Zbog toga mnoge žene i parovi ostaju bez emocionalne podrške. Umjesto suosjećanja, često dobiju savjete da „ne misle na to“ ili da „krenu dalje“.

No, upravo je suprotno potrebno. Proces tugovanja nije znak slabosti, nego način da se bol prizna i integrira. Tek kada se tuga izrazi – kroz razgovor, pisanje, terapiju, rituale obilježavanja ili zajedničko dijeljenje – osoba može početi ozdravljati.

RIJEČ STRUČNJAKINJE /

Kad psihoterapija pomaže – a kada može i naškoditi?

Važno je razumjeti da gubitak trudnoće nije samo gubitak djeteta, nego i gubitak budućnosti koja je već bila zamišljena. To je gubitak slike o sebi kao roditelju, o obitelji koja je trebala postojati, o ulozi koja je bila započeta, ali nije mogla biti ostvarena.

Uloga stručnjaka i podrške

U radu s osobama koje su doživjele gubitak trudnoće, ključna je validacija – priznati da je gubitak stvaran i da ima pravo na tugu. Uloga stručnjaka nije „umiriti“, nego stvoriti prostor u kojem je bol dopuštena. Tek tada je moguće krenuti prema oporavku.

Psihološka podrška može uključivati individualno savjetovanje, partnersku terapiju ili grupe podrške. Posebno su vrijedne terapije koje pomažu tijelu da se ponovno poveže s emocijama – poput somatskih pristupa, mindfulness tehnika ili rada s disanjem.

RIJEČ STRUČNJAKINJE /

Koliko su djeca zapravo otporna na traumu?

Partneri često proživljavaju gubitak na različite načine, pa se i u odnosu mogu pojaviti nesporazumi i udaljavanje. Važno je dopustiti svakome svoj ritam tugovanja i ne uspoređivati reakcije – jer svatko tuguje na svoj način.

Snaga u ranjivosti

Gubitak trudnoće ostavlja trajni trag, ali taj trag ne mora značiti kraj. On može postati prostor rasta, dubljeg razumijevanja sebe i drugih, suosjećanja i povezanosti. Mnoge žene nakon gubitka pronalaze snagu upravo u dijeljenju svoje priče, u podršci drugima i u spoznaji da njihova bol ima smisao ako pomogne nekome da se osjeti manje samim. Oporavak ne znači zaborav – nego pronalazak novog oblika odnosa prema onome što je izgubljeno.

Na konferenciji Praktičari za praktičare, koja će se održati od 10. do 12. listopada 2025. u Zagrebu, stručnjaci će imati priliku naučiti kako s klijentima raditi na tugovanju te stvoriti prostor za procesiranje tuge i gubitka. Plenarni predavači govoriti će i o traumi i vještinama u radu s traumom što je važno za svakog stručnjaka u području mentalnog zdravlja.

Piše Helena Rašić, mag.psych.

PRAKTIČNA ZNANJA /

Prva konferencija “Praktičari za praktičare” – stručni skup posvećen primjeni znanja u praksi mentalnog zdravlja