Svi imamo svoju reproduktivnu priču. Ona se počinje oblikovati puno prije nego što postanemo odrasli ljudi – u djetinjstvu, kroz iskustva s roditeljima, obiteljske običaje i kulturu u kojoj rastemo. Pišemo je i kroz ono što upijamo iz bajki, filmova i pjesama, kroz priče koje slušamo u školi ili razgovore s vršnjacima. Na temelju tih iskustava stvaramo očekivanja o tome kako izgleda obitelj, što znači roditeljstvo i kakvu bismo ulogu jednom željeli imati.

Za većinu ljudi ta se priča odvija bez većih lomova. Planovi se prilagođavaju okolnostima, ali osnovna slika – da će jednog dana doći dijete, obitelj ili barem mogućnost izbora – ostaje netaknuta. No, kod osoba koje se suočavaju s problemima plodnosti – bilo da je riječ o medicinski uvjetovanoj neplodnosti, nemogućnosti pronalaska partnera ili pak pravnim i društvenim preprekama – promjena u reproduktivnoj priči može biti dramatična i bolna, gotovo tektonska.

Višeslojni gubitak

Neplodnost nije samo pitanje trenutne tuge ili stresa zbog nemogućnosti začeća. Ona donosi višeslojni gubitak – gubitak slike budućnosti, očekivane uloge u obitelji i društvu, ali i gubitak rituala i tradicija koje smo zamišljali da ćemo dijeliti sa svojom djecom.

Nije gubitak samo ovaj Božić proveden bez djece, već i svi blagdani koji će doći. Nije gubitak samo ovo proljeće bez izleta, već i svako sljedeće – bez školskih priredbi, bez spontanih obiteljskih fotografija, bez sitnih trenutaka koji su činili zamišljenu budućnost. Gubitak su i sve one male, nikad izgovorene slike: kuhanje s djecom, crtanje, prvi dan škole, polazak u vrtić, igre u parku ili zajedničko ljetovanje.

RIJEČ STRUČNJAKINJE /

Kad psihoterapija pomaže – a kada može i naškoditi?

Identitet i trauma

Reproduktivna priča nije samo popis želja, već sastavni dio našeg identiteta. Kada se ona promijeni ili sruši, osoba se suočava s osjećajem praznine koji se može proširiti na gotovo sve aspekte života – od partnerskih odnosa do prijateljstava i posla. Taj gubitak često se manifestira kroz simptome koji na prvi pogled nemaju veze s plodnošću: nesanica, tjeskoba, zdravstvena anksioznost, opsesivna potreba za kontrolom ili impulzivne, ponekad i rizične odluke.

U nekim slučajevima riječ je i o reproduktivnoj traumi – bilo kroz gubitak trudnoće, djeteta ili ozbiljnu bolest, bilo kroz “tihe traume” koje nastaju kada osoba ne može ostvariti očekivanu ulogu roditelja i osjećaj pripadanja društvenoj normi.

Snaga u ponovnom pisanju priče

Svaki stručnjak koji radi sa ženama ili parovima koji se suočavaju s promjenama u reproduktivnoj priči mora razumjeti koliko je to duboka promjena i kako snažno ona utječe na život pojedinca. Nije riječ o akutnom stresu, već o gubitku koji potresa samu srž identiteta. Upravo zato je važno poznavati i koristiti tehnike koje ljudima pomažu da svoje priče prepoznaju, osvijeste, a zatim i svjesno oblikuju.

PRAKTIČNA ZNANJA /

Prva konferencija “Praktičari za praktičare” – stručni skup posvećen primjeni znanja u praksi mentalnog zdravlja

Taj proces može biti bolan, ali i osnažujući. On ljudima vraća osjećaj kontrole, otvara prostor za novi identitet i omogućuje da se, unatoč gubitku, pronađu novi oblici smisla i ispunjenja. Pisanje reproduktivne priče može poprimiti različite oblike – od dnevničkih zapisa i crteža do razgovora, fotografija ili čak stvaranja playlista. Ključna ideja je da osoba preuzme aktivnu ulogu pripovjedača, a ne pasivnog čitatelja vlastite priče.

Čak i za one koji ne žele ostvariti roditeljstvo, reproduktivna priča postoji – kao priča o tome što ostavljamo iza sebe, kakav trag želimo ostaviti i što prenosimo na sljedeće generacije.

Stručna podrška i edukacija

Na konferenciji Praktičari za praktičare, koja će se održati od 10. do 12. listopada 2025. u Zagrebu, stručnjaci će imati priliku naučiti kako s klijentima raditi na osvještavanju i ponovnom pisanju reproduktivne priče. To je snažan alat u restrukturaciji identiteta, procesu tugovanja i stvaranju novih planova za budućnost.

Piše Helena Rašić, mag. psihologije