Mentalno zdravlje postaje sve važnija tema javnog zdravlja u Hrvatskoj, osobito kada je riječ o mladima. Prema najnovijim istraživanjima, stanje je zabrinjavajuće – više od pet posto šesnaestogodišnjaka navodi da većinu vremena tijekom posljednjeg tjedna osjeća najmanje četiri od šest simptoma depresije. Pritom su djevojke znatno češće pogođene od mladića. Također, više od jedanaest posto srednjoškolaca razmišljalo je o samoozljeđivanju, što upućuje na duboke emocionalne i psihološke poteškoće s kojima se mladi suočavaju.

Procjenjuje se da depresija pogađa više od 400.000 građana Hrvatske, a anksiozni poremećaji također su u porastu. 

Unatoč ozbiljnosti situacije, veliki broj ljudi ne traži stručnu pomoć. Posebno je zabrinjavajući nedostatak dječjih psihijatara – u cijeloj Hrvatskoj ih je svega pedesetak, što je daleko ispod potrebnog minimuma. Povećan broj hospitalizacija mladih zbog mentalnih poremećaja dodatno ukazuju na to da sustav mentalnog zdravlja zahtijeva hitne reforme. 

RIJEČ STRUČNJAKINJE /

Psihoterapija između teorije i prakse: Dobar terapeut kontinuirano preispituje svoj rad i uči iz iskustva

Povodom obilježavanja Dana mentalnog zdravlja o nužnosti jačanja preventivnih programa, dostupnosti psihološke pomoći te podizanja svijesti o važnosti mentalnog zdravlja u hrvatskom društvu za Net.hr govore psihologinje Helena Rašić, mag.psych. i Kristina Krulić Kuzman, mag.psych. 

Kako biste opisali trenutno stanje mentalnog zdravlja u Hrvatskoj? 

Rašić: Nažalost, cijeli svijet je trenutno pod izuzetno visokim razinama stresa i uznemirenosti, zbog događanja koji su aktualni. To se naravno prelijeva na Hrvatsku, gdje također vidimo pojačane razine anksioznosti, brige za vlastiti život, živote bližnjih i budućnost. Mi smo i tradicionalno narod koji ne traži pomoć onoliko koliko bi trebali, ili se traži pomoć tek u situacijama visoke ugroze i doista apsolutne nemogućnosti nošenja sa svakodnevicom, a skloni smo tražiti brza i jednostavna rješenja.

Sada jesmo u situaciji bolje osvještenosti, ljudi jesu skloniji tražiti i prihvatiti stručnu pomoć i znaju što to znači za njih i koliko vremena i truda je potrebno uložiti. Dio frustracije dolazi i od toga što postoji povećana svjesnost narušenog mentalnog zdravlja, ali bez adekvatnih društvenih mehanizama potpore i pružanja pomoći.

Koliko su građani Hrvatske osviješteni o važnosti mentalnog zdravlja? 

Rašić: Postaju sve osvješteniji, to je sigurno. Bitna je razlika radi li se o osobama koje su imale doticaj sa stručnjacima iz područja zaštite mentalnog zdravlja ili ne, jer često ljudi mogu imati zadršku ili se malo i bojati toga što znači razgovarati sa stručnjakom. Prvi korak prema stručnjacima odrasli često naprave iz roditeljske uloge - ili dovedu dijete, ili sami traže nekog jer nisu onakvi roditelji kakvi žele biti. Osim toga, mladi sve češće traže pomoć jer su društvene mreže i mediji zapravo odradili dobar posao, rekla bih da generacijski doista imamo pomak prema naprijed. Postoje određene društvene inicijative koje osvještavaju važnost mentalnog zdravlja, a u to ubrajamo i brojne proaktivne inicijative strukovnih udruženja (psihologa, psihoterapeuta, socijalnih pedagoga i sl) te i na današnji dan i u ovom tjednu imamo nekoliko događaja upravo s ciljem osvještavanja i približavanja ovih pitanja. Takvih inicijativa nikada nije previše, kao što u svim aspektima ljudskog zdravlja vrijedi ona zlatna “prevencija je pola zdravlja”, tako je to i za mentalno zdravlje. Dobrobit proizlazi iz zdravlja, zdravlje proizlazi iz prevencije, a prevencija dolazi iz osviještenosti.

Foto:

Koji su najčešći problemi s kojima se ljudi danas javljaju psiholozima u Hrvatskoj? 

Rašić: Većinom se javljaju zbog anksioznosti, depresije, partnerskih problema, trauma, a sve češće i sumnje na neurodivergentnost. Živimo u svijetu u kojem se sve odvija jako brzo i ljudi su pod pritiskom. Jure s posla po djecu, na aktivnosti, ako nemaju djecu - imaju vlastite aktivnosti, hobije, interese i znaju provoditi puno vremena na poslu. Burnout, mobbing, usamljenost, fizičke bolesti kao posljedica ovakvog životnog stila često budu okidač ljudima da potraže pomoć. Nažalost, često se ljudi jave tek kada je “voda do grla”, mogli bi imati značajno ispunjeniji život i veće zadovoljstvo da se jave ranije, ali nikada nije prekasno. Apeliramo na sve koji se suočavaju s nekim teškoćama mentalnog zdravlja da se jave, potraže pomoć i imaju na umu da zdrastvena skrb uključuje i njihovo mentalno zdravlje.  

Krulić Kuzman: Kada govorimo o djeci i mladima najčešće pomoć i podršku za njih traže roditelji, kada uoče promjene u njihovom ponašanju u smislu povlačenja u sebe, izolacije od vršnjaka, nedostatka interesa za aktivnosti u kojima su nekada rado sudjelovali ili kada pokazuju određene probleme u ponašanju poput neposluha, otpora prema autoritetu, izostajanja iz škole, nasilnog ponašanja i sl. Najčešći problemi s kojima se mladi uključuju u individualni rad su anksioznost, depresija, strahovi i fobije, nasilje, traume, samoozlijeđivanje i suicidalnost. Podaci pokazuju veliki porast depresije, anksioznosti i suicidalnosti među djecom i mladima u posljednjih nekoliko godina. Osim toga, djeci i mladima treba sve više podrška u razvoju socijalnih i komunikacijskih vještina, nenasilnom rješavanju sukoba i razvijanju različitih strategija za suočavanjem sa stresom i problemima. Sve je više i neurodivergentne djece i mladih koji imaju potrebu za stručnom podrškom jer i oni i roditelji primjećuju da se “ne uklapaju”, da su drugačiji i da se teško prilagođavaju. 

Koliko je još uvijek prisutna stigma prema traženju psihološke pomoći u našoj kulturi? 

Rašić: Kako sam već rekla, mi smo narod sklon potiskivanju problema i odgađanju traženja pomoći, ali smo i oko toga da nam je pomoć potrebna dosta zatvoreni i ne želimo govoriti bližnjima što nas muči. Isto tako, uklapamo se u svjetske statistike - preko 30% stanovništva treba pomoć stručnjaka, a čak 75% osoba koje boluju od depresije i istovremeno su stanovnici područja nižeg ili srednjeg ekonomskog statusa nikada ne dobiju pomoć za svoje stanje. 1 od 3 žene i 1 od 5 muškaraca će u svom životu proći kroz veliku depresivnu epizodu, što je ogromna brojka.  Kada gledate te brojke, sigurna sam da vam je jasno koliko je broj osoba koje traže i dobiju pomoć manji od onih kojima je potrebna.

RIJEČ STRUČNJAKINJE /

Gubitak trudnoće ostavlja trajni trag, a uloga stručnjaka u tugovanju ključna je za oporavak

Postoji uvjerenje da moramo “biti jaki” i da nas ne smije pokolebati ništa već da sve moramo “junački” izdržati. Iako će zasigurno postojati one osobe s toksičnim (za njih) uvjerenjem da je junački sa slomljenom nogom odrađivati posao i sve svakodnevne obveze, većina ljudi ipak odleži i odmiruje vrijeme koje je potrebno da ozlijeda zacijeli prije vježbanja i ponovnog stajanja na noge. Nažalost, prečesto se preko trauma koje nisu tako vidljive na van očekuje brz i lagan prelazak, bez dugotrajnih posljedica ili potrebe za uključivanjem stručnjaka.

Svako iskazivanje snažnih emocija je stigmatizirano, čak i kada se radi o normalnim reakcijama na događaje. Svaki iskaz emocionalnih ili psihičkih teškoća je nažalost također stigmatiziran, a onda može biti i traženje pomoći. Mijenja se okolina, kako smo i rekle, ali možda ne dovoljno i ne dovoljno brzo kako bi bilo najbolje da osiguramo dobrobit cijele zajednice.

Koliko su psihološke usluge dostupne građanima, posebno izvan većih gradova? 

Krulić Kuzman: Nažalost, nedovoljno dostupne. I dalje je prisutna nejednaka teritorijalna rasprostranjenost svih vrsta usluga pa tako i psihološke pomoći i podrške. Ruralna područja i manje sredine često nemaju psihologa u obrazovnom sustavu jer imaju manji broj učenika, nemaju psihologa ni u okviru zdravstvenog sustava jer su isti dostupni samo u većim zdravstvenim institucijama, a nemaju dostupne ni druge stručnjake poput psihijatara, logopeda, defektologa i radnih terapeuta. Kako na sustavnoj razini ovaj problem nije riješen, rješenja se pronalaze kroz uključivanje organizacija civilnog društva i privatnih organizacija koje pružaju usluge mobilnog tima u okviru kojih djeluju stručnjaci poput psihologa, socijalnog radnika, socijalnog pedagoga i logopeda. Nažalost, njihov angažman ne predstavlja trajno i stabilno rješenje jer se financiraju kroz projekte i na ograničeno vrijeme, a samo rijetke organizacije i institucije su za navedene usluge dobile stalnu podršku. Iako je u većim gradovima psihološka podrška dostupnija i ona se razlikuje od regije do regije i po vrsti dostupnih usluga. Na nacionalnoj razini generalno imamo manjak stručnjaka koji rade s djecom i mladima, a govorimo o najranjivijoj skupini društva. Trenutno u Republici Hrvatskoj imamo oko 60 dječjih i adolescentnih psihijatara, a podaci Svjetske zdravstvene organizacije pokazuju da čak 50% svih mentalnih poremećaja počinje prije 14. godine života. Nadalje, imamo i vrlo malo dječjih psihologa i psihoterapeuta, posebice recimo u Slavoniji i Baranji. U prilog tome govori i činjenica da na nacionalnoj razini postoje Timovi za psihološke krizne intervencije koji pokrivaju sve županije i dok su neki timovi nadležni za samo jednu županiju, Tim Istočne Hrvatske pokriva čak 5 slavonskih županija jer nema dovoljno stručnjaka na raspolaganju. Sve navedeno govori u prilog nejednakoj rasprostranjenosti usluga i samim time činjenici da pomoć i podrška nisu dostupne svima i pod jednakim uvjetima.

Foto:

Smatrate li da hrvatski zdravstveni sustav dovoljno ulaže u prevenciju i liječenje mentalnih poremećaja? 

Krulić Kuzman: U prevenciju i liječenje mentalnih poremećaja nažalost ne ulaže dovoljno niti jedan zdravstveni sustav u svijetu. Podaci na svjetskoj razini pokazuju da se manje od 2% proračuna koji je namijenjen za zdravstvenu skrb u svijetu ulaže za mentalno zdravlje pa ne čudi da se ni u našem sustavu ne ulaže dovoljno. Iako se sve više u javnom prostoru priča o važnosti zaštite mentalnog zdravlja, o porastu teškoća u području mentalnog zdravlja među djecom, mladima i odraslima, ne odvaja se dovoljno financijskih sredstava da se na te potrebe odgovori adekvatno i pravovremeno. U našem sustavu se u posljednje vrijeme ipak vide neki pozitivni pomaci, npr. prošle godine je Ministarstvo zdravstva, nakon 30 godina, najavilo povratak psihologa u domove zdravlja diljem države, što je jedna od važnih promjena i pokazatelj prepoznavanja aktualnih problema.

Kako ocjenjujete suradnju između škola, domova zdravlja i drugih institucija kada je riječ o mentalnom zdravlju djece i mladih? 

Krulić Kuzman: Ako uspoređujemo kako je nekada bila, trenutno je suradnja puno bolja, no i dalje ne na razini koja je neophodna. Često suradnja ovisi o angažmanu pojedinaca, koji nerijetko rade preko svojih granica u želji da pomognu. S obzirom da nema dovoljno stručnjaka u nijednom od sustava - ni školstvu ni zdravstvu ni sustavu socijalne skrbi, ne čudi da suradnja u praksi izostane i da se djelovanje stručnjaka nerijetko pretvori u “gašenje požara”, a ne prevenciju da do njega ni ne dođe. Ako uzmemo u obzir da 1 psiholog pokriva 200 - 500 učenika u osnovnoj  školi u kojoj radi, 1 psiholog više od 200 pojedinaca/obitelji u sustavu socijalne skrbi, da nema dovoljno ili nema uopće psihologa u Domovima zdravlja, a da svako 7. dijete ima teškoće u području mentalnog zdravlja, zaista je nemoguće na adekvatan način odgovoriti na potrebe djece i njihovih roditelja i razvijati i održavati suradnju na razini koja će osigurati prevenciju i kvalitetan tretman.

RIJEČ STRUČNJAKINJE /

Odnos roditelja i djeteta osnova je mentalnog zdravlja: Svaki trenutak ima iscjeljujuću snagu

Jesu li neke dobne skupine ili socijalne kategorije posebno ugrožene u pogledu mentalnog zdravlja? 

Krulić Kuzman: Kao i u drugim područjima života, tako i po pitanju mentalnog zdravlja postoje one skupine koje smatrajmo najranjivijama i posebno ugroženima - djeca, osobe starije životne dobi, osobe s invaliditetom, osobe nižeg socioekonomskog statusa. Naime, kod tih kategorija postoje dodatni rizični čimbenici koji ih čine podložnijim za razvoj teškoća u području mentalnog zdravlja, ali koji im i otežavaju traženje i dobivanje pravovremene i kvalitetne pomoći i podrške. Nerijetko govorimo o pojedincima koji su ovisni o drugima u psihološkom, fizičkom ili ekonomskom smislu, koji su stigmatizirani, odbačeni i koji često nailaze na nerazumijevanje okoline. Tako primjerice osobe s invaliditetom osim što se nose s gubitkom i nailaze na brojne izazove u svakodnevnom životu, trebaju podršku i u traženju i osiguravanju stručne podrške. Korisnici zajamčene minimalne naknade nerijetko žive u neadekvatnim stambenim uvjetima, u obiteljima u kojima su disfunkcionalni odnosi i njihov svakodnevni život je obilježen siromaštvom, nasiljem i nerijetko zloupotrebom sredstava ovisnosti. Osobe koje su izdržavale kaznu zatvora najčešće ne mogu dobiti adekvatnu pomoć u okolini nakon izlaska na slobodu. Sve navedeno povećava rizik za razvoj teškoća u području mentalnog zdravlja, ali i otežava proces oporavka.

Koliko se o mentalnom zdravlju govori u obrazovnom sustavu, i mislite li da se s djecom i mladima dovoljno radi na emocionalnoj pismenosti? 

Krulić Kuzman: Teme vezane uz mentalno zdravlje su sve prisutnije u obrazovnom sustavu i s djecom i mladima se sve više razgovara kako o mentalnom zdravlju tako i o drugim važnim temama poput odrastanja u digitalnom okruženju, medijskoj pismenosti, emocionalnoj pismenosti i slično. Nažalost, školski kurikulum, količina obaveza koje djeca imaju, a samim time i sadržaja koji nastavnici i stručni djelatnici moraju obraditi s djecom kao i broj nastavnih i izvannstavnih aktivnosti ne omogućava da se ovim, vrlo važnim područjem, obrazovni sustav bavi dovoljno. Osim toga, nerealno je i očekivati da će stručni djelatnici, kojih nema dovoljno, sustavno i u dovoljnoj mjeri odgovoriti na sve potrebe u obrazovnom sustavu, od prevencije do tretmana. Svjesni navedenih ograničenja, sve veći broj škola se okreće suradnji s drugim institucijama i organizacijama, posebice organizacijama civilnog društva, koje provode razne preventivne programe s djecom i mladima.

Kako možemo znati kada je vrijeme da potražimo stručnu pomoć? 

Rašić: Ako pričamo o modelu prevencije i proaktivnoj zaštiti mentalnog zdravlja - jučer. Kao što idemo na sistematske preglede za fizičko zdravlje, posjet stručnjaku radi utvrđivanja stanja mentalnog zdravlja i dobrobiti, zadovoljstva životom i povećanja kapaciteta ili jačanja slike o sebi i nekih važnih vještina bi bio od velike važnosti i nikada preuranjen. Nije potrebno čekati da nismo dobro da bismo dobili pomoć.

RIJEČ STRUČNJAKINJE /

Koliko su djeca zapravo otporna na traumu?

No, ukoliko osoba - kao i većina drugih - ne potraži pomoć prije nego osjeti simptome narušenog mentalnog zdravlja i tek onda reagira - kad god osjeti potrebu. Važno je primarno da se slušate - nikada nije prerano, nikada nije neopravdano i nikada nije nepotrebno. Svatko se može obratiti stručnjaku i dobiti odgovore na pitanja, dobiti podršku i validaciju svojih iskustava i pomoć ako je ona potrebna.

Postoje neki sigurni pokazatelji kada je trenutak u kojem više ne smijete odlagati, poput:

• Gubitak volje i interesa za svakodnevne aktivnosti: Ako više ne pronalazite zadovoljstvo u stvarima koje su vas nekad veselile – druženje, hobiji, posao – i sve vam djeluje ''prazno“ ili besmisleno.
• Trajan osjećaj tuge, beznađa ili praznine: Ako se osjećaj tuge ili bezvoljnosti ne povlači tjednima i imate dojam da ''više ne možete“.
• Nagli promjene raspoloženja ili izljevi bijesa: Ako vaše emocije brzo prelaze iz krajnosti u krajnost – od euforije do bijesa ili očaja – i ako imate osjećaj da više ne možete kontrolirati reakcije.
• Teškoće sa snom: Ako dugo ne možete zaspati, budite se noću s tjeskobom, imate noćne more ili spavate previše.
• Tjelesni simptomi bez medicinskog uzroka: Bolovi u prsima, glavobolje, napetost u tijelu, probavne smetnje – dok su nalazi uredni.
• Povlačenje od drugih ljudi: Ako izbjegavate kontakte, ne javljate se obitelji i prijateljima, osjećate se neshvaćeno ili izolirano. 
• Poteškoće s koncentracijom i pamćenjem: Zaboravljate osnovne stvari, teško se usredotočujete na posao ili razgovor, osjećate da ''mozak ne radi kao prije“.
• Stalne misli o krivnji, bezvrijednosti ili osjećaj da ste ''teret drugima“
• Učestali napadaji tjeskobe ili panike: Ako vas bez jasnog razloga obuzme jak strah, osjećaj gušenja, ubrzano lupanje srca, vrtoglavica ili gubitak kontrole – riječ je potencijalno o paničnom napadu.
• Misli o smrti ili samoubojstvu: Ako razmišljate o tome da bi bilo lakše ''da vas nema“, ako planirate ili ste pokušali nauditi sebi – to je hitna situacija. Odmah nazovite 112 ili se obratite u najbližu psihijatrijsku ustanovu.

Možete li dati nekoliko jednostavnih savjeta za osnovno svakodnevno očuvanje mentalne higijene i emocionalne ravnoteže?

Rašić: Budite nježni prema sebi i imajte razumijevanja - svijet i život su dovoljno teški i bez da vi na to nadodajete. Maknite se od onoga što vas čini nesretnima i tražite one kontakte - osobe i aktivnosti - koje vas čine sretnima i ispunjenima te ne nanose štetu. Jedite, hodajte, spavajte - brinite se za svoje tijelo i svoje svakodnevne potrebe. Održavajte kontakte s drugima, družite se i tražite podršku kada vam je potrebna - od prijatleja, bližnjih, a i stručnih osoba. Naučite prepoznavati nasilje, kada netko prema vama nepravedno postupa i prelazi vam granice. Budite svjesni svojih granica i ne libite se postaviti ih. Dopustite si odmoriti se, dopustite si stati kad je previše i posvetiti se sebi. Stanite i pogledajte - svijet oko sebe, sami sebe i unutar sebe, zagrlite se i recite si lijepu riječ - zaslužujete ju.

RIJEČ STRUČNJAKINJE /

Kad psihoterapija pomaže – a kada može i naškoditi?

Krulić Kuzman: Okružite se ljudima koji su tu za vas, koji vam daju podršku kada ju trebate, koji vas razumiju, koji vas prihvaćaju čak i kad niste “najbolja” verzija sebe i koji će vam uputiti lijepu riječ i zagrljaj kada je potrebno. Svaki dan učinite nešto lijepo za sebe - to ne mora biti nešto veliko, može biti - topla kava, knjiga koju volite, serija koju nikako da pogledate, razgovor s dragom osobom koju dugo niste čuli. Kad vam je teško, dajte si za pravo da vam bude teško i da osjećate sve ono što osjećate, tražite podršku u bliskim ljudima, a kada vidite da to nije dovoljno, nemojte se ustručavati tražiti pomoć stručnjaka, nekad je zaista i mala intervencija nekoga “izvana” dovoljna za promjenu.

POGLEDAJTE GALERIJU

OBRATITE POZORNOST /

Kako prepoznati anksioznost kod djece? Ovih 30 znakova roditelji ne smiju ignorirati