Rasprava o utjecaju društvenih mreža na djecu posljednjih se mjeseci sve više seli iz stručnih krugova u političke i zakonodavne dvorane. Nakon što je Australija prva uvela potpunu zabranu društvenih mreža za djecu mlađu od 16 godina, slične poteze, ili stroža ograničenja – najavljuju i razmatraju i druge zemlje, među njima Francuska, Danska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Norveška i Italija. Umjesto jedinstvene zabrane, većina tih država traži vlastita rješenja, od obveznog roditeljskog pristanka i provjere dobi do podizanja minimalne dobne granice za otvaranje profila.

Iako se takve mjere najčešće opravdavaju brigom za mentalno zdravlje djece, rastuću ovisnost o ekranima i izloženost neprimjerenom sadržaju, sve više stručnjaka upozorava da je riječ o puno složenijem problemu koji se ne može riješiti samo zabranama. Društvene mreže danas su dio svakodnevice odrastanja, ali i prostor u kojem se djeca i mladi susreću s pritiscima, uspoređivanjem i očekivanjima za koja često još nemaju dovoljno emocionalnih alata.

Zato se uz pitanje treba li djeci ograničiti pristup društvenim mrežama, sve češće postavlja i pitanje kako to učiniti na način koji im zapravo pomaže. Mogu li zakonske zabrane zamijeniti ulogu roditelja, škole i društva u cjelini? I što se događa s djecom i tinejdžerima kada im se digitalni prostori u kojima se već nalaze jednostavno zatvore? Odgovore smo potražili kod psihologinje Kristine Krulić Kuzman.

PITALI SMO VAS /

Zabrana društvenih mreža za djecu: Je li Hrvatska sljedeća? 'Problem je unutar društva'

'Djeci su društvene mreže važne'

Za početak, kako vi kao psihologinja gledate na sve češće najave zabrana društvenih mreža za djecu?

Moram priznati da me navedene najave ne iznenađuju, očekivano je da se to razmatra kao jedan od mogućih načina zaštita djece na internetu. Već sada mi imamo dobna ograničenja vezano uz korištenje društvenih mreža, no nažalost mnoga djeca to ne poštuju. Ono što posebno zabrinjava je činjenica da neki u tome imaju podršku roditelja, odnosno da su im roditelji dali za to podršku. 

Mišljenja sam da je vrlo važno da postoje granice i struktura, kao što je to slučaj u odgoju općenito, tako mislim da je potrebno i u online svijetu. Pod tim mislim da moraju postojati jasna pravila kada, tko i na koji način može koristiti neku platformu ili mrežu, koja su pravila ponašanja, što je prihvatljivo, a što nije, i koje su posljedice ne pridržavanja pravila. 

Foto: Freepik

Istovremeno, otkad je krenuo ubrzani razvoj tehnologije, bilo je brojnih pokušaja restrikcije i nadzora kada je internet u pitanju i ono što smo do sada vidjeli je da nijedan od tih načina, sam po sebi nije dovoljan pa ni efikasan. 

Jesu li društvene mreže doista uvijek štetne za djecu, kako se često tvrdi?

Mislim da stručnjaci vrlo jasno komuniciraju da društvene mreže i online tehnologija nisu uvijek štetni i da imaju svojih prednosti, ali i opasnosti o kojima je važno govoriti. 

Nažalost, zbog brojnih opasnosti kojima djeca i mladi mogu biti izloženi ako društvene mreže koriste prerano, ako ne znaju kako ih koristiti sigurno odnosno kako se zaštiti online, ako nemaju razvijen kritički stav prema društveno neprihvatljivom ponašanju u online okruženju i ako nemaju sustav podrške, često možemo čitati i slušati samo o negativnim aspektima društvenih mreža. Ono što znamo iz rada s djecom i mladima je da su im društveno mreže iznimno važne za socijalizaciju, povezivanje s vršnjacima, za komunikaciju, prikupljanje ideja, razmjenu mišljenja i pronalazak istomišljenika u određenoj temi.

KLJUČNA ULOGA /

Psihologinja savjetuje kako pomoći djetetu nakon traume: 'Roditelji trebaju saslušati'

'Nasilje je najveći rizik online svijeta'

Koji su potencijalni pozitivni, a koji negativni učinci korištenja društvenih mreža na djecu i adolescente?

Kao što sam ranije spomenula pozitivni učinci su na prvom mjestu povezivanje s vršnjacima i širenje socijalne mreže i podrške. Osim toga, društvene mreže nude pristup novim informacijama, mogu stvoriti prostor za razmjenu informacija, razvoj kreativnosti i inovativnosti i omogućavaju razvoj digitalnih vještina. U kasnijoj dobi mogu stvoriti mogućnost i za nove poslovne prilike i umrežavanje s potencijalnim poslodavcima ili zaposlenicima.

Kada govorimo o rizicima svakako je najveći rizik da dijete ili adolescent bude izloženo nasilju bilo od vršnjaka ili odraslih osoba, da bude žrtva prijevare, da se zloupotrijebe njegovi osobni podaci ili da bude žrtva seksualnog uznemiravanja ili zlostavljanja. Osim toga, uslijed prekomjernog korištenja interneta ili ako dožive neko neugodno ili traumatsko iskustvo prilikom korištenja interneta, djeca mogu razviti različite teškoće u području mentalnog zdravlja koje mogu utjecati na kvalitetu njihovog života i svakodnevno funkcioniranje općenito.

Postoje li određene dobne skupine koje su posebno osjetljive i zašto?

Naravno, što su djeca mlađa, to su rizici veći. Postoji razlog zašto imamo dobna ograničenja vezano uz korištenje određenih platformi, mreža i aplikacija i navedeno ograničenje nije samo sebi svrha niti je tu bez razloga. Naime, djeca tijekom razvoja prolaze kroz različite faze psihološkog, emocionalnog, kognitivnog i tjelesnog razvoja.

Dobno ograničenje za korištenje društvenih mreža, suprotno čestom mišljenju djece i mladih, nije tu zato što se sumnja da oni npr. prije 13 godine ne znaju tehnički koristiti aplikacije i društvene mreže, praksa pokazuje da su u tome već u najranijoj dobi daleko vještiji od većine odraslih. 

Dobno ograničenje nam govori da se psihološki i emocionalno ne mogu nositi s određenim štetnim sadržajima, da ne mogu kritički razmišljati o njima i u konačnici da se ne mogu nositi sa štetnim posljedicama. Ako pogledamo faze kognitivnog razvoja prema Piagetu, djeca ulaze u fazu formalnih operacija tek iza 11. godine, odnosno tek tada zaista razvijaju sposobnost apstraktnog mišljenja, rješavanja složenih problema i hipotetskog zaključivanja.

'MOJE IME JE...' /

Slikovnica koja ruši stigme: 'Svoju ranjivost pretvorili su u najmoćnije oružje'

'Treba im vođenje kroz online svijet na isti način na koji ih učimo da pređu preko ceste'

Mogu li zabrane same po sebi zaštititi djecu ili postoji rizik da izazovu suprotan učinak?

Zabrane same po sebi, kao jedini mehanizam, neće i ne mogu zaštiti djecu i biti jedini alat u zaštiti djece na internetu. Ključ u zaštiti djece u online okruženju leži u informiranju i educiranju od najranije dobi, kako djece tako i roditelja. Taj dio edukacije treba početi od trudnoće, a onda se nastaviti u svim razvojnim razdobljima, u skladu s djetetovom dobi i aktualnim rizicima u toj dobi. Edukacija mora obuhvaćati i djecu i roditelje i mora biti sastavni dio svih sustava koji rade s djecom. 

Također, stav i postupanje odraslih, u različitim situacijama ugroze i neprimjerenih ponašanja, mora biti ujednačen neovisno o sustavu u kojem djeluju. Tako svi stručnjaci i pojedinci koji rade s djecom moraju vrlo jasno znati što je primjereno a što nije, koji su koraci koje je potrebno poduzeti i koje su posljedice. Trenutno nažalost imamo situaciju da se u nekim školama izriču pedagoške mjere za neprimjerena ponašanja djece i mladih u online okruženju, a nekima nažalost ne, uz obrazloženje da se to ne događa u školi. U nekim klubovima treneri vrlo jasno komuniciraju i o online svijetu i što je primjereno, a što nije, dok se neki tim aspektom uopće ne bave. 

Foto: Freepik

Što se, iz psihološke perspektive, pokazuje učinkovitijim: stroga zabrana ili kontrolirano i vođeno korištenje?

Kao što je najbolji odgojni stil onaj koji ima dovoljno strukture i granica i dovoljno topline i podrške, isto je neophodno i kada govorimo o korištenju online tehnologija. Iznimno je važno da postoje granice i pravila, da se zna što je ok, a što nije i da se znaju posljedice za neprimjereno ponašanje. 

Paralelno s tim, važno je da roditelji njeguju tople i podržavajuće odnose s djecom, da im pruže podršku i razumijevanje, da s njima razgovaraju o tome kako koriste online tehnologiju i kakva iskustva imaju, da razgovaraju s njima o opasnosti i načinima zaštite i da pokažu interes za igrice, stranice i platforme koje djecu i mlade zanimaju poštujući njihovu dob, sposobnosti i mogućnosti. Mladima treba vođenje kroz online svijet na isti način na koji ih učimo kako da pređu preko ceste, da prvi put odu u trgovinu, da sami odu u školu i napišu zadaću.

DUBOKI TRAGOVI /

Socijalna radnica: 'Ovako možemo prepoznati traume kod djece. Prirodno je ako ne žele razgovarati'

'Nisu svi roditelji spremni učiti skupa s djecom'

Koliko je važna uloga roditelja u odnosu djece i društvenih mreža?

Iznimno je važna, kao i u svim drugim aspektima odgoja djeteta. Roditelji su ti od kojih djeca uče temeljne vrijednosti i pravila "života". Roditelji su ti koji prvi kod njih razvijaju kritički stav prema sebi, drugima i različitim sadržajima. Roditelji su u konačnici ti koji bi trebali biti sigurna luka za dijete u koju se mogu vratiti i tražiti savjet, podršku, razumijevanje i smjernice i koji u konačnici imaju odgovornost da zaštite dijete od neprimjerenih sadržaja i kontakata, kako u stvarnom, tako i u virtualnom svijetu. Ono što je važno napomenuti je da to ne znači da oni moraju znati kako svaka mreža funkcioniranja i da tehnički moraju biti stručnjaci za tehnologiju i društvene mreže. To znači da moraju o online svijetu djeteta biti spremni razgovarati, propitivati, savjetovati se i u najmanju ruku, zajedno s djetetom koračati i istraživati. 

Nažalost, moje iskustvo je da nisu svi roditelji jednako spremni za to i ne smatraju da je to dovoljno važno pa recimo kada se održava predavanje u školi vezano uz online tehnologije, rizike i opasnosti, na ta predavanja i radionice dođu skoro sva djeca jer ih pošalju nastavnici i roditelji, a istovremeno svega 20-30% roditelja se odazove na takve radionice i edukacije.

Što roditelji najčešće pogrešno rade – i što bi mogli raditi bolje?

Moram priznati da mi je malo pretežak termin "pogrešno" pa bi se radije usmjerila na ovo što mogu bolje, odnosno gdje postoji prostor za napredak. Roditelji mogu i trebaju se više educirati i informirati, mogu više vremena posvetiti da pokažu interes za ono što dijete radi online, mogu više vremena posvetiti razgovoru i kritičkom propitivanju zajedno s djetetom o tome kakvi su sadržaji koje prate i trebaju imati vrlo jasna pravila i granice vezano uz korištenje online tehnologija, odnosno što je prihvatljivo, a što nije u online svijetu.

ISTRAŽIVANJE ZABRINJAVA /

Psihologinja o mentalnom zdravlju u Hrvatskoj: 'Tiha usamljenost postaje epidemija'

'Kupujemo vatrogasni aparat, a požari izbijaju zbog loših instalacija'

Trebaju li škole imati veću ulogu u razvoju digitalne pismenosti?

U idealnom svijetu, u kojem škole već nisu zatrpane cjeloživotnim obrazovanjem, građanskim odgojem, seksualnim odgojem i nizom raznih programa i aktivnosti, rekla bih da trebaju, no svjesna realiteta rekla bih da je to gotovo nemoguće. Ne jer nema volje pojedinaca i jer se ne prepoznaje važnost istog, nego jer nema za tim prostora.

Ako mene pitate, potrebno je napraviti strukturne promjene kurikuluma i pitanje digitalne pismenosti uključiti u različite predmete i kao sastavni dio obrazovanja djece. U ovom trenutku, škole taj nedostatak zaista "krpaju" najbolje što znaju, pronalaze prostore u rasporedu kada organiziraju radionice i predavanja, pozivaju vanjske stručnjake i trude se odgovoriti na te potrebe, no često već nakon što nastane određeni problem i kad je potrebno gasiti "požar". Ja bi radije da promijenimo instalacije, a ne da malo – malo kupujemo vatrogasni aparat kako bi ugasili požare koji zbog loših instalacija stalno izbijaju.

Ako biste morali izdvojiti jedno rješenje koje dugoročno najviše pomaže djeci, što bi to bilo?

Mislim da ne postoji jedno rješenje koje bi mogla izdvojiti, ali ako bi morala sažeti rekla bih kontinuirana edukacija i strukturirani, dosljedni i podržavaju odrasli.

Koju poruku biste poslali roditeljima koji su zabrinuti, ali i onima koji društvene mreže uopće ne doživljavaju kao problem?

Nikada nemojte odustati od učenja i ne zaboravite da je vaša odgovornost da za svoje dijete stvorite sigurno gnijezdo u koje će se moći vratiti i tražiti pomoć i podršku. To ne znači da morate sve znati, ali znači da trebate biti znatiželjni, zainteresirani i dostupni. Za to vam ne treba nikakvo tehnološko predznanje, samo volja i želja.

Kako, po vašem mišljenju, izgleda zdrav odnos djeteta i društvenih mreža?

Na način da je dijete educirano o tome što su društvene mreže, kako funkcioniraju, kako se koriste na siguran način, koje su moguće opasnosti i što može napraviti u situaciji kada se dogodi nešto neprimjereno. Zdrav odnos bi u velikoj mjeri značio i da djeca imaju sposobnosti i želju da kritički propituju sadržaje koji su im dostupni na društvenim mrežama i da imaju razvijen stav prema društveno neprihvatljivom ponašanju u online okruženju. Da imaju snagu, želju i alate kako da reagiraju kada im se dogodi nešto neprimjereno i da u svakom trenutku znaju kome se mogu obratiti za pomoć i podršku.

NET I VOYO /

Prijavite se na Net.hr s istom e-mail adresom kojom ste pretplaćeni na Voyo i čitajte sadržaje bez oglasa!

POGLEDAJTE GALERIJU

VELIKI ZAOKRET /

Ovo još nismo doživjeli: Velika promjena imati će posljedice širom svijeta i utjecati na sve

POGLEDAJTE VIDEO Psihologinja o mentalnom zdravlju djece i mladih: 'Ne želimo biti, i nije dobro da smo savršeni roditelji'