Dječje traume ostavljaju duboke tragove – često nevidljive, ali dugotrajne. One utječu na to kako dijete vidi sebe, druge i svijet oko sebe. U takvim situacijama ključnu ulogu imaju odrasli koji znaju kako stvoriti sigurno, stabilno i podržavajuće okruženje. Ta “sigurna luka” nije samo prostor – ona je temelj za oporavak i rast djeteta koje je preživjelo nešto što nije smjelo.

U jeku sve većih izazova za mentalno zdravlje, u Zagrebu je od 10. do 12. listopada 2025. održana prva konferencija “Praktičari za praktičare”, koja je okupila vodeće stručnjake posvećene psihološkoj podršci. Kristina Krulić Kuzman, magistra psihologije i apsolventica integrativne psihoterapije za djecu i adolescente s dugogodišnjim iskustvom u radu s traumatiziranom djecom svojim  je predavanjem "Sigurna luka: Stvaranje sigurnog okruženja za djecu nakon traume" ponudila konkretne smjernice.

U razgovoru za Net.hr psihologinja Krulić Kuzman detaljno je objasnila ključnu ulogu roditelja u oporavku djeteta te otkrila koje su najčešće zamke u koje oni upadaju i kako ih izbjeći.

Što učiniti kad posumnjate na traumu kod djeteta?

Trenutak u kojem roditelj posumnja ili sazna da je njegovo dijete doživjelo traumu ispunjen je strahom, ljutnjom i osjećajem bespomoćnosti. Upravo je reakcija u tom prvom trenutku presudna.

“Ono što je užasno važno je da se roditelji ne uplaše i ne pobjegnu. Ne trebaju ništa konkretno napraviti, osim saslušati dijete. To je prvi korak. Budi tu za dijete i saslušaj ga”, savjetuje Krulić Kuzman.

Roditelji, kaže, ne moraju imati rješenje niti davati savjete. Njihova je jedina zadaća u tom trenutku biti prisutan, dostupan i autentičan.

“Dovoljno je da ste tu, a kad ste tu i kad oni znaju da ste tu, onda ćete lako i sve ovo poslije''. Tek nakon što su djetetu pružili siguran prostor da podijeli svoj teret, roditelji se mogu i trebaju posavjetovati sa stručnjacima – školskim psihologom, osobom od povjerenja ili stručnjakom za mentalno zdravlje.

MENTALNO ZDRAVLJE /

Kako prepoznati kad trebamo pomoć? Psihologinje upozoravaju, ovo su alarmi

Kako rutina pomaže djeci u oporavku nakon traume

Prvo i osnovno pitanje za svakog roditelja jest "Što uopće znači sigurno okruženje za dijete koje je proživjelo traumu?". Krulić Kuzman naglašava da se ne radi samo o fizičkoj sigurnosti, već o emocionalnoj postojanosti i predvidivosti.

“Ako govorimo u terminima obiteljskog života, sigurno okruženje znači da djeca imaju podršku, razumijevanje i da se imaju kome obratiti u bilo kojem trenutku – i kad im je teško, ali i kad žele podijeliti nešto lijepo”, objašnjava psihologinja.

Ono što je, međutim, ključno, a često se zanemaruje, jest moć rutine. “Traumatizirana djeca zaista izgube osjećaj sigurnosti u život i u svijet. Jedan dio koji im daje osjećaj kontrole i moći je predvidivost. ‘Znam što je sljedeće. Znam što će se dogoditi. Neće se dogoditi ništa loše’”, ističe.

Stabilne rutine – točno vrijeme za doručak, ručak, kupanje ili spavanje – postaju sidra u kaotičnom unutarnjem svijetu djeteta. Obiteljski rituali, poput nedjeljnog ručka ili zajedničkog vremena bez mobitela, postaju sveti trenuci koji vraćaju prijeko potreban osjećaj stabilnosti i pripadnosti.

RIJEČ STRUČNJAKINJE /

Odnos roditelja i djeteta osnova je mentalnog zdravlja: Svaki trenutak ima iscjeljujuću snagu

Što nikako ne govoriti djetetu koje je doživjelo traumu

U najboljoj namjeri, roditelji često čine pogreške koje mogu dodatno traumatizirati dijete. Prva i najčešća je bijeg, potaknut vlastitim osjećajem krivnje i srama. “Roditeljima bude užasno teško kad se djeci nešto loše dogodi, a oni ih nisu zaštitili. Ne mogu se nositi s tim neugodnim osjećajima i onda pobjegnu”, upozorava Krulić Kuzman.

Druga velika zamka je umanjivanje dječje boli frazama poput: “Ma to su djeca, oni to brže prebole” ili “Nisu oni toga ni svjesni.” Psihologinja je izričita: “I djeca i odrasli u jednakoj mjeri mogu imati posljedice na traumu. Nikako ih ne umanjujte.”

Foto: Vid Redža/Praktičari Za Praktičare

Posebno su štetne dobronamjerne floskule kojima se razbacujemo:

• “Vrijeme liječi sve rane.”
• “Sve će biti u redu.”
• “Nemoj plakati, to ti neće pomoći.”
• “Usmjeri se na nešto pozitivno.”

MENTALNO ZDRAVLJE /

Kako prepoznati kad trebamo pomoć? Psihologinje upozoravaju, ovo su alarmi

“Ove rečenice šalju poruku: ‘Ne smiješ se osjećati tako kako se osjećaš. Nije okej.’ Umjesto podrške, dijete dobiva potvrdu da su njegovi osjećaji pogrešni i da ih treba sakriti”, objašnjava Krulić Kuzman. Najgora od svih poruka je uspoređivanje patnje: “Ima i gorih stvari.” Time se djetetu oduzima pravo na vlastitu bol. “Svatko ima pravo na patnju i na bol, i ta patnja će biti u skladu s njegovim mogućnostima i kapacitetima. Ne treba se uopće uspoređivati s drugima.”

Kako balansirati između povjerenja i zakonske obveze?

Što kada dijete nekome povjeri tajnu uz molbu da ona ostane samo između vas? Krulić Kuzman ističe da je važno biti iskren i ne davati obećanja koja se ne mogu ispuniti.

“Ako je život ili zdravlje djeteta ugroženo, apsolutno svaki građanin po zakonu ima obvezu prijaviti nasilje ili zlostavljanje”, podsjeća ona. Ključ je u komunikaciji. Umjesto lažnog obećanja, roditelj treba reći: “Nisam siguran mogu li to obećati dok ne čujem o čemu se radi. Ono što ti sigurno mogu obećati jest da ću biti tu za tebe, da ću ti biti podrška i da ćemo se zajedno dogovoriti što i kako ćemo dalje.”

Ako se radi o nečemu što se mora prijaviti, neizbježno je da će se dijete osjećati izdano. “Događale su mi se situacije gdje su mi djeca rekla da to što radim nije ništa različito od onoga što su doživjeli. Netko ih je zlostavljao protiv njihove volje, a sada ja radim nešto protivno njihovoj volji”, iskreno priznaje psihologinja. U tom je trenutku važno priznati djetetov osjećaj, ispričati se i objasniti da je to jedini način da ga se zaštiti. “Onda imamo ispred sebe posao ponovnog građenja povjerenja”, dodaje, naglašavajući da se djetetu može dati kontrola nad drugim aspektima procesa, primjerice, kako, kada i kome će se nešto reći.

DUBOKI TRAGOVI /

Socijalna radnica: 'Ovako možemo prepoznati traume kod djece. Znakovi mogu biti zastrašujući'

Kada potražiti pomoć i kako motivirati traumatizirano dijete?

Proces prirodnog oporavka od traume, objašnjava Krulić Kuzman, obično traje šest do osam tjedana. U tom su razdoblju normalne razne reakcije – od povlačenja i razdražljivosti do promjena u apetitu i spavanju. No ako ti simptomi ostanu intenzivni i nakon tog perioda te značajno otežavaju svakodnevno funkcioniranje, vrijeme je za stručnu pomoć.

Nagovoriti dijete, a posebno adolescenta, na odlazak psihologu može biti velik izazov. Savjet je da se koriste “ja poruke” umjesto optužbi. Umjesto “Tebi treba pomoć, grozno se ponašaš”, roditelj bi trebao reći: “Jako sam zabrinut/a. Vidim da ti je teško, a osjećam se bespomoćno jer ti ne znam pomoći. Previše te volim da bih to samo pustila sa strane. Znam da postoje ljudi koji su se školovali da nam pomognu. Molim te, samo da daš priliku, da upoznaš tu osobu.”

Ako dijete i dalje odbija, rješenje nije prisila. “Ostaje nam raditi s roditeljima”, kaže Krulić Kuzman, objašnjavajući da se tada s roditeljima radi na njihovoj ulozi i traže se načini kako da oni, osnaženi novim vještinama, pomognu djetetu.

Na kraju ostaje jasna poruka: roditelji nisu i ne trebaju biti terapeuti. Njihova je uloga da budu postojana, sigurna i predvidiva luka u koju se dijete uvijek može skloniti, bez obzira na jačinu oluje koja bjesni izvan i unutar njega.

POGLEDAJTE GALERIJU

JAKO POGREŠNO /

Ove 24 rečenice nikada nemojte govoriti svojoj djeci! Uništavaju samopouzdanje

POGLEDAJTE VIDEO: Bogato i zdravo jelo: Pripremite ovu osvježavajuću i hranjivu salatu od pureće šunke