Velika Britanija, Kanada i Australija formalno su priznale Palestinu, a možda manje poznata činjenica jest da je to do sada učinilo više od 150 država svijeta.

Što sada? Znači li to da se mogu pokrenuti pojedini mehanizmi, što su zapravo ove zemlje priznale (jer pitanje je koje su uopće granice Palestine), što će učiniti Hrvatska?

O svemu tome za net.hr govorio je vanjskopolitički analitičar Denis Avdagić, koji objašnjava zašto Hrvatska čeka s priznavanjem Palestine.

Na pitanje što znači formalno priznavanje Palestine, Avdagić jednostavno odgovara:

"Ništa – kad jedna država prizna drugu, to su odnosi između tih država, a u ovom slučaju državu ni nemamo. Za međunarodno priznanje potrebni su preduvjeti – suverenost nad određenim teritorijem, funkcioniranje države makar u začecima. Pitanje je i kontrole nad teritorijem. Palestinska samouprava postoji samo do neke mjere, surađujući s izraelskim vlastima, ali nema funkcionalnost države."

'PROCES MORA POČETI SAD' /

Dio Zapada priznaje Palestinu, ali Berlin ne odustaje od svog zahtjeva

Simbolika bez suvereninteta

Kaže da bilo koja država može priznati bilo koga, čak i ako nema teritorijalnosti, ako ne postoje obrambene snage ni funkcionalnost države.

"Neki će reći da ovo priznavanje ima simboličko značenje", navodi.

U razgovoru napominje i zanimljivost da je Kosovo, od proglašenja samostalnosti do danas, priznalo manje država nego Palestinu. No, za razliku od Kosova, Palestina i dalje ne funkcionira kao država.

Po pitanju Hrvatske i njezina stava oko priznanja Palestine, Avdagić kaže da ispada kako nam nisu dovoljne unutarnje političke podjele, nego se dijelimo i po ovom pitanju.

"Tolike godine nismo imenovali brojne veleposlanike. Ovaj simbol priznavanja Palestine nije toliko važan, nego je politički simbol", kaže.

I Jugoslavija dala priznanje

Otvara i novu perspektivu o tome koje su vlade priznale Palestinu, podsjećajući da je proces krenuo još u vrijeme Hladnog rata. Svojedobno je to učinila i Jugoslavija te 1988. priznala Palestinu.

"Napravio je to i komunističko-socijalistički blok, odnosno Istočni blok. Danas to čine lijevo-liberalne vlade, pa i naša susjedna Slovenija uz Golobovu liberalnu vladu, a isto je i u Velikoj Britaniji. To je politička tendencija. Kako je kod nas? U Banskim dvorima je desni centar i, s obzirom na DP, još više desno", objašnjava.

HAMAS JAČA OFENZIVU /

Tko sve danas priznaje Palestinu? Izrael i Amerika će bojkotirati samit UN-a: 'Ovo je cirkus'

Po njemu, Hrvatska oportuno čeka i gleda potez Njemačke. A je li ona blizu proglašenja Palestine?

"Je i nije. S obzirom na okolnosti i kako se stvari kreću, izgledno je. Ali opet i nije – zbog tradicionalne politike Njemačke prema Izraelu, a sve zbog povijesnih okolnosti (Drugi svjetski rat, op.a.). Hrvatska nema taj uteg, ali pokušava uvijek imati sinkroniziranu vanjsku politiku s drugim partnerima. Tu je teško naći balans – ili čekate da velika većina ima mišljenje pa da zajednički to rade, ili to činite u nekim grupama, ili čekate veću članicu s kojom se pokušavate koordinirati. Diplomacija nije jednostavna – mora se igrati igra, pogotovo iz perspektive male zemlje, pametna igra. I bitno je tko ju igra – ne kao zemlja, nego kao pojedinac", naglašava Avdagić.

Tko 'igra igru'?

Govoreći o tome "tko igra igru", dao je primjer finskog predsjednika Alexandera Stubba, čelnika male zemlje koja ima tek oko milijun ljudi više od Hrvatske. Upravo je on bio u Washingtonu na sastanku velikih igrača oko pitanja Ukrajine.

Avdagić pojašnjava: "On nije bio tamo zbog Finske kao takve, nego zbog predsjednika. To pokazuje koliko je bitna osobna nota u vanjskoj politici i važnost premijera i predsjednika te njihovih položaja u međunarodnim odnosima. Naš premijer Andrej Plenković sličniji je finskom predsjedniku. Predsjednik Zoran Milanović je u vanjskopolitičkom smislu sličniji mađarskom premijeru Viktoru Orbánu i njegovom stavu: 'E, ja ću njima reći!'"

Dodaje da postoji određeni "klik" između Milanovića i Orbána s kojim se ljeti i druži, ali naglašava: "Opet, nije da je predsjednik Milanović u kontekstu Mađarske najsrdačniji."

Nastavlja: "To što ste iz male zemlje i kako se ponašate, ili što je netko nekad 'grčan', ne znači ništa za to kako će vas percipirati u međunarodnim odnosima. Socijalna inteligencija i poravnavanje politika su stvari koje su bitne. Milanović se tu nije baš dokazao."

Osvrnuo se i na to da se često govori da je Milanović najintenzivnije odnose imao s Miloradom Dodikom iz Republike Srpske, no, kaže Avdagić, možda je više razgovora vodio s albanskim premijerom Edijem Ramom. Što se tiče jakih veza s "velikima", Avdagić kratko kaže: "Nema ih, to svi znaju."

'ZADNJE ŠTO NAM TREBA' /

Što znači britansko 'priznanje' Palestine? Otvara se niz pitanja

Podsjeća i da je Milanović sam rekao da 90 posto ovlasti ipak ima Vlada, ali i na vrijeme kad je on sam bio premijer:

"U to vrijeme bio je izrazito nelagodan prema predsjedniku iz svojih redova. Išao je na samite NATO-a, što sada premijeru ne dozvoljava, a sam je bio 2012. na NATO summitu u Chicagu", prisjeća se.

Što nakon priznavanja?

S obzirom na to da su Velika Britanija, Kanada i Australija priznale Palestinu, ali SAD i dalje ostaje ključni saveznik Izraela, Avdagić objašnjava koliko to komplicira odnose među zapadnoeuropskim saveznicima:

"To uopće nije problem. Ove zemlje su priznale Palestinu – i što sad? Pa Palestina je već do sada imala dovoljno priznanja. Sada im je jedina prepreka da nitko ne bude prepreka za prijem u UN od stalnih članica. Ali oni i dalje nemaju teritorij ni kontrolu nad njim. Situacija je vrlo teška jer se priznaje Palestina, ali u kojim okvirima granica? Nisu svi o tome promišljali i ne znaju odgovoriti na to pitanje."

Izrael od početka napada na Gazu vodi i politiku naseljavanja tog prostora – kontinuirano niču naselja. Na pitanje što slijedi i kakva je budućnost Gaze, Avdagić odgovara:

"Ništa se tamo ne može gledati jednostrano, a svaki potez je toliko zakompliciran događajima starima ne par desetljeća, nego i slobodno možemo reći stotinu godina unatrag. Svaki potez za sobom vuče događaje iz povijesti najmanje 40 godina, ili barem od napada Hamasa. A vežu se i stvari od prije 50, 70 pa i 100 godina! Kako god da se okrene, stvari nisu nimalo jednostavne", ističe.

PRIZNANJE KOJE IZAZIVA BURU /

Unatoč pritisku SAD-a Britanija će danas priznati Palestinu

Sve napetije između Egipta i Izraela

Ukazao je i na još jednu stvar – gomilanje snaga u Egiptu – te se zapitao šalje li Izrael signal da je to kršenje sporazuma iz 1979. godine.

"To je vrlo važan sporazum koji određuje u kojim se dijelovima može nalaziti naoružanje blizu Izraela s egipatske strane. Riječ je o snagama na Sinajskom poluotoku, koji je vezan uz ključan prolaz kojim ide gomila robe i koji je bitan za Europu – Sueski kanal. Tamo se sada nešto događa i svaki poremećaj smo osjetili do sada, bilo s jemenskim napadima… Priča se jako širi i pokazuje kolika je kompleksnost", naglašava Avdagić.

POGLEDAJTE VIDEO Kaos u europskom zračnom prometu. Stručnjak otkriva je li Hrvatska dovoljno zaštićena