Počet ću idući segment sa riječima što su mi se urezale još dok sam bio klinac koji bulji u tv. U ovom svijetu postoje heroji. Zovu se državni odvjetnici. Nemaju klijente što im se smiješe nakon suđenja, nitko ih ne gleda u oči i kaže: „Hvala.“ Jer rade za državu. Njihova nagrada dolazi samo jer znaju da vani buja plima – plima zvana kriminal. Ta plima oduzima nam pravo da hodamo mračnom ulicom ili podignemo keš s bankomata bez straha da će nas netko opljačkati. Politika trkelja, ali državni odvjetnik grabi mač, ulazi u rovove i bije bitku, traži pravdu dan za danom. Oni su ratnici, posljednja linija obrane pravde. Svjesni da čovjek koji nije siguran nikada ne može biti slobodan.

Ova oda tužiteljima koju sam upravo izgovorio je iz jedne stare američke serije, ali isto vrijedi i kod nas. Hrvatski državni odvjetnici su potplaćeni, rade u katastrofalnim uvjetima dok do ponoći kopaju po off shore računima zdravka mamića i po bespućima mobitela Josipe Rimac. Imao sam priliku kao reporter zadnjih 20 godina pratiti razne procese i uvijek sam se divio toj strasti s kojom pristupaju svom poslu.

Baš zato, teško je to reći. Ali sad nešto smrdi. Jako. A evo i zašto - da je optužnica podignuta odmah nakon objave priloga, mjesec dva tri, poslije, ok i dalje bi mi kao novinari branili svoje, ali ne bi bilo ove neke čudnovate dileme koja se otvorila isključivo zbog tajminga. Odnosno rupe. Rupe duboke četiri godine.