Kad smo zadnjih godina pitali premijera za nagla poskupljenja svega - onda nam je redovno ponavljao ove statističke podatke. Inflacija usporava, usporava rast, smanjuje se trend i za to je zaslužna između ostalih i moja Vlada. Moja.

Ali kad inflacija ubrzava treći mjesec zaredom - onda moja Vlada - i statistika - to su dva razdvojena pojma. 

Između ostalog, rekao da su krivi - sebični ljudi.

Prodajni stručnjak Emil Pavić uključio se iz Splita u RTL Direkt.

Kako komentirate ovu izjavu premijera o sebičnim ljudima?

Premijer je zapravo rekao ispravnu stvar. Nisu sebični ljudi, nego trgovina i svi u tom lancu iskorištavaju turističku sezonu i dolazak više ljudi u Hrvatsku. Znači, nama se obično svake godine poveća privremeno stanovništvo za nekakvih milijun ljudi i oni vrše pritisak na potražnju. Ljudi žele zaraditi za dva tri mjeseca i tu je premijer u pravu, uključujući i trgovci. Oni to rade cijelu godinu i mi imamo sezonsko povećanje cijena minimalno dva puta godišnje: prije božićnih praznika i tjedan prije same turističke sezone, dakle peti i šesti mjesec. Važno je reći da ti ljudi koji kupuju u dućanima isto tako iznajmljuju turističke kapacitete jer ih se godinama stimuliralo, dakle s niskim porezima da grade apartmane, da ih otvaraju. Plaćali su se nekakvi sitni paušali na taj način smo stimulirali dolazak ljudi koji u apartmanima imaju kuhinje pa opet kupuju u dućanima i vrše pritisak na rast potražnje. To je naš kronični problem. Tu je i vlada govorila o tome da je nama neko dugoročno rješenje da se grade hoteli, gdje bi ljudi u hotelima onda dobivali hranu i ne bi toliko trošili po trgovačkim centrima, a nama bi onda cijene ostale iste.  Premijer je to u pravu, ali s druge strane bi se trebalo poraditi na tome da se više oporezuje rentijerstvo u odnosu na rad jer imamo situaciju da jedan dio stanovništva koji radi na poljoprivredi ima velike ulazne troškove i ne mogu te proizvode plasirati zbog toga što nisu konkurentni uvoznim proizvodima. I to je jedan začarani krug u kojem se mi godinama vrtimo i sad je potrebno da o tome razgovaramo.

Zašto smo toliko nemoćni u borbi protiv inflacije?

Zato što ne mijenjamo svoje potrošačke navike. Naime, mi smatramo da je naše stečeno ljudsko pravo da kupujemo različite brendove proizvoda na koje smo godinama naviknuti i koristimo ih svaki dan. A imamo masu primjera da su proizvodi za naše tržište skuplji kod nas nego što je to u izvozu zbog toga što su naši ljudi navikli na njih i jednostavno ih kupuju i trošit će ih, bez obzira koliko njima cijena rasla. Ali, postoji nekakav vrh tog opterećenja. Znači postoji neka granica. Kad će ta cijena biti toliko visoka da će ljudi prestati kupovati te proizvode. Potrebno je da mijenjamo naše potrošačke navike, potrebno je da planiramo našu potrošnju. Ja znam da to nije popularna stvar i to nitko ne želi. Svi bi se voljeli relaksirati i trošiti, a da ne razmišljamo o tome, ali nama jedna trećina dohotka odlazi za osnovne prehrambene proizvode. Mi isto tako vučemo desetljećima taj problem što naši ljudi na osnovan život troše jako puno novca, a s druge strane nitko ih ne educira što je novac, što je kredit, što je leasing. Zašto nam nacija nije financijski pismena? Pa da može, recimo, dijete od 18, 20 godina koje je krenulo u život zna kako investirati novac kako bi se, mogao pobrinuti za sebe za 15, 20. Tada znači da sa 45, 50 godina ima nekakav kapital pa će onda biti manje osjetljiv na rast cijena, jer najviše su na rast cijena osjetljivi oni socijalno najugroženiji. To su ljudi koji su u mirovini, koji imaju niske plaće, ali tim ljudima ne možemo pomoći tako što ćemo im konstantno dizati dohodak zbog toga što to i nije moguće bez rasta produktivnosti. Jednako tako je nemoguće da se stalno podiže dohodak i da bude pritisak na rast plaća i dohodaka i u javnom sektoru bez rasta produktivnosti. 

Postoje li dvije Hrvatske - jedna koja živi od turizma i zarađuje na visokim cijenama - i druga koja živi pored turizma i žrtva je tih visokih cijena?

To je jako dobro pitanje. Ja ne bih želio stvarati animozitet u Hrvatskoj među našim stanovništvom. Mi smo jedna mala zemlja. Jako nas malo ima i morali bi zajedno donositi kvalitetne javne politike koje će nas okrupnjavati i koje će nas držati zajedno kako bismo zajedno radili za opće dobro. A kako mi postavljate tako pitanje, onda mi isto tako možemo postaviti pitanje postoje li dvije Hrvatske u smislu javni sektor i onaj privatan sektor. Uvijek su nekakve podjele u pitanju. Ja ne bih to tako rekao.