Iz Australije je na posljednji ispraćaj Zorislava Gašpara stigao njegov brat Marko. On je 1991. imao svega 10 godina i zajedno s majkom čekao vijesti o 20-godišnjem bratu Zorislavu, ali i ocu za kojim još traga.

Je li pronalaskom brata doživio barem djelomičan mir? S njim je razgovarala Katarina Brečić.

Kako ste saznali da je brat pronađen i što ste pomislili u tom trenutku?

“Saznao sam prije četiri-pet dana da su ga pronašli, javila mi je sestra. Pomislio sam: Bože moj, došao je taj dan koji sam čekao 34 godine. U jednu ruku tužan sam, jednu ruku sam sretan.”

Je li vam to donijelo svojevrsni mir ili vam je otvorilo sve one rane i sjećanja?

“Otvorilo mi je sjećanja i neke nove, po kojima sad znam gdje mu je grob i da ga pokopam kako zaslužuje.”

Sjećate li se vašeg posljednjeg susreta?

“Zadnji put kad sam ga vidio bilo je tijekom rata, prije pada Vukovara. Došao je u sklonište gdje sam bio, u hotelu Dunav. Tri dana se mučio da dođe da vidi mene i moju mamu. Došao je, zagrlio me, našao neku čokoladu iz trgovine i zagrlio me i poljubio. To je bilo zadnje što sam ga vidio.”

Bio je jako hrabar i izvrstan s minobacačem, ali kakav je bio kao osoba, kao Vaš brat?

“Volio je mene više nego išta. Obožavao je motore, sjećam se kako me vozio. Bio je ponosan. Otišao je iz JNA i odlučio dati život za Hrvatsku. Odmah se priključio Hrvatskoj vojsci i bio je talentiran što se tiče vojske. A kao osoba bio je skroman, miran i volio je sve. Najviše svoje motore koje je obožavao.”

Vi ste tada imali samo 10 godina…

“Ja sam imao 10 godina, u bolnici sam bio sa svojim pokojnim ocem koji je isto bio u bolnici. Kad su nas razdvojili, došli su, zagrlili me i rekli: budi uz mamu i sve će biti u redu.”

To Vam je rekao otac?

Tako je. A brata sam vidio isto u bolnici, ali iz daleka, pošto su njega već odvojili na stranu prije nego što su tatu odvojili.”

Oca i dalje tražite?

“Još tragamo. Mislim da je moj 'Brko' još tu negdje blizu. Vjerujem da će ga Hrvatska država uskoro pronaći.”

Što biste im danas rekli kada biste mogli?

“Samo da im kažem da mislim na njih svaki dan i da osjećam da su uz mene. Jer svaki moj pogrešan korak u životu osjećao sam da su oni kraj mene. Da mi čuvaju mamu i da su svi zajedno gore. I jednog dana ćemo se sresti.”