Kultna ratna drama Stanleyja Kubricka, "Full Metal Jacket", na brutalan način prikazuje dehumanizirajuće efekte Vijetnamskog rata na nekolicini tek regrutiranih vojnika, koji moraju proći iznimno zahtjevan trening-kamp pod čizmom beskrupuloznog narednika Hartmana, kako bi se na kraju borili na krvavim ulicama vijetnamskog grada Hue.
Velik dio Kubrickova remek-djela posvećen je upravo tom brutalnom "drilu" kojeg novajlije moraju proći prije odlaska u rat. Priča ima fokus u prvom dijelu filma, na dvojici likova, Jamesu Davisu, zvanom Joker i korpulentnom, naizgled dobroćudnm divu, Leonardu Lawrenceu, kojeg notorni narednik proziva "Gomerom Pyleom". U slengu američkih marinaca, "Gomer Pyle" označava osobu koja konstantno zaostaje za skupinom, kojem treba dodatnog treninga, znanja ili obuke i koji stalo nešto brlja u svom poslu.
Isprva se Lawrence "Gomer Pyle" teško nosio s narednikovim "drillom", a ovaj ga je kada bi god stigao verbalno ponižavao pa čak i fizički kažnjavao. Zbog "Pyleovih" loših izvedba i brljanja, cijela bi skupina bivala kažnjena i na koncu su se svi njegovi dotadašnji prijatelji iz voda okrenuli protiv njega te ga jedne večeri izmlatili dok je spavao. Nakon toga u "Pyleovoj" glavi sve se mijenja. Ostao je sam i postao u potpunosti opsjednut svojom puškom, a pokazalo se na kraju da je "Pyle" zapravo vrlo dobar snajperist, no bilo je prekasno. Hartman ga je pritiskao i ponižavao, "Pyle" je sve gomilao i gomilao u sebi sve dok ga nije uhvatila potpuna psihoza pa je jedne noći presudio naredniku, a nakon toga i sebi.
Bio na teškom udaru kritičara
Iako je cijela ova priča i analogija možda malo preslikovita ili pretjerana za ovaj kontekst, ali uzmimo ovako. Recimo da se izbornik hrvatske nogometne reprezentacije, Zlatko Dalić, odjednom, nakon povijesnog rezultata na Svjetskom prvenstvu 2018. godine i osvajanja srebrne medalje, našao u sličnoj situaciji kao "Gomer Pyle". Porazi, nekada i vrlo teški porazi, zatim neuvjerljiva igra u Ligi nacija, slaba izdanja u kvalifikacijama za Euro, poražavajući nastup na Euru, brljanje i neuspjeli eksperimenti sa sustavom i taktikama, brojni populistički potezi, nastupi i izjave, stvaranje raznih alibija, vrlo su brzo od Dalića napravili, pa eto na neki način, "Gomera Pylea", najslabiju kariku u reprezentaciji i tipa zbog kojeg cijela ekipa pati.
Navijači, mediji, stručnjaci, analitičari, komentatori, pa na koncu i ljudi iz njegova milja, dakle treneri i bivši igrači, preuzeli su ulogu "drill" narednika i počeli su, možda i s pravom, propitivati Dalića, a neki ga i dosta žestoko prozivati jer je srozao ugled reprezentacije i jer, činjenica je, u četiri godine nije stvorio prepoznatljiv sustav i igru u reprezentaciji. Daliću se spočitavalo jer provodi smjenu generacije, ali je zapravo ne provodi, jer prednost daje upravo ovim "senatorima" iz Rusije, a ne mlađim igračima koji se polako gomilaju i čekaju u redu. Spočitavalo mu se da zloupotrebljava hijerarhiju u momčadi i daje prednost igračima s dužim stažem i boljim renomeom, a ne boljoj formi, kako bi trebalo i biti. Djelovalo se po Daliću izvana, ali vjerojatno i iznutra, iz same momčadi.
Posljednji dobar, izbornički, potez
Dalić, ma što mi svi mislili o njemu, ima vrlo nezahvalan posao. Znate već kako to ide kod nas, četiri milijuna izbornika, svi znaju sve, svi imaju pravo na kritičko razmišljanje i svi ga na glas izgovaraju, dijele po društvenim mrežama, pišu po medijima ili gdje već. Dalić, iako veli da ga to ne interesira, ipak, kako vidimo, nije ostao imun. Isto tako, pokazalo se kako Dalić, osim "bitke" s javnosti i medijima, očito ima velikih problema i unutar same reprezentacije. Baš kao što se naš anti-junak s početka priče morao nositi i s narednikom Hartmanom i s ostatkom voda koji ga baš nije volio.
Prve naznake da u reprezentaciji postoje osobe koje su spremne staviti sebe na prvo mjesto, mogle su se vidjeti već na SP-u 2018. godine kada je Nikola Kalinić odbio ući u igru u samoj završnici utakmice s Nigerijom. Dalić je tada reagirao pragmatično, poslao je Kalinića kući i donio je mir u momčadi koja je na kraju napravila što je napravila.
I bio je to posljednji Dalićev dobar i pravi izbornički, autoritativan, potez sve do ovoga ljeta. Dalić je od kraja SP-a 2018. godine pa sve do kraja Eura 2020., stvarao podosta lošu sliku o sebi u društvu, iako, u suštini, on vjerojatno uopće nije takav, baš kao što ju je stvarao i "Gomer Pyle" o sebi. Dalić se ograđivao od svega, u izjavama nakon poraza i loših izdanja, u raznim intervjuima i razgovorima, djelovao je rezervirano, povučeno, nedorečeno, takoreći neutralno. Nije preuzimao previše odgovornosti, smišljao je kojekakva opravdanja za nepovoljne rezultate, lošu igru i lošu formu pojedinih igrača, dozvoljavao je da mediji i javnost spekuliraju o navodnom kaosu u svlačionici i jazu između "senatora" i ovih mlađih.
Točka puknuća i novi dobar potez
A onda je, očito, došlo do točke puknuća. Dalić se nakon, pa možda već i tijekom Eura 2020., na koji je ispraćen uz teške kritike i podcjenjivanje, podosta promijenio. Vidjelo se već na "zoom-presicama" na samom Euru da se nešto u Daliću prelama, da mu je dosta prozivki, dosta kritika, dosta cijele te negativne slike koju je stvorio oko sebe, dosta alibija, i djelovalo je da će ili podnijeti ostavku, da dići ruke od svega, ili da će nešto drastično promijeniti. Ostavku, na žalost mnogih koji su u tome vidjeli rješenje, nije podnio, ali se zato itekako promijenio on osobno. Barem se iz naše promatračke perspektive to tako čini.
Dalić na svu sreću, nakon svih udaraca, prozivki i katkada "bullyinga", nije postao psihotičan poput "Gomera Pylea" i nije postupio, srećom, onako radikalno kao Lawrence, ali je zato drastično promijenio svoj pristup vođenju reprezentacije, počeo se drugačije ponašati, razgovarati i zapravo je u potpunosti izmijenio svoj dosadašnji modus operandi. Prva naznaka da je Dalić odlučio promijeniti paradigmu bio je eksces s Antom Rebićem nakon Eura. Znali su pojedini igrači i ranije kroz intervjue za razne medije iznositi nezadovoljstvo neigranjem u reprezentaciji, ili bi kukali da ih se ne koristi ispravno, ali Rebić je otišao korak dalje.
Nakon Eura prozvao je putem Instagrama izravno izbornika Dalića i de facto je sam sebe izbacio iz reprezentacije. Dalić je tada bez imalo razmišljanja odstranio Rebića iz ekipe, što i nije iznenadilo previše, ali iznenadilo je to što izbornik svoj stav ne mijenja čak i pod silnim pritiskom javnosti, medija i njegove struke, koja tvrdi da se Rebića "mora imati u reperezentaciji" pogotovo sada kada je opet u sjajnoj formi.
Zlatko Dalić u razgovoru sa svojim pomoćnicima za vrijeme jednog od treninga Vatrenih.
Rebić mu, realno, niti ne treba
Ali, zapravo i ne mora. Dalić nije oprostio Rebiću zlobne komentare na Instagramu, niti će mu, kako se čini, oprostiti sve dok sa strane igrača ne dođe isprika i to, vjerojatno, javna. Bez obzira na to igra li Rebić dobro u klubu ili ne, Dalić ga, čini se, neće pustiti u reprezentaciju i to je prvi dobar potez izbornika još od SP-a 2018. godine. Rebić je, neupitno, odličan igrač, ali Daliću iz nekoliko razloga, zapravo, uopće nije potreban.
Prvo i najlogičnije, što će mu igrač koji je sklon ovakvim ispadima, koji ne poštuje hijerarhiju, koji ima problem s autoritetom, koji loše reagira na kritiku. Drugo, Dalić na njegovoj poziciji ima Ivana Perišića, Mislava Oršića i Josipa Brekala, a promijeni li sustav tu mu može igrati i Borna Sosa. Rebić se pokazao, u reprezentaciji, kao vrlo slabo iskoristiv na pozicijama napadača i desnog krila, a na koncu riječ je o nekonzistentnom igraču kojem forma svako malo doživljava velike oscilacije. Dakle, Daliću bi u Rebićevu slučaju uistinu bilo najbolje postupiti isto kao i u slučaju s Kalinićem, zatvoriti im vrata sve do javne isprike, koja zbog, malo taštine i malo sebičnosti, vjerojatno nikada neće stići.
Nadalje, Rebićev slučaj bio je tek početak jer Dalić je itekako iznenadio javnost popisom za ciklus kvalifikacija za SP 2022. u rujnu. Izostavio je nekoliko standardnih igrača i to samo zato što nisu bili u dobroj formi u klubu, a među njima je bio i Bruno Petković, nominalno, do tada, najbolji napadač reprezentacije. Dalić je imao određenih problema s Petkovićem u prošlosti. Dinamov napadač je podosta tvrdoglav i da ne kažemo neposlušan. Dalić, kako je sam kazao, od Petkovića traži da dominira u protivničkom kaznenom prostoru, da bude centarfor, golgeter, da razbija protivničku obranu u duelima, bude mantinela, ali Petković je to ignorirao i igrao je svoju igru, koja više odgovara nekakvoj "desetki" i playmakeru, nego "foru". Spuštao se prema centru, pa čak na svoju polovicu, pokušao razigravati, ulazio je u prostor suigračima, čime ih je automatski anulirao...
Treba li mu i Petković?
Dalić je prije nekoliko mjeseci izričito naglasio što želi od Petkovića i to javno: "Od njega želim da bude u 16 metara. Od tih dolazaka po loptu mi nemamo nikakve koristi, gubimo igrača u fazi napada i sve se poremeti. Morat će smanjiti svoje trčanje, ne želim da izlazi po loptu do pozicije desnog beka ili zadnjeg veznog, pa se tu igra. To u reprezentaciji ne može i neće raditi, nije ovo klub."
Međutim, već u sljedećoj utakmici i to na Euru, Petković je radio po svom i dogodilo se ono što smo maločas naveli, remetio je geometriju i igri, ometao suigrače i na koncu nije bio tamo gdje je trebao biti i nije služio svrsi u tom Dalićevom sustavu, kakav god da on bio. Isto tako, Petković, kao i Rebić, ima određenih problema s oscilacijama u formi, kao i sa spremom i Dalić ga je svojevremeno javno prozvao zbog toga, ali tada je pokleknuo i vratio ga u sastav. Međutim, sada je priča malo drugačija. Dalić je Petkovića izostavio i s rujanskog popisa i s onog u listopadu za oglede s Ciprom i Slovačkom, iako je Petković sada u dobroj formi, ali više u Dinamu ne igra centarfora, već je "desetka". A Daliću, realno, još jedan ofenzivni veznjak i playmaker pored Luke Modrića i Matea Kovačića, nije potreban.
Dalić je tu donio jednu sasvim racionalnu i treću najbolju odluku nakon SP-a, ali Petković je u međuvremenu dao jedan nezgodan intervju za Novu TV u kojem je komentirao nepozivanje u reprezentaciju. Kazao je da ga je pogodilo to što ga Dalić nije zvao u reprezentaciju, ali samim time što je na javnoj televiziji komentirao odluke izbornika i iskazivao nezadovoljstvo, već si je, de facto, pucao u nogu. Dalić je na medijskoj konferenciji u ponedjeljak 4. listopada poslao nedvosmislenu poruku svima koje nije pozvao, kao i ovima što javno komentiraju njegove odluke.
"Neće nitko biti zakinut za reprezentaciju ako to zasluži svojim igrama, ponašanjem i odnosom prema reprezentaciji. Petković nije izgubio mjesto u reprezentaciji, ali mora ga ponovno zaslužiti. On nam treba onakav kakav je bio protiv Slovačke i Mađarske. S Rebićem nisam razgovarao, ali Petkoviću nisam zatvorio vrata, niti Rebiću niti Vrsaljku. Neće pomoći puno vike i galame. Ja odlučujem, to je moja odluka i znam što odlučujem. Svatko ima istu šansu boriti se za reprezentaciju. To ne znači da se ovi igrači neće vratiti u reprezentaciju, ali opet nije to do mene", komentirao je Dalić i zapravo poslao jasnu poruku svima koje je, za sada, prekrižio.
Izašao jači, ali...
Moramo priznati, nismo očekivali od Dalića da će uvesti novu politiku. Nismo očekivali i čak smo pomalo iznenađeni, što je nakon svih onih kritika, udara, prozivki, pokušaja smjenjivanja, pa na koncu loših rezultata i serije neuspjeha nakon SP-a 2018. godine, Dalić sve to uspio preživjeti, što je odolio pritisku i iz te cijele priče izašao, pa možda i jači.
Koliko će Dalićeva promjena pristupa i nova politika u selekciji biti produktivna, kakva će biti igra, koja je i dalje neprepoznatljiva, hoće li se Hrvatska lako ili teško plasirati na Svjetsko prvenstvo, vidjet ćemo vrlo brzo, ali eto, moramo priznati da nam je čak i drago što izbornik nije pukao pod pritiskom i što je donio ovakve odluke, odnosno, što njegova priča nije završila kao u slučaju Leonarda "Gomera Pylea" Lawrencea, ali dakako ne onako tragično, već ostavkom ili otkazom.
"Novi" Dalić više odgovara profilu pravog izbornika, trebalo mu je četiri godine da promijeni paradigmu, ali barem ju je promijenio i nadamo se da to nije samo privremeno. Hrvatsku reprezentaciju veoma je teško voditi, to je činjenica, pregršt je kvalitetnih i dobrih igrača koji smatraju da moraju igrati u početnom sastavu i još više onih koji čekaju poziv i smatraju da moraju biti u krugu reprezentacije. Stoga, važno je da na klupi reprezentacije sjedi čovjek koji se ne plaši reakcije javnosti, medija i struke, koji ima uspostavljenu disciplinu, kodeks i pravila ponašanja kojih se svi moraju držati i da čvrsto stoji iza svojih odluka, ma kakve god one bile, dobre ili loše i da ne traži alibije u svemu. A velimo, čini nam se ovako, prateći izbornikove radnje i izjave posljednjih mjeseci, da je na vrlo dobrom putu da doživi svoju prvu renesansu na klupi reprezentacije.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
