Jedna od najgorih i svakako najneugodnijih situacija u životu jednog čovjeka jest priznati da je pogriješio, kako sebi tako i bližnjima, a otprilike dvostruko teže i kompliciranije je jednom novinaru javno priznati da je bio u krivu. Autor ovih redaka u dosadašnjem periodu karijere nije bio nimalo naklonjen treneru Dinama Anti Čačiću, još od prvog mandata u Dinamu, pa do njegove epizode na klupi reprezentacije Hrvatske, a ponajmanje otkako se koncem prošle sezone vratio na Maksimir.
Čačić je imao nepopularnu etiketu i to se, htjeli-ne htjeli, mora priznati. Etiketu poslušnika Zdravka Mamića, etiketu njegove produžene ruke u klubu i reprezentaciji, etiketu marionete, a kasnije, zbog rezultata, etiketu neznalice i trenera kojeg je vrijeme pregazilo. Čačić u svojim ranijim javnim istupima nikada nije niti pokušao progurati neku svoju priču, ograditi se od nekih teorija, demantirati neke kuloarske priče, dapače svojevremeno je izjavio da je "Mamićev čovjek" i zbog toga nimalo ne čudi sveopće snebivanje većine navijača Dinama kada je proljetos objavljeno da će upravo on ponovo preuzeti trenerski posao u klubu.
Nitko mu nije vjerovao
Vjerovao mu nije nitko, pa čak niti klub koji ga je imenovao privremenim trenerom, trenutnim rješenjem koje će poslužiti za gašenje požara i spašavanje sezone. Čačić je, isprva, trebao ostati samo do kraja sezone i onda se, kao, trebalo pronaći novo, adekvatnije, rješenje u liku nekog mlađeg, talentiranijeg i inovativnijeg stratega. Sada, je li Čačić ostao zbog toga što je uspješno priveo sezonu kraju ili klub zaista nije mogao dogovoriti niti jednog prihvatljivog trenera, to nećemo nikad saznati, no ostanak Čačića izazvao je zgražanje i kod dijela medija i kod golemog dijela navijača. Čačiću baš nitko nije vjerovao, doduše, ničime se nije potrudio uvjeriti javnost da možda slijedi novo poglavlje u njegovoj karijeri i da moguće sprema nešto veliko. Baš nitko, pa niti autor ove kolumne.
Čačić je imao samo nekoliko tjedana pauze i vrlo kratke brzinske pripreme da nešto iskemija za novu sezonu. Doveli su mu solidna pojačanja u likovima polivalentnog Roberta Ljubičića, Josipa Drmića i Boška Šutala, koji se nažalost ozlijedio i neće ga biti možda i do kraja sezone. Dinamo, nećemo se lagati i ublažavati dojmove, nije izgledao dobro početkom sezone niti u Ligi prvaka niti u domaćem prvenstvu. Srećom, imao je vrlo lake i prohodne protivnike u kvalifikacijama za grupnu fazu Lige prvaka, ako izuzmemo taj glorificirani Bodo/Glimt koji, realno, nije pokazao ništa bolji nogomet od onog prosječnog "haenelovskog". Dinamo je i u prvenstvu imao povoljnu situaciju, izbušili su sve koje su trebali izbušiti, Hajduk pogotovo, a pritom se dogodio neviđeni pomor kod svih ostalih glavnih konkurenata, koji su se do jučer tukli za naslov prvaka, pa je tako sada prvi pratitelj Dinama i najozbiljniji konkurent Slaven Belupo.
Međutim, dogodilo se nešto što, de facto, nitko nije očekivao. Dinamo je počeo poprimati konture ozbiljne momčadi, možda ne toliko samom kvalitetom igre jer bilo je podosta taktičkih nelogičnosti i nejasnoća u Čačićevu sustavu, ali mentalno su se počeli uzdizati na razinu na kojoj nisu bili još od dana kada su ih vodili Nenad Bjelica i kasnije Zoran Mamić, zapravo, možda su i na višoj. Posebice se to odnosi na neke igrače poput Brune Petkovića koji se od dolaska bivšeg izbornika preporodio i trenutno je, uz Mislava Oršića, možda i najbolji igrač lige. Čačić je ekipi usadio toliko jaku energiju, ubojiti nagon i dozu bahatosti, bezobrazluka da se već sada čini da će prvenstvo osvojiti, kako je do međugorski vožd Zdravko Mamić znao govoriti, već za Božić. No, takvo se mentalno stanje, iznenađujuće, pretočilo i u Ligu prvaka. Očekivali su svi da bi Dinamo, upravo zbog Čačićeve neslavne prošlosti i negativnih rekorda u Ligi prvaka s Dinamom u prvom mandatu, ponovo napraviti od Dinama kantu za napucavanje, ali dogodilo se suprotno.
Doktorski ispit
Dinamo je na otvaranju Lige prvaka protiv Chelseaja izveo senzaciju koja je odjeknula Europom. Srušili su ekipu koja je prije dvije sezone bila prvak Europe i aktualni je svjetski klupski prvak i koja i dalje, barem na papiru, slovi za jednog od favorita Lige prvaka, odnosno, jednu od najjačih momčadi u Europi. Da, Chelsea je trenutno u veoma mračnoj fazi, ulupali su 320 milijuna eura u pojačanja, a da pritom nisu riješili niti jedan problem i imaju teški disbalans u selekciji. Londonski plavi cijelu ovu sezonu igraju gotovo pa drugorazredni "Championship-nogomet" i izvedbe u Premiershipu im nisu ništa bolje od one koju su demonstrirali na Maksimiru. No, nećemo umanjivati izvedbu Dinama i doktorski ispit koji je Čačić položio u ovoj utakmici.
Čačić je u karijeri vodio podosta velikih utakmica i s Dinamom i s Hrvatskom i upisao je neke važne pobjede, a usuđujemo se reći da je reprezentacija na Euru pod njim igrala najbolji nogomet, ali ova mu je protiv Chelseaja, kako je i sam rekao, najvažnija u karijeri. Dinamo protiv Chelseaja, ovako statistički i u oku prosječnog promatrača, nije odigrao bog zna kakvu utakmicu pogotovo u napadačkom segmentu, ali u suštini bila je to vrhunska utakmica zagrebačkog kluba i velemajstorska šahovska partija Čačića. Trener je svjesno odabrao reaktivan pristup, prepustio je posjed protivniku i katkada se činilo da čak i namjerno ostavljaju loptu protivniku i pripremaju zamku. Chelsea je ove sezone potpuno neefikasan u napadu, teško stvara šanse, nedostaje im pravi centarfor koji bi radio pomutnju u obrani, otvarao koridore za krila ili jednostavno realizirao šanse, a ujedno je zbog radikalnih promjena u zadnjoj liniji i nedostatka opcija na poziciji defanzivnog veznog, posebno ranjiv u kontranapadu. Čačić je sjajno detektirao sve boljke londonske ekipe i pripremio ekipu na 90 minuta reaktivnog, kontraškog, nogometa.
Ono što je nas posebno frapiralo jest činjenica da je Dinamo gotovo svih 90 minuta plus osam minuta sudačke nadoknade, držao strukturu u dvostrukom bloku i igrao vrlo visokim intenzitetom. Znamo svi koliko je fizički intenzivan nogomet u Premiershipu, odnosno, koliko je HNL razina ispod engleske lige, ali Dinamova igra protiv Chelseaja bila je zaista prava "premijerligaška". Iako Dinamo nije bio aktivan na lopti, nije igrao napadački nogomet, nije kreirao šanse s loptom u posjedu, odigrao je vrhunsku utakmicu i to svakako treba naglasiti. Na koncu, dovoljno je reći da je upravo Čačić, odnosno Dinamo, taj koji je presudio Thomasu Tuchelu, koji je dan nakon utakmice na Maksimiru dobio otkaz.
Što će Dinamo dalje?
Pitanje je sada, može li Dinamo crpiti i dalje ovu energiju i nastaviti s dobrim partijama i rezultatima i u HNL-u i u Ligi prvaka? Prije svega valja reći kako Čačić ima širok roster igrača i usuđujemo se reći da je ovo možda i najbolja momčad Dinama do sada, a trener zbog toga može potencijalno odmarati ključne igrače u HNL-u. No, to je čak sekundarna stvar, ključno je da nekako uspije održati ovaj mentalitet pobjednika koji je stekao i kanalizira ga već u prvu sljedeću utakmicu Lige prvaka, onu protiv Milana.
Za Dinamo je ključno da ove prve tri utakmice odradi najbolje što može, na razini koju je pokazao protiv Chelseaja, jer ako tu uspije osigurati šest ili sedam bodova, gotovo sigurno će izboriti proljeće u Europi, bilo u Europa ligi, bilo u Ligi prvaka, već u uzvratnim utakmicama i Milan i Chelsea će znati na čemu su s Dinamom i sigurno neće birati isti pristup, a Chelsea će imati i novog trenera.
A što se Čačića tiče, on si je ovom utakmicom digao novi kredit i to na najmanje godinu ili dvije i morao bi se dogoditi teški debakl i raspad Dinama na dva polja da se ovo dostignuće anulira. Čačić je kupio povjerenje kluba, ali isto tako dobio je naklonost ogromnog dijela navijača i medija, koji mu nimalo nisu bili naklonjeni.
Ipak je dobar
Čačić je konačno počeo skidati onu etiketu koju si je, pa dobrim dijelom, i sam nalijepio. Konačno javnost može vidjeti da nije bofl-trener, da nije "TV-serviser" koji je zalutao u nogomet, da dobro upravlja ljudima i kolektivom, da prati nogometne trendove, da može pročitati čak i puno jače i ozbiljnije protivnike i na koncu da može isporučiti rezultat, što je, dakako, najvažnije. Čačić možda ne izgleda kao većina današnjih trenera, nije mlađahan, vehementan, ne skače uz aut-liniju, ne galami na igrače i ne "siluje" ih psihički tijekom utakmice, ne igra umne igre s protivničkim trenerima, više je onako "anćelotijevski" tip trenera s "cool", gospodskim, pristupom, s malo emocija, s umjerenom dozom mudrovanja, hvalisanja, bez arogancije, bahatosti i alibija.
Sada, koliko je to održivo i kakva je budućnost Čačića u Dinamu i Dinama s Čačićem na klupi, to se ne može znati, ali dogodio se jedan oveći preokret koji gotovo nitko nije očekivao i koji je natjerao čak i najveće skeptike da se malo zamisle i preispitaju svoje ranije izrečene rečenice. Preispitao se i autor ovog djela i nije mu mrsko priznati da je bio u krivu kada je ranije pozivao na smjenu Čačića. Čačić je u ovom trenutku idealan trener za Dinamo. Ima dobar odnos s igračima, uprava mu vjeruje, navijače je pridobio fantastičnom izvedbom na Maksimiru i jedino je važno da što duže zadrži taj momentum, a na kraju tko zna, može ćemo za nekoliko mjeseci pisati o povijesnom podvigu Dinama u Ligi prvaka.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
