Termin deja vu u doslovnom prijevodu znači "već viđeno". Deja vu popularno definiraju kao iluziju sjećanja u kojoj se sasvim novo iskustvo trenutačno doživljava kao poznato, već viđeno i doživljeno. Termin je stvorio francuski filozof, parapsiholog i promotor esperanta Emile Boirac.
Javlja se kod zdravih ljudi ponekad spontano ili u stanju iscrpljenosti ili u nekim ekstremnim slučajevima kod otrovanih, osobito neurotoksinima, alkoholom ili halucinogenim drogama. Može biti posljedica neuroze, psihoze ili organskog poremećaja mozga, osobito temporalnog režnja. Doživljaj je izuzetno teško provocirati, te i istraživati u laboratorijskim uvjetima.
Dugo vremena ovaj se jeziv osjet pripisivao svačemu, od paranormalnih smetnji do neuroloških poremećaja. Međutim, posljednjih godina, kako se sve više znanstvenika počelo baviti tim fenomenom, proširile su se brojne teorije o deja-vuu koje sugeriraju da se ne radi samo o zastoju u memorijskom sustavu našeg mozga, već se tvrdi kako ima brojnih poveznica deja-vua i našeg shvaćanja ljudskog pamćenja prepoznavanjem.
Pamćenje prepoznavanjem tip je pamćenja koji nam omogućava da shvatimo kako smo ono što trenutno doživljavamo već bili doživjeli prije, kao primjerice kad prepoznamo prijatelja na ulici ili čujemo poznatu pjesmu na radiju. Mozak fluktuira između dva različita tipa pamćenja prepoznavanjem: prisjećanja i upoznatosti. Prepoznavanje temeljeno na prisjećanju događa se kad možemo točno odrediti slučaj kad se trenutna situacija već dogodila u prošlosti. S druge strane, kod prepoznavanja temeljenog na upoznatosti, događa se da nam se naša trenutna situacija čini poznata, no ne sjećamo se kad se točno dogodila u prošlosti. Primjerice, vidimo poznatog čovjeka u trgovini, no jednostavno se ne možemo sjetiti odakle ga znamo. Za deja vu se vjeruje da je primjer prepoznavanja temeljenog na upoznatosti, recimo, kada imamo deja vu, uvjereni smo da prepoznajemo situaciju, no nismo sigurni zašto.
Nova odlična utakmica
Svako toliko, recimo u vremenskom periodu od oko godinu dana ili malo manje ili malo više, hrvatska nogometna reprezentacija odigra jednu uistinu vrhunsku utakmicu, nakon koje se jamačno svi zapitamo - zašto ovako ne odigraju svaku ili barem svaku drugu utakmicu?
Jednu takvu, za pamćenje utakmicu, odigrali su protiv Slovenije na Poljudu u šestom kolu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvu u Kataru 2022. godine. Iako smo s potpunim pravom bili skeptični zbog vrlo jalovih izdanja unazad godinu dana i ne baš tako uvjerljivih utakmica protiv Slovačke i Rusije unazad tjedan dana, Hrvatska je bila u potpunosti superiorna i razbila je s 3:0 Sloveniju koja nas je jednako tako uvjerljivo nadigrala u prvom kolu kvalifikacija.
Skeptični smo bili i zbog toga što je Dalić na teren poslao, ponovno, novu postavu, u novoj formaciji i sa sasvim drugačijim sustavom. Skeptični smo bili jer do sada je Hrvatska imala velikih problema s momčadima koje igraju kompaktno, reaktivno, s nisko postavljenom obranom, odnosno, imala je golemih problema s igrom na postavljenu protivničku obranu i još većih problema kada bi morala stvarati šanse kroz posjed.
Pogodak s Pašalićem i Perišićem
Međutim, protiv Slovenije Hrvatska je odigrala odlično. Hrvatska na svim pozicijama na terenu, osim možda na golu, ima dvostruko bolje igrače i u principu se na Poljudu itekako vidjelo, posebice na krilnim pozicijama. Svakako se može reći da je protiv Slovenije ključni igrač bio Ivan Perišić.
Izbornik Zlatko Dalić odlučio je forsirati igru po krilima, gdje su Slovenci uvjerljivo najranjiviji i pogodio je. Perišića je trebao čuvati bivši Dinamov nogometaš Petar Stojanović, ali njega gotovo da i nije bilo na terenu. Konstantno je ostavljao goleme rupe iza svojih leđa u koje nitko od njegovih suigrača nije utrčavao i Perišić je to iskorištavao maksimalno, a ništa mu bolje nije bilo niti kada bi se na širokom prostoru našao s njime jedan na jedan. Perišićeva sjajna igra na kraju je rezultirala asistencijom za drugi gol Hrvatske, a strijelac tog gola je bio igrač o kojem ćemo pisati odmah u nastavku.
Eto, možda i bolje od Perišića odigrao je Mario Pašalić, kojeg su mnogi apostrofirali kao najslabiju kariku u veznom redu uoči ove utakmice. Pašalić je igrao negdje na poziciji ofenzivnog veznog, iako je na papiru trebao biti na desnom krilu ili "half-spaceu". Pašalić je briljantno otvarao prostor iza svojih leđa i sjajno se nadopunjavao s Andrejom Kramarićem koji se spuštao nešto niže i praktički je preuzeo ulogu playmakera, što njemu očito puno više odgovara od igre u vrhu napada. No, Pašalić je zato uvjerljivo najopasniji bio u ulasku iz drugog plana, dakle onome po čemu je poznat i upravo je na taj način i postigao pogodak.
Bez zamjerke protiv Slovenije
Isto tako Pašalić je sjajan "fit" za momčad kada su mu iza leđa Marcelo Brozović i Mateo Kovačić. Obojica su protiv Slovenije odigrala vrhunski, sjajno su se nosili sa svojim čuvarima, ovaj put nisu gubili lopte niti su birali neka riskantna rješenja dodavanjima. Držali su ritam igre i odlično prenosili loptu u zadnju trećinu terena. Za svaku pohvalu je bila i igra zadnje linije.
Bekovi su aktivno sudjelovali u obje faze, a posebice u fazi napada i to posebice Josip Juranović koji je između ostalog sudjelovao centaršutom u akciji kod prvog gola. Stoperi su ovaj put bili postavljeni nešto bliže centru, aktivnije su igrali s loptom i nerijetko im se prepuštala početna faza napada, a Dejan Lovren je čak dao nekoliko vrlo upotrebljivih dugih lopti i dijagonala, što je za svaku pohvalu.
Osim manjih problema s realizacijom, teško je pronaći zamjerku u igri Hrvatske protiv Slovenije. Voljni moment bio je tu, igrao se nešto, ili čak znatno u odnosu na prošlih nekoliko utakmica, brži i okomitiji nogomet, igrači su grizli od prve do posljednje minute, igralo se aktivno gotovo cijelu utakmicu, uz tek kratke periode predaha kada bi se prepuštala lopta protivniku, ali čak i tada Slovenci nisu imali puno prilika. Sve u svemu bila je to jedna od najboljih utakmica Hrvatske pod palicom Zlatka Dalića.
Već viđena situacija
A sada vjerojatno znate što slijedi. Slijedi ono - "ali" i sada ćemo se vratiti na onu priču s deja vuom s početka kolumne.
Utakmica sa Slovenijom bila je za nas svojevrsni deja-vu utakmice sa Slovačkom iz kvalifikacija za Euro 2020. Prije dvije godine Hrvatska je odigrala jednako dobru, ako ne i bolju, utakmicu sa Slovačkom u gostima kada je slavila s još uvjerljivijih 4:0. Tada je Hrvatska igrala u znatno drugačijem sastavu s Lukom Modrićem, Antom Rebićem i s tada briljantnim Brunom Petkovićem u napadu, koji je odigrao svoju utakmicu života u reprezentaciji. Da se ne vraćamo puno na tu utakmicu, jer nije ona tema današnje kolumne, tada je Hrvatska igrala jednako atraktivno, smisleno, okomito, dinamično i moćno, kao i protiv Slovenije.
Problem je samo, i to golemi problem, što Hrvatska od tada pa do sada nije odigrala niti jednu utakmicu niti približno na toj razini. Činjenica je, Dalić ima golemi problem s konzistentnošću. Trebali bi ispisati još nekoliko kartica teksta kada bismo sada išli pobrojavati i analizirati koliko je puta Dalić mijenjao formaciju, sustav, stil igre i koliko je puta rotirao udarnu momčad. I to je možda Dalićev najveći problem. OK, treba provesti smjenu generacija, sve je to nama jasno. Puno je igrača u rotaciji, puno je očekivanja, pressing je golem, ali činjenica je da Hrvatska vrlo rijetko veže dvije ili više utakmica u istom sustavu, istoj formaciji s istim sastavom. Vrhunac ludosti s izmjenama u igri i rotacijama bio je baš na Euru kada je Dalić u četiri utakmice, četiri puta mijenjao gotovo sve.
Ima li rješenja?
Teško je i gotovo nemoguće stvoriti ikakve mehanizme i automatizme u momčadi ako konstantno mijenjate sustav, formaciju i početni sastav, to ne kažemo niti smo to izmislili mi, već nam to zdrava logika nalaže. Koliko Hrvatska ima problema s tim bilo je najvidljivije u utakmici sa Slovačkom i Rusijom prošli tjedan. Pregršt krivih dodavanja, dodavanja iza leđa, igrači po nekoliko sekundi drže loptu i vrte se, traže kome će je proslijediti, izlazak u presing s tri ili više igrača na loptu, gomilanje igrača na malom prostoru. Toga je protiv Slovenije i onda prije dvije godine protiv Slovačke bilo vrlo malo, dakle znači da se ipak može, ali u međuvremenu smo odgledali previše utakmica Hrvatske u kojoj je bilo podosta ovakvih situacija, a pogotovo protiv Rusije i Slovačke unazad tjedan dana.
Hrvatska će, ne sumnjamo u to, proći kvalifikacije i to vjerujemo kao prva momčad skupine, ali ključno je da barem do kraja kvalifikacija i u utakmicama do Svjetskog prvenstva, koje počinje na zimu 2022. godine, Dalić pokuša oformiti jedan sustav, jednu formaciju i jednu udarnu postavu, koju će forsirati u većini utakmica. I eto, nekako se nadamo da nećemo o ovoj utakmici sa Slovenijom pisati za godinu dana kao o deja vu utakmici.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
