Zvučat će potpuno pogrešno, cinično i antihrvatski, ali zapravo možda i nije toliko loše da je Hrvatska ispala u osmini finala Europskog prvenstva i to nakon jedne od najuzbudljivijih i najdinamičnijih utakmica na natjecanju. Utakmicu sa Španjolskom, koju je Hrvatska izgubila s 5:3 nakon produžetaka, pamtit ćemo još dugo, mnogima će se možda urezati u pamćenje, možda ih malo i zapeći, ali to zaista nije tako loše. Pojasnit ćemo i zašto.
Da, žao nam je što se Hrvatska tako rano oprostila od Eura, da, voljeli bismo da su ponovo igrali u finalu, da, voljeli bismo vidjeti naše igrače u najboljoj momčadi Eura, ne, ne naslađujemo se niti nam je drago, ali doista je bilo potrebno da Hrvatska ispadne s Eura i to još bolje nakon ovakve drame jer time će tuš biti znatno hladniji i otrežnjenje će biti žešće.
Hrvatska, samo ovako naizgled možda i nije odigrala lošu utakmicu, ali ako se sagleda šira slika utakmica sa Španjolskom zapravo je perfektan sažetak, presjek, cjelokupnog mandata Zlatka Dalića na klupi reprezentacije i zapravo je to bila utakmica koja savršeno dokazuje kako u reprezentaciji prevladavaju, na kraju, samo kaos i stihija.
Tri godine ničega
Daliću se ne može osporiti činjenica, niti oduzeti čast što je s Hrvatskom osvojio svjetsko srebro, ali mi svi uistinu trebamo shvatiti da uspjeh nikako ne bi trebao amnestirati sve loše i sve pogreške koje su kasnije učinjene, a učinjene su itekako. Dalić je imao više od tri godine, ma gotovo četiri godine, da stvori bilo kakav efikasan sustav, da uvede bilo kakvu filozofiju, bilo napadačku bilo obrambenu, da stvori kostur momčadi, da ima jednu glavnu i/ili barem još dvije rezervne formacije.
Imao je više od tri godine da stvori bilo kakvu strategiju, da napravi plan za velika natjecanja, da dobro prouči što njegovi igrači mogu na terenu, kako se osjećaju na kojim pozicijama, kome prilagoditi sustav igre, koga više iskoristiti, koga manje, pa onda i kako igrati bez Luke Modrića, kako s njim, kako koristiti Andreja Kramarića, kako Brunu Petkovića, Mislava Oršića, Josipa Brekala, Matea Kovačića... Ali kako smo imali prilike vidjeti u utakmicama nakon SP-a 2018. godine i na koncu eto zaključno, na utakmici sa Španjolskom u osmini finala Eura, Dalić to nije uspio napraviti.
Utakmica sa Španjolskom savršeno je prikazala sve Dalićeve pogreške koje su se kumulirale svih ovih godina. Krenut ćemo nekim redom. Dalić je na cijelom ovom prvenstvu uporno zazivao božju pomoć i mantrao o tome da se nada da će ih pomaziti sreća. Nije to govorio uzalud jer upravo su uz čak možda i previše sreće dogurali do finala u Rusiji 2018. godine, sjetite se samo one lutrije s jedanaestercima i trilera u produžecima.
Sreći jednom mora doći kraj
Uz puno i previše sreće preživjeli su i opstali u najvišem rangu Lige nacija usprkos katastrofalnim nastupima u oba dosadašnja izdanja. Imali su vraške sreće u kvalifikacijama za Euro, a bome i u nedavno započetim kvalifikacijama za SP u Kataru 2022.
Hrvatska je imala vraške sreće i protiv Španjolske, pogledajte samo prvi pogodak, odnosno autogol, pa onda i sulude promašaje španjolskih igrača ili onaj triler u završnici kada su se nekim čudom u nekoliko minuta izvukli i izborili produžetke... No, Englezi imaju jedan fora izraz za situaciju koja se dogodila Hrvatskoj protiv Španjolaca, za koju nažalost ne možemo pronaći adekvatan prijevod pa ćemo je ostaviti u njezinu izvornom obliku, a to je - "pushing your luck".
Sreći kad tad dođe kraj, a sve što je Dalić imao u trenucima kada bi Bog imao pametnijeg posla ili kada bi sreća, koja ima tendenciju izdajnički mijenjati strane usred utakmica, prešla na stranu drugih, bili su kaos i stihija. Dva detalja najbolje opisuju ovo o čemu govorimo. Hrvatska je dva gola primila zbog taktičke neurednosti, loše organizacije, odnosno stihije i kaosa. Kod jednog gola Ante Rebić je bio izvan terena jer je mijenjao kopačke, a kasnije su još primili gol jer je Joško Gvardiol sa strane pio vodu.
Fatalne pogreške
Slavni novinar Dermot Corrigan primijetio je također jedan zanimljiv detalj koji se događao u ključnim trenucima produžetaka, doduše možda se pomalo sarkastično izrazio, ali opet savršeno se vidi kaotična situacija. "Dok Luis Enrique detaljno objašnjava i daje instrukcije svojim igračima u kratkom predahu, Zlatko Dalić se češe po glavi i gleda zbunjeno", komentirao je Corrigan i vrlo slikovito predočio kako je utakmica zapravo izgledala.
Dalić je u produžecima pokušao odigrati nekakav 3-5-2 sustav s visoko postavljenim bekovima, ali Luis Enrique je očito odmah prepoznao kako eksploatirati činjenicu da Hrvatska gotovo uopće nije uvježbana za igru u ovom sustavu, a Dalić je zaboravio vratiti staru formaciju. Španjolac je odmah detektirao koji prostor na terenu valja napadati i koji su igrači slabe karike u tom sustavu. Dalić je za to vrijeme sve prepuštao slučaju, odnosno stihiji.
Enrique nije baš na glasu kao neki vrhunski izbornik, često je kritiziran i osporavan, ali čovjek je očito imao jasan i konkretan plan za igru u produžecima. Dalić nije, i to ne samo za produžetke, već nije imao plan za cijelu ovu utakmicu, a na samom kraju imao je četvrtfinale servirano na pladnju. Hrvatska je imala Španjolsku na konopcima, dva gola u posljednjih nekoliko minuta i totalna psihička rastrojenost kod Španjolaca trebali su biti ulaznica Hrvatima za četvrtfinale. Međutim, Dalić je povukao seriju loših taktičkih pogrešaka ili bolje rečeno nije povukao nikakve taktičke poteze kojima bi spriječio Španjolce da se vrate u život. No, krenimo od početka.
Loše od samog početka
Utakmica je bila toliko dinamična da je većina zaboravila što se događalo na terenu prije onih posljednjih desetak minuta kada se utakmica otvorila i kada su pala dva gola koja su odvela Hrvatsku u produžetke. Dalić je prije svega ponovo promašio s pripremom utakmice i selekcijom udarnog sastava i to mu nije prvi put, to je nešto što je od SP-a naovamo postalo praktički "trademark" reprezentacije.
Španjolci su ekipa koja igra vrlo intenizvan pressing odmah po izgubljenoj lopti i prepuštaju protivnicima vrlo malo vremena za razvoj i organizaciju napada, tako igraju već dugi niz godina i po tome su prepoznatljivi. Dalićeva prva pogreška bilo je igranje Ante Rebića koji se veoma teško nosio sa Španjolcima koji su ga salijetali poput stršljena kada bi god primio loptu. Nije pretjerano pomoglo niti to što je Rebiću partner u napadu bio Bruno Petković koji je imao istih problema kao i Rebić i ma koliko agilan i dobar na lopti bio, nije se mogao nositi s pritiskom i dinamikom igre Španjolaca i činjenicom da je imao vrlo malo pomoći suigrača koji de facto nisu niti izlazili na protivničku polovicu.
Kasnije se pokazalo kako je puno bolje rješenje od Rebića za Španjolce trebao biti Mislav Oršić koji je svojom energijom i pokretljivošću stvorio pregršt problema obrani Furije i na koncu je upisao asistenciju i gol. Ali možda je bila pogreška vađenje Petkovića koji nije baš sasvim kriv za loše odigrano prvo poluvrijeme jer na koncu uvoeđenjem Andreja Kramarića, nismo dobili baš nikakvo rješenje niti je ovaj bio pretjerano opasan po gol u prvih 90 minuta.
Samo jedan dobar potez
Sve do samog kraja utakmice Hrvatska je igrala vrlo rudimentaran i bazičan nogomet, bez plana i bez strategije. Praktički su sjedili i krilu Livakovića, grčevito branili međuprostor i bez previše rizika čekali da se izrodi neka kontra. Nažalost, ponavljamo, to se ne može nazvati planom, posebice ne jer Hrvatska nije momčad koja je navikla igrati reaktivan nogomet, koja ima automatizam pri iznošenju lopte i vraćanju u obranu, odnosno, koja ima kakve takve uigrane i brze mehanizme kojima bi iz kontre ili polukontre ugrozila vrata protivnika.
Španjolcima su dali da im vode igru na nekih 35 metara od gola, možda i bliže, a to je upravo ono što Španjolci i žele. Hrvatska je, opet ponavljamo, u nešto više od sat vremena igre, imala puno i previše sreće jer Španjolci su se ispromašivali i Livaković je skidao nemoguće.
Jedina dobra stvar koju je Dalić napravio u ovoj utakmici, a nekako se čini da je to napravio jer jednostavno nije imao izbora, jest promjena sustava na 3-5-2 u trenucima kada je Španjolska popustila s pressingom i kada je mislila da je sve gotovo. Brekalo i Oršić igrali su mu "wing" bekove, a uveo je i Antu Budimira, napadača sa sjajnom duel i skok igrom i počelo je forsiranje igre po krilima i zaredali su se centaršutevi. Dakako, u ovako dinamičnom 3-5-2 sustavu igrači poput Budmira ili Marija Pašalića sjajno veoma su iskoristivi, a Pašalić tu najviše dolazi do izražaja jer ulazi iz drugog plana i izravna je prijetnja po vrata protivnika, a to se također vidjelo jer upravo je tako pao treći gol Hrvatske.
Summa summarum
Nažalost, takav ultraofenzivni "run-and-gun" sustav bio je održiv samo do produžetaka. Hrvatska ne igra u 3-5-2 formaciji, ne zna se braniti s Brekalom i Oršićem na krilima, niti su trojica u zadnjoj liniji dovoljno sinkronizirana da bi kvalitetno odrađivala sve segmente igre. Dalić je trebao vratiti četvoricu u zadnju liniju i vratiti se na neki od "ziheraških" sustava te pokušati iskoristiti činjenicu da je Španjolska bila jako uzdrmana i pred nokautom te onda možda pokušati napasti na neki malo manje intenzivan napad. Nažalost, predugo se zadržao u tom neuigranom 3-5-2 sustavu i Enrique je to brzo iskoristio i njegova je momčad kratkom vremenskom razmaku zabila gotovo nedostižna dva komada. Bio je to hladan tuš, ali nužan hladan tuš jer se sada najbolje vidi da ovako više ne može.
Hrvatska je odigrala kaotičnu utakmicu bez plana, bez strategije, s pogođenim izmjenama i promašajima u početnom sastavu, uz previše sreće, malo nesreće, puno stihije, velikim oscilacijama kako i igri tako i u energiji kod igrača, ali isto tako su izgledale i ranije utakmice na Euru, kao i utakmice Lige nacija i kvalifikacija. I to je zapravo summa summarum Dalićevog dosadašnjeg mandata na klupi Hrvatske, koji je, ako izuzmemo srebro na SP-u, vrlo loše odrađen.
Zašto je dobro da smo ispali?
I sada da se vratimo na početak teksta i tezu da je zapravo dobro što je Hrvatska ispala na ovakav način i to u ovako, naizgled, senzacionalnoj utakmici. Hrvatska ima, neosporno, fantastičnu ekipu koja se očito može prilagoditi i novim sustavima i raznim filozofijama i svakojakim taktikama, ali je isto tako i ekipa koja već neko vrijeme vapi za promjenom. Stiže nova generacija, Luka Ivanušec, Joško Gvardiol i Domagoj Bradarić prvi su koji su upali u reprezentaciju, tu će još stići Nikola Moro, Lovro Majer, potencijalno i koji Hajdukov igrač poput Marija Vuškovića ili jednog dana Stipe Biuka, a tu su etablirani igrači poput Matea Kovačića, Josipa Brekala, Marija Pašalića, Brune Petkovića, Duje Ćaleta-Cara, Dominika Livakovića, Mislava Oršića i Hrvatska ne treba strepiti od toga da nemamo dobrih igrača. Ali treba strepiti zbog izbornika. Netko od ovih novih igrača mora napraviti konkretnu, uigranu i opasnu momčad i s prepoznatljivom igrom, a bojimo se, na temelju svega dosad viđenog nakon SP-a, da Dalić to neće uspjeti.
Hrvatska ima pregršt talentiranih mladih igrača, koje će kroz godinu ili dvije trebati promovirati i afirmirati u reprezentaciji, a za tako nešto potreban je plan, potrebna je strategija, potreban je jasan sustav, uz nekoliko rezervnih opcija, koji će se uigravati od prvog momenta, potrebna je jasna filozofija, potreban je kostur momčadi, a sve se više čini kako Dalić možda ipak nije čovjek kojem bi se taj posao trebao povjeriti.
Samo je jedno rješenje
Hrvatska je s Dalićem imala više od tri godine da napravi baš ovo što smo sada naveli, stigli su novi igrači i to sjajni, mladi, moderni i u formi, a s njima se nije napravilo baš ništa. Osim što se pola nacije sada sprda s Joškom Gvardiolom, dečkom od 19 godina i tinejdžerskom nogometnom senzacijom, koji je praktički debitirao na Euru i preuzeo na sebe golemu odgovornost ili s Brunom Petkovićem, Andrejom Kramarićem, Mateom Kovačićem, sve odreda vrhunskim igračima s kojima Dalić očito ne zna što bi.
Na kraju važno je ovaj put postupiti ispravno. Već se počelo govoriti da je osmina finala uspjeh, da su se dečki hrabro borili, da je izbornik ostvario cilj i prošao skupinu, da treba što prije zaboraviti ovo ispadanje s Eura, da ne treba biti nikakvih konzekvenca pogotovo poslije ovakve utakmice sa Španjolskom. No, krajnje je vrijeme da prestanemo neuspjeh nazivati uspjehom. Ovo je bio neuspjeh, prvenstveno neuspjeh HNS-a i Zlatka Dalića, i to ne samo trenutni na Euru i trenutni samo u ovoj utakmici, nego neuspjeh kada se sagleda kompletna slika. Neuspjeh ne treba zaboraviti, neuspjeh treba prigrliti i iz njega treba učiti, treba popraviti ono zbog čega je neuspjeh nastao, treba stvoriti nešto novo i bolje. Sve ostalo spada u sferu zavaravanja i samozavaravanja.
U igračima nije problem, njih se u ovoj priči ne može previše kriviti, ali netko mora snositi odgovornost za to što svjetski doprvaci izgledaju tako kaotično. Dalić nije imao problem s time da prizna pogrešku, ali opet nije napravio baš ništa da ih popravi i očito se samozavaravao time da će "sve biti bolje". Nije bilo bolje, a nekako se bojimo ako Dalić ostane izbornik da neće niti biti bolje. Jasno vam je, dakle, koje je jedino realno rješenje.
---------------------
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
