Nakon što je okončao kratku suradnju sa Zenitom iz Sankt Petersburga, Roberto Mancini je u kasno proljeće 2018. godine preuzeo tada devastiranu, žestoko kritiziranu i na reprezentacijskoj nogometnoj karti Europe otpisanu talijansku reprezentaciju. Talijani se te godine nisu plasirali na Svjetsko prvenstvo i to po prvi puta nakon 1958. godine i to je zapravo bio šamar otrežnjenja koji im je trebao.
Temperamentni, srčani i bezobrazni kakvi po svojoj prirodi jesu, Talijani su tog trenutka promijenili paradigmu, uveli su novu strategiju i počeli graditi neku sasvim drugačiju priču, u potpunosti ne mareći za zle jezike dokonih navijača kako onih talijanskih tako i onih iz rivalskih nacija, koje su im se mjesecima nakon debakla izrugivale.
Međutim, Roberto Mancini razvio je podosta debelu kožu kao klupski trener. Nije se u klupskoj karijeri baš proslavio rezultatima i nerijetko je bio na meti kritika, pa je tako u reprezentaciji bio sjajna tampon-zona između tada većinski bijesnih navijača i uzdrmanih, psihički slomljenih igrača. Mancini je odmah po preuzimanju reprezentacije počeo graditi izuzetno napadački sustav u formaciji 4-3-3. Uveo je brojne promjene u rosteru, prije svega počeo je graditi selekciju na igračima koji su u dobroj formi u svojim klubovima i pri tom nije baš previše mario iz kojeg kluba dolaze.
Dobar posao u Italiji
Mancini je pratkički dobio odriješene ruke, posložio je momčad kako je htio i što je najvažnije od samog početka ustrajao je u svojim idejama. Italija se izbrusila u prvih nekoliko utakmica i zatim je uslijedio uragan. Mancini je u svom mandatu kiksao u samo dvije utakmice, poražen je 2018. godine na startu izborničke karijere, od Francuske u prijateljskoj i od Portugala u Ligi nacija. I to je bilo to.
Da ne duljimo, Mancini je do sada, ako ne računamo pobjede protiv Turske i Švicarske na Euru 2020, nanizao je 17 uzastopnih pobjeda i njegova je momčad zabila do Eura 53 gola u tih 17 utakmica, a primila samo tri. Ono što je važno istaknuti, Mancini je od prvog dana forsirao napadačku filozofiju, stvorio je jezgru momčadi, koristio je igrače koji su u formi, nametnuo svoj autoritet i psihički ih nadograđivao iz utakmice u utakmicu. Kako to danas izgleda može se najbolje vidjeti na Euru 2020 na kojem je Italija naglo postala konkurent za naslov, a na igračima se najbolje vidi u kakvom su stanju već prilikom izvođenja himne, kada se toliko "nabriju" da izgledaju kao da idu u rat. Možemo samo reći, Talijani su odradili zaista dobar posao.
Za Hrvatsku je krenulo u krivom smjeru
E sada, pola godine prije nego što je Mancini preuzeo Italiju, hrvatsku nogometnu reprezentaciju preuzeo je Zlatko Dalić. Međutim, Dalić je imao neusporedivo lakši posao od Mancinija. On nije preuzeo demotiviranu skupinu psihički razorenih igrača, već zlatnu generaciju na svom vrhuncu kojoj je bio potreban samo mali poticaj, psihički mir i sloboda kako bi postigli ono za što su bili predodređeni. Upravo se to i dogodilo, Hrvatska je, doduše uz podosta sreće, uzela srebro na Svjetskom prvenstvu u Rusiji i san svih navijača, svih reprezentativaca je ispunjen.
No, nakon Svjetskog prvenstva baš sve je krenulo u krivom smjeru. HNS nije imao strategiju razvoja niti A selekcije, a još manje onih mlađih selekcija i Dalić se našao u problemu, kojeg je možda bio, a možda i nije bio svjestan. Javnost, pa i mediji stvarali su ogroman pritisak. Hrvatska je najednom postala druga najbolja momčad svijeta i to nosi golemu odgovornost, a kako je HNS tada bio u ranom postmamićevskom dobu, bavili su se uglavnom populističkim stvarima, poput izgradnje nacionalnog stadiona i uvjeravanja javnosti da je HNS sada u dobrim rukama, a izbornik se isprva bavio nekim drugim stvarima.
Dalić je još dugo nakon Svjetskog prvenstva obilazio Hrvatsku i BiH promovirajući svoju ekspresno napisanu knjigu o Rusiji, momčad se mentalno ispraznila, a trojica stožernih igrača, Danijel Subašić, Vedran Ćorluka i Mario Mandžukić, oprostili su se od reprezentacije te nešto kasnije i Ivan Rakitić . Tu započela je smjena generacija.
Uveo igrače, ali ne i sustav
Dalić je postepeno uvodio neke nove igrače, poput Josipa Brekala, Nikole Vlašića, Borne Barišića, Duje Ćaleta-Cara, Brune Petkovića, našao se tu i Filip Uremović, Domagoj Bradarić, Dario Melnjak, Ante Budimir, na kraju i Mislav Oršić te posljednji Joško Gvardiol i Luka Ivanušec. Dalić je, de facto, uveo cijelu novu momčad u reprezentaciju, ali od 2018. godine pa sve do sada nije uspio stvoriti efikasan sustav u kojem bi ti dečki, koji se ne poznaju niti na terenu, a većina niti izvan terana, igrali i stasali.
Manciniju je trebalo nekoliko utakmica da stvori jezgru na kojoj će graditi igru, a Dalić to nije uspio još tamo od rane jeseni 2018. godine pa sve do sada. Da ne idemo sada u najsitnije detalje jer statistiku i isječke utakmica možete sami potražiti, no od samog početka, tamo od prvog izdanja Lige nacija, Hrvatska je izgledala loše, a nažalost do danas si je toliko srozala imidž da su joj kladionice davale manje šanse za osvajanje Eura 2020, nego 2018. godine na Svjetskom prvenstvu.
Opravdanja ili kako se to popularno voli reći, alibiji, za loše igre bili su uvijek isti, od indisponiranosti pojedinaca, do "nesreće" prilikom prekida, pa do "raštimanih nišana kod napadača", umora, vrućine, vremenskih uvjeta, protivnika koji je igrao destruktivno i tko zna više čega. Ali nitko se nije drznuo reći kako Hrvatska nema prepoznatljivu i jasnu igru, odnosno sustav.
Kako uopće igra Hrvatska?
Ovih dana mogu se čitati samo kritike, snebivaju se navijači, novinari, stručnjaci, bivši igrači, treneri, ali doista ne vidimo razlog svog tog iščuđavanja. Hrvatska igra loš nogomet još od završetka Svjetskog prvenstva, izuzetak je bila ona utakmica sa Slovačkom u jesen 2019. godine i to je jedina odlično odrađena utakmica koje se možemo prisjetiti.
Nadalje, Hrvatska još uvijek nema standardnu formaciju, pa niti filozofiju igre. Dalić vrluda između 4-2-3-1, 4-3-3, 4-1-3-2 i pregršt njihovih hibrida te gotovo svaki put Dalić na teren šalje drugačiju momčad. I ono što još uvijek nikako ne možemo shvatiti - Dalić uporno postavlja neke igrače na njihove neprirodne pozicije, umjesto da promjeni formaciju i posloži momčad tako da većina igrača igra na prirodnim pozicijama na kojima ih se najbolje može iskoristiti.
Isto tako, Hrvatska malo igra aktivan, malo reaktivan nogomet, malo želi kontrolirati utakmicu kroz posjed, malo želi igrati dvostruki blok i napadati preko kontre, malo želi igrati kroz tranziciju... Mi, evo, dan danas ne možemo sa sigurnošću reći koja je točno igra Hrvatske, a bojimo se da više niti igrači, pa niti izbornik ne mogu reći.
Sanjin Strukic/PIXSELL
Ne valja ni taktički ni psihički
Utakmice protiv Engleske i Češke najbolji su dokaz da je Dalić uludo potrošio sve ove godine na klupi Hrvatske. U 180 minuta odigranih na prvenstvu, Hrvatska je više od 90 minuta igrala vrlo loš, statičan i nekvalitetan nogomet, dakako u različitim formacijama s drastičnim izmjenama u prvoj momčadi. Tek bi se u drugim poluvremenima obaju utakmica momčad malo podizala i to zahvaljujući pojedinim igračima koji su odlučili malo podići tempo i time su valjda povukli ostale igrače za sobom.
Drugim riječima, Hrvatska se nakon tri i pol godine Dalićeva mandata oslanja isključivo na individualne sposobnosti nekih igrača, uglavnom Luke Modrića i Ivana Perišića u fazi napada i te Dejana Lovrena, Marcela Brozovića i opet Modrića u fazi obrane. U igri nema geometrije, nema okomitosti kroz sredinu, nema dinamike, pressing se radi u nepotrebnim situacijanma, forsira se igra po bokovima čak i protiv reprezentacija koje su specijalisti za sprečavanje takve igre, kompletna igra gravitira oko Modrića i ako on slučajno ima loš dan, imaju ga svi. Ma suludo je više i pobrojavati nedostatke.
Okrenimo se onda i psihičkom faktoru. Igrači su, očito, mentalno na razini nekih prijateljskih utakmica, možda preumorni od napornih sezona, možda su neki i u lošoj formi, no takve boljke imaju gotovo sve reprezentacije, ali kod nas, recimo, izbornik ih ne može psihički podići jer da može to bi već odradio uoči Eura, a ne usred natjecanja na kojem mu je momčad korak do ispadanja.
Luka Modrić
Kuća se gradi od temelja
Pitate se možda zašto smo baš Talijane uzeli za primjer? Između ostalog jer su Dalić i Mancini imali isti vremenski period za stvaranje nove generacije, ali Mancini je svoju kuću krenuo graditi iz temelja, dok je Dalić na svojoj staroj odrađivao sitne korekcije. Temelj reprezentacije Hrvatska koja je uzela srebro na Euru, udario je, de facto, Slaven Bilić i to upravo tim 4-2-3-1 napadačkim sustavom koji se godinama, kod raznih izbornika koji su reprezentaciju vodili, nekako zadržao. Dalić je na SP-u dobio, kao što smo kazali, reprezentaciju na vrhuncu, ali ujedno i dečke koji su već desetak godina na hrpi i poznaju se vrlo dobro te im ne treba netko tko će im ih složiti, već netko tko će ih malo psihički dići, odnosno, građevinskim rječnikom, popraviti fasadu.
Nakon SP-a kuću je bilo potrebno popravljati iz temelja i tu je zapravo suština problema s Dalićem i reprezentacijom. Mancini je s Italijom napravio upravo to, postavio je nove temelje, ustrojio novi sustav, novu filozofiju, zahtijevao je napadački, okomit i dinamičan nogomet i istrpio je period uigravanja te na kraju dobio ovo što je dobio. Dalić svoju kuću, koja je bila spremna za totalni remont od temelja pa do krova, nije gradio, već je samo nadograđivao onu staru i krpao rupe tamo gdje bi nastale.
Posljedično, kiksevi s Engleskom i Češkom nisu plod neraspoloženja nekolicine igrača i nisu plod neimanja sreće. Hrvatska nije kiksala jer je Lovren skrivio penal, nije niti zbog toga što je sudac 20 sekundi ranije svirao kraj, nije niti zbog toga što je Marcelo Brozović imao loš dan s Englezima, već zbog toga što Hrvatska nema jasan sustav, nema igru, nema standardnu postavu, formaciju i jasnu filozofiju. Hrvatska, odnosno Dalić, kiksali su davno prije Eura i Hrvatsku sada spasiti može jedino individualni performans nekolicine igrača i onaj metafizički faktor koji je svih ovih godina bio prisutan, a to je - sreća.
----------------
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
