Gledajući ovih uvodnih nekoliko utakmica na Europskom prvenstvu uočili smo nešto zanimljivo, nešto što otkriva možda i najveći problem hrvatske nogometne reprezentacije. Naime, s gotovo svim reprezentacijama koje su do sada nastupile smo nekako znali na čemu smo, osim s Hrvatskom. Italija već dugo igra atraktivan, seksi, okomiti i napadački nogomet i lako je bilo pretpostaviti da će onako odigrati protiv Turske. Ta ista Turska je mlada i nedovoljno iskusna momčad, ali prema dosad viđenom igra disciplinirano, reaktivno i uglavnom traži svoju šansu iz kontre. Upravo je tako odigrala protiv Italije, ali Azzurri su bili prejaki i na kraju su slavili s 3:0.
Znali smo što očekivati i od Belgije koja je s lakoćom uz sebi svojstven stil igre nadigrala bezidejnu Rusiju, znali smo da će utakmica Ukrajine i Nizozemske biti vrlo otvorena jer obje momčadi igraju vrlo otvoreno i na gol više, znalo se i da će utakmica Danske i Finske, govorimo o onom dijelu do nesreće s Christianom Eriksenom i nakon što se utakmica nastavila, biti tvrda, ha baš onakva prava skandinavska i da će možda pasti tek gol ili dva. Znalo se da će Makedonija gristi i trgati se do zadnje minute protiv Austrije, a da će Austrija strpljivo čekati svoje šanse, a na koncu znalo se otprilike što se može očekivati od Engleza u utakmici s Hrvatskom.
Engleska je svoju utakmicu odradila de facto rutinski, disciplinirano svih 90 minuta, koherentno u obrani, organizirano u brzo u fazi napada i otprilike se moglo pretpostaviti da će napadati preko bokova, odnosno da će targetirati područja na kojima igraju bekovi, znalo se da su najveće opasnosti krilni igrači, da će vezni red pokušati neutralizirati Luku Modrića i Marcela Brozovića. Tako je i bilo.
Problem s Kramarićem
Znalo se do sada otprilike sve kod uglavnom svih reprezentacija koje smo do sada gledali, ali ono što zaista nismo mogli znati jest, ironično, kako će odigrati Hrvatska. S obzirom na sve viđeno kod Engleza u ranijim utakmicama kvalifikacija i Lige nacija i sve ranije viđeno kod Hrvatske u istim tim natjecanjima, ovo je trebalo biti čisto gaženje s engleske strane. Pravo je iznenađenje, dakle, bilo to što je Hrvatska ovdje preživjela s tek 1:0. Naglašavamo, s obzirom na sve što su ove reprezentacije pokazale u prošlim utakmicama.
U nekoj teoriji, postava koju je Dalić poslao na teren protiv Engleske izgleda moćno i zastrašujuće, no to je samo u teoriji i na papiru jer nedugo nakon što je utakmica krenula vidjelo se da to tako neće moći. Odakle uopće krenuti?
Andrej Kramarić još jednom, po tko zna koji put, nije igrao na svojoj poziciji, postavljen je na desnu stranu, desno krilo, gdje je praktički trebao raditi ono što ne radi gotovo nikada i kreirati u napadu s krilne pozicije i vraćati se u obranu kako bi pomogao Šimi Vrsaljku, koji nije u bog zna kakvoj formi i koji se uz ofenzivni segment igre mora hrvati u obrani sa Raheemom Sterlingom. Dakako, Kramarić je odigrao podosta lošu utakmicu, umjesto na krilu, opet je ulazio u sredinu i zapravo je doveo do zagušenja vezne linije. Odnosno, nije pružio veznim igračima baš nikakvo rješenje s pozicije na kojoj je trebao igrati, s krila i tu je Hrvatska imala, praktički igrača manje.
Zagušena veza
Nadalje, Ante Rebić kao centarfor, u ovoj formaciji s Kramarićem i Ivanom Perišićem "na krilima" trebao je napadati dubinu, trebao je raditi presing na zadnju liniju i vratara, odnosno, trebao je svojim kretnjama otvarati koridore za krila i veznjake koji bi zatim iz drugog plana nešto pokušavali. To se, dakako nije dogodilo. Luka Modrić je stajao previsoko i u potpunosti se izgubio smisao njegove igre. Engleski defenzivci su mu konstantno bili za vratom i doslovce su isisali svu kreaciju u njegovoj igri.
Mateo Kovačić je odradio solidnu utakmicu, spuštao se po loptu započinjao napade i sudjelovao u gotovo svim segmentima igre jednako kvalitetno, njemu se može malo prigovoriti ovaj put, ali Marcelo Brozović je odigrao jednu od najgorih utakmica u reprezentaciji do sada.
Od gubljenja lopti, čestih padova u koncentraciji, na momente i bezvoljnosti, letargičnosti, pa do nekvalitetnih dodavanja, slabijeg sudjelovanja u svim fazama igre. Brozoviću je ovo već druga utakmica za redom da igra podosta indisponirano, već je odradio sličnu protiv Belgije, ali s nešto manje pogrešaka. Brozovićev nagli pad forme ogroman je problem za Zlatka Dalića jer Brozović je nenadomjestiv u svim formacijama koje izbornik koristi.
Trebaju li igrati zajedno?
Ono što je sasvim jasno nakon ove utakmice s Engleskom, jest da Modrić, Kovačić i Brozović, više ne bi trebali igrati zajedno, barem ne u ovoj formaciji, odnosno ovom sustavu, ako se to može nazvati sustavom i svakako ne s ovakvom idejom. Sva trojica se u prvoj fazi napada ponašaju gotovo jednako, spuštaju se do zadnje linije po loptu i to već instinktivno bez obzira na zadaće koje su možda dobili.
Nadalje, sva se trojica kreću u sličnim zonama i već smo nekoliko puta imali prilike vidjeti da se sva trojica znaju naći na malom prostoru i praktički anuliraju jedan drugoga. Dalićeva ideja je, valjda, bila takva da njih trojica, koji su veznjaci svjetske klase, pass igrom mogu održavati posjed i donijeti sigurnost u igri, ali to bilo samo u teoriji jer na terenu je to izgledalo, ako je ovakva pretpostavka točna, katastrofalno.
U teoriji Kramarić i Perišić trebali su biti ti igrači koji će donijeti širinu i pružiti opcije veznjacima, ali Kramarić je, kao što smo kazali, non-stop ulazio prema sredini i zapravo je stvarao dodatnu zagušenost u već ionako zgusnutom veznom redu, dok se Perišić također kretao uglavnom negdje na poziciji lijevo pozicionirane "desetke". Joško Gvardiol, ma koliko mlad i dobar bio, nije mogao igrati "wing beka" barem ne u ovom sustavu s dvojicom stopera, a isto se može reći i za Vrsaljka, a ispada da su upravo oni bili jedine opcije za igru preko krila i jedini ventil.
Obrana prenisko
Nadalje, kao što je Dalić i kazao nakon utakmice, obrana je imala jedan zadatak, a to je praktički biti parkirana u krilu Dominika Livakovića i ne napuštati stoperske pozicije. Kako je Dalić rekao, jednom su to napravili i primili su gol. Problema je tu nekoliko. Prvo, napadački nogomet, aktivan nogomet, ne može se igrati s nisko postavljenim stoperima. Oni, de facto, moraju biti ti koji će započeti napad i odigrati prvu fazu, a to se ne može raditi s ruba vlastitog kaznenog prostora, već barem s 20-ak metara više pozicije.
E sada, da su neuigrani Duje Ćaleta-Car i Domagoj Vida igrali deset ili 20 metara više, pretpostavljamo da bi to bilo kaotično jer se dvojac ne poznaje najbolje i nije dovoljno sinkroniziran da bi pazio na ofsajd-zamku, a istovremeno i odgovorno igrao zonu. Jasno je zašto je Dalić inzistirao na tome da se ne miču sa svojih pozicija i istini za volju, to ih je možda i spasilo potopa.
Posljedica takve igre je dodatan posao veznim igračima koji su se morali spuštati niže i automatski se tu izgubila njihova kreacija ili mogućnost iznošenja brze polukontre. Posljedica je i ta što su bekovi puno više riskirali s izlascima jer im je prostor iza leđa, zbog nisko postavljenih stopera, bio ogroman, a upravo su taj prostor Englezi targetirali i napadali tijekom cijele utakmice i upravo je zbog jedne takve pogreške, izlaska beka prema centru, izlaska stopera sa svojih pozicija i prekobrojnosti u veznom redu i pao pogodak.
Krhak sustav
Phillips je izvukao Kovačića s pozicije, Modrić je već ionako bio previsoko, Brozović se nije stigao vratiti s više pozicije i obraniti prazan prostor ispred Livakovića, Gvardiol je u potpunosti promašio uklizavanje, Duje Ćaleta-Car je izašao s pozicije i jako se loše postavio, Vida je krenuo pokrivati Ćaleta-Carovu poziciju i otvorio golemu rupu za Sterlinga koji je bio prebrz i za veznjake i samo je ušetao u kazneni prostor gdje je primio asistenciju Phillipsa i zabio. To je zapravo najbolji indikator koliko je krhak ovaj Dalićev sustav i prava je sreća da Englezi još uvijek nisu na visokoj razini i što cijelu utakmicu nisu odigrali u visokom intenzitetu i s istom dinamikom.
Vratimo se sada na onaj dio o predvidivosti s početka teksta. Kažemo ponovo, na papiru i u teoriji Hrvatska je izgledala dobro, čak i odlično, ali u praksi je to po tko zna koji put izgledalo sasvim drugačije. Hrvatskoj sada predstoje dvije odlučujuće utakmice za prolazak u osminu finala, u koju može proći izravno kao druga, ili još uvijek kao prva ako Englezi negdje kiksaju, ili kao jedna od najbolje četiri treće momčadi. No, protiv Čeha i Škota, Hrvatska će se morati postaviti sasvim drugačije. To su momčadi različitih profila i očekuje se prema svemu do sada viđenom da će igrati reaktivno, da će tražiti šanse kroz kontru, polukontru ili tranziciju, a to pak znači da će Hrvatska morati igrati puno više s loptom i da će uglavnom napadati protivnika koji će imati dobro postavljenu obranu.
Kako protiv Čeha i Škota?
Kako će Hrvatska igrati, to ne znamo, tko će igrati, to također ne znamo, ali ono što smo dosad imali prilike vidjeti, eto nedavno u utakmici s Armenijom, ali također i mnogo puta ranije u Ligi nacija i kvalifikacijama za SP jest da Hrvatska ima i golemih problema upravo protiv momčadi koje igraju reaktivan nogomet, odnosno, da se silno muče s igrom na postavljenu obranu.
Hrvatskoj će u tim dvjema utakmicama nasušno biti potreban napadač poput Brune Petkovića koji će demontirati obranu, kombinirati s krilima i polušpicom, osvajati duele i dominirati u skoku. Nadalje, trebat će polušpica, bilo da ju igra Nikola Vlašić ili Andrej Kramarić dakle netko tko će blisko surađivati s Petkovićem u kombinatorici i iskorištavati prostor koji on stvara, odnosno netko tko će spajati veznu liniju i napad. I Kramarić i Vlašić mogu biti rješenja za "desetku", ali potreban je zato Luka Modrić na svojoj prirodnoj poziciji kao i visoko postavljena obrana koja će upravo Modrića rasteretiti spuštanja po loptu i pokretanja napada duboko sa svoje polovice, odnosno koja će omogućiti bekovima da se pozicioniraju više na terenu.
Nepredvidivi
U teoriji, barem ovako s naše promatračke strane, to izgleda izvedivo i vrlo dobro, bez obzira na to tko će igrati i kakva će formacija biti, ali kao što smo kazali u uvodu, jako je teško i gotovo nemoguće predvidjeti kako će Hrvatska uistinu odigrati, aktivno, reaktivno, hoće li igrati na posjed ili se braniti pa tražiti šansu iz kontre... Protiv engleske neki, poput Brozovića, bili su potpuno odsutni, neki su lutali s pozicija na kojima su postavljeni, kohezija u obrani nije baš najbolja, što i ne čudi jer u ovom sastavu kao protiv Engleske još nijednom nisu igrali, što je donekle i pogreška izbornika jer mogao je sve to ranije odraditi i uigrati kroz Ligu nacija, prijateljske pa čak i kvalifikacije s obzirom na nekvalitetu protivnika. Međutim nije i sada imamo problem.
Jedna je stvar sigurna, igra Hrvatske će ponajviše ovisiti o raspoloženju pojedinaca, odnosno, Luke Modrića, Marcela Brozovića i Brune Petkovića. Modrić nije upitan, ali činjenica je da ne može sam i da će mu trebati jednako raspoloženi suigrači da bi se bilo što stvorilo na utakmici, odnosno da bi se prošla skupina, pa makar i kroz ovako neuredan sustav kao protiv Engleske.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
