Poljudski stadion kultno je mjesto hrvatskog sporta još od davne 1979. godine kada je izniknuo podno Marjana za potrebe Mediteranskih igara. U vrijeme kada je izgrađen bio je arhitektonsko čudo i njegov arhitekt Boris Magaš je uveo niz revolucionarnih rješenja u gradnju stadiona tog vremena.

Kako je sam rekao u jednom intervjuu, stadion u Splitu je 'najjača arhitektura koju je napravio u svojoj karijeri', a ta karijera je bila i više nego bogata. Poljudska ljepotica je izgrađena u rekordnom roku za vrijeme u kojem je nastala. Od kamena temeljca do otvorenja 12. rujna 1979. godine prošle su tek dvije i pol godine i to na terenu na kojem su stari Splićani vjerovali da nije pogodan za gradnju.

Bilo je to zemljište koje je prekrivalo ljekovito blato i vrtovi na kojem su se uzgajale rajčice, luk i paprike. 'Na Poljudu sadi, ali ne gradi', govorilo se tada po kalama i kaletama, no unatoč tome izniknuo je upravo tu kolosalan stadion. Gradilo se od 6 ujutro do 10 navečer, svaki dan bez obzira na vremenske uvjete. Kako bi se došlo do tvrdog tla kopani su temelji u dubinu od čak 22 metra, a sigurnosna testiranja koja su provedena nakon što je stadion završen dovela su do zapanjujućih saznanja.

Naime, Jugoplastika je napravila goleme plastične balone koji su napunjeni vodom te su ih kotrljali niz tribine simulirajući navijačko ludilo u trenucima nakon postignutog gola i zaključak je bio da konstrukcija može podnijeti čak 150 tisuća ljudi.

Ipak, inicijalno Poljud je napravljen s kapacitetom od 50 tisuća da bi naputkom UEFA-e kasnije smanjen na nešto više od 34 tisuće. Zanimljivo je da rekord i dalje drži dvoboj protiv Dinama 1982. godine kada je prema svjedočanstvima na tribinama bilo 65 tisuća gledatelja.

Danas, 43 godine kasnije Poljud i dalje impresionira. Ostario je, pomalo oronuo, ali i dalje je najljepši stadion u ovom dijelu Europe. Kroz protekla četiri desetljeća zavrijedio je kultni i kulturni status te bez ustručavanja možemo reći da se prometnuo u epsko mjesto hrvatskog sporta.