'Sve što mi se dogodilo u životu definiralo me. Što te ne slomi, ojača te'

Antun Račić (29 pobjeda, 13 poraza i 1 neriješena borba) legenda je hrvatskog MMA. Račić je u životu prošao puno toga i vrlo rano je ostao bez oca, što ga je oblikovalo, karakterno izgradilo i ostavilo mu ožiljak za cijeli život. Uoči FNC 30 spektakla u Zadru, iskusni dubrovački borac otvora dušu u velikom intervjuu za portal Net.hr. Antun Račić vraća se u dvoranu Krešimira Ćosića, gdje ga čeka okršaj s opasnim Brazilcem Almeidom, no put do ovog meča bio je sve samo ne lagan.

FNC 30 gledajte 9. svibnja od 19.00 na Voyo.

'DOMOLJUBLJE ME MOTIVIRA' /

Martin Batur: 'Mi Zadrani prošli smo u ratu svašta, ali ne mrzimo nikog nego volimo svoje'

Račić govori o teškim pripremama koje su obilježile infekcije i operacija, o pripremama za Almeidu s Robertom Soldićem, svojim počecima koje je inspirirao pokojni otac za kojeg se brinuo kad je bio bolestan, o odrastanju preko noći nakon smrti tate i brizi za obitelj, o planovima za kraj karijere. Antun Račić po prvi put priča o nekim stvarima za koje javnost dosad nije znala, barem ne u takvim detaljima. 

Čujte i počujte! Uzmite pretplatu na Voyo, platite devet mjeseci i tri mjeseca gledajte besplatno. Budite uz FNC!

Povratak u sretnu dvoranu

Došao je trenutak tvog ulaska u kavez na FNC 30 u Zadru, borba protiv Almeide. Vraćaš se u dvoranu Krešimira Ćosića, gdje si u veljači na FNC 21 2025. uspješno debitirao u FNC-u. Kako se osjećaš uoči novog nastupa pred domaćom publikom?

"Dobro sam, motiviran. Osjećam se sretno što ću opet nastupiti pred domaćom publikom, pogotovo ovdje u Dalmaciji pred svojim navijačima. Dolazi mi jako puno ekipe iz Dubrovnika, a od kad sam u FNC-u moja ekipa prati svaku moju borbu, što mi je velika motivacija i jedva čekam da počne borba. Dvorana Krešimira Ćosića otprije mi je draga, tu sam odradio jednu od jako dobrih borbi u karijeri još 2014. godine, možda i ranije, u FFC-u pobijedio Bojana Želvu Kosednara. Nakon što sam dugo godina nastupao vani, u KSW-u, Oktagonu i M-1 Globalu, nisam imao podršku svoje publike, ali otkad sam u FNC-u, pogotovo na debiju u Zadru, ponovno sam osjetio što znači domaća publika i rekao sam sebi: 'Odsad mi je cilj boriti se samo pred mojim navijačima.' Zato nikako nisam htio propustiti Zadar", govori u uvodu razgovora Antun Račić. 

Tekstualni prijenos FNC 30 od 19.00 pratite na portalu Net.hr. 

Brutalne pripreme unatoč infekciji i operaciji

Pripreme za ovaj meč nisu bile nimalo lake. Imao si ozbiljnih zdravstvenih problema koji su doveli u pitanje cijeli nastup. Što se točno događalo?

"Kamp za ovu borbu mi nije išao po planu kao što sam planirao. Nakon zadnje borbe u Varaždinu protiv Tratnera dobio sam problem koji je učestao u ovom sportu, a to je stafilokokna infekcija. Imao sam jednu ogromnu infekciju na ruci koju sam morao operirati, radi koje sam popio ne znam ni ja koliko antibiotika. Oporavak je išao jako sporo i jako dugo. Uopće nisam ni bio siguran. Bilo je tu ponuda da se borim sa Sičajom u Sloveniji za titulu, jer sam prvi izazivač u perolakoj itd, ali nisam bio u mogućnosti za borbu. Kamp mi je krenuo kasnije nego što mi inače počinje. U jednom trenutku bio sam čak i na poziciji da možda kažem da neću moći nastupiti. Iako sam cijelo vrijeme imao osjećaj: 'OK, kad to zaraste, ne treba meni puno da se vratim i mogu se boriti.' Onda sam opet usred kampa dobio još jednu infekciju. Srećom, reagirao sam na vrijeme pa sam kratko bio van treninga. Zadnjih dvadeset dana sam totalno zdrav, osjećam se dobro i u dobroj sam formi. Imao sam male sitnice koje su me kočile, ali najvažnije je da sam stigao u Zadar i da ću odraditi tu borbu. Moje pripreme su uvijek brutalne, tako je bilo i ovaj put. Išao sam preko bolova, trenirao sam i pod antibioticima, nisam nikako htio odustati od ove borbe u Zadru. Kamp mi je bio vrhunski."

Gdje si odradio kamp?

"Kod svog prijatelja Roberta Soldića u Vitezu u njegovoj dvorani RRC. Inače sam prije obično radio u UFD u Düsseldorfu sve pripreme za moju borbu, ali ovog sam se puta odlučio za Vitez. Da ne bi netko nešto pomislio, nije u pitanju nisam se razišao s UFD-om ili nešto slično, nema šanse. Samo sam ovog puta odlučio radi sebe i radi tako kratkog roka priprema za Vitez i Soldića. Znam da je kod Roberta Soldića super, da se radi jako, da se radi dobro, kvalitetno. Vjerovao sam u to, otišao sam u Vitez, svidjelo mi se. Odradio sam kamp do kraja i osjećam se spremno za ovu borbu".

Treninzi sa Soldićem

Jesi sparirao sa Soldićem?

"Kako ne. Poznajem Soldića više od deset godina. Skupa smo i krenuli u UFD-u. On je došao u UFD malo prije nego ja. Proveli smo u UFD-u jako puno godina trenitajući i sparirajući skupa i sad ovo kod njega u njegovoj dvorani je još više. Iskusniji smo, stariji, imamo više iskustva i kad smo on i ja u dvorani, trener nam nije potreban. Samo nam trebaju sparing partneri".

Kakav je borac Almeida? Uletio je umjesto 

"Almeida je uletio po sredini kampa, nekih 20 dana prije meča je otpao Walter "The Snatch" Cogliandro i Almeida se našao u jako kratkom roku. Čim je Almeida pihvatio meč ja to gledam kao da je spreman, bez obzira što je praktički short notice. Znaš kako je kod boraca. Kad stalno trenira, čeka borbu i pripremljen je za sve. Ne smijem ga podcijeniti niti u jednom trenutku, moram biti oprezan. Radi se o borcu koji je dosta nepredvidiv u stand upu. Jako ima opasan parter u svom skillu. Neće biti lako, ali smatram da sam se borio protiv puno puno boljih boraca nego što je Almeida". 

ISKRE FRCAJU /

Opća tučnjava na vaganju uoči FNC-a u Zadru! Ražov i Bilić najavljuju pobjede u grotlu Višnjika

'Pokojni otac najzaslužniji je za sve'

Idemo na sam početak. Tvoja karijera je priča o ustrajnosti. Često ističeš kako je tvoj pokojni otac najzaslužniji što si uopće ušao u borilački sport. Kako je sve počelo?

"Da, moj pokojni otac je najzaslužniji za to što sam se počeo baviti borilačkim sportovima. Počeo sam s judom, judo je moja baza. Bio sam živo dijete, nisam baš bio ni dobar učenik. Moj pokojni otac je skužio da me zanima borilački sport. Sjećam se, uvijek sam volio to neko guranje, hrvanje, ujutro se budio s ocem da bi gledao boksačke mečeve Holyfielda i Tysona. Svidjelo mi se sve što ima veze s borilačkim sportom. Kad sam odrastao, stalno sam bio fan borilačkog sporta. Ništa me s loptom nije zanimalo. Otac je to prepoznao, odveo me na judo i tamo sam ostao sljedećih deset godina, dok u Dubrovnik nije došao pokojni Maro Perak i donio MMA. Nekako sam na jedvite jade objasnio roditeljima o čemu se radi, otišao na MMA, bio skroz unutra, imao veliku želju, enormnu za slobodnom borbom. U početku nisu moji roditelji bili za tu moju odluku da sa juda prijeđem u MMA, ali poslije kad su vidjeli da je to moj život, da to stvarno volim, da je to moja prava ljubav, nisu imali drugog izbora nego biti mi podrška. Moja majka mi je podrška i dan-danas, a moj otac je bio sve dok nije umro. Zbog toga sam i rekao da je moj pokojni otac najzaslužniji za to što sam ja u borilačkom sportu. Vjerujem da je moj otac ponosan na sve što sam postigao u MMA, u sportu i da me gleda s neba. Ja sam ponosan na svoju karijeru, a moj otac je vjerujem duplo ponosniji. 

Put otežan tragedijom

Oca si izgubio jako mlad, s nepunih 19 godina, što je sigurno bio najteži period u tvom životu. Kako te to iskustvo oblikovalo kao osobu i sportaša?

"Kad mi je otac umro sa svega 50 godina bio sam, ajmo reći, dječak sa snovima, kao što ih i danas imam. Nisam imao izbora. Bio sam u teškoj situaciji, ostao sam sa sestrom i majkom. Malo mi je i teret bio što se tiče i treninga i odlazaka od doma, bilo kakvih priprema i kampova. Zbog situacije u kojoj sam se našao bio sam primoran još duže ostati u Dubrovniku. Dao sam sve od sebe i iz tog razloga sam najponosniji na svoju karijeru. Samo što mi je tad u tom trenutku, kad mi je otac umro, netko oduzeo puno lakši put do tih snova. Prije toga sam imao sigurnu luku doma, oca koji se brinuo o obitelji, a ja sam išao ostvariti svoj san. Kad je on otišao, ja sam i dalje išao ka svom snu, ali težim putem. Morao sam preuzeti neke očeve obaveze prema obitelji, tako da sam automatski bio uskraćen za neke stvari, ali smatram da se i to loše što se dogodilo dogodilo s nekim razlogom. Možda sam baš zbog te situacije danas ovakva osoba kakav jesam. Možda da je moj otac živ, bio bih dosta ljeniji, opušteniji. Ovako sam dosta oprezniji, i kad se nečega uhvatim, želim to odraditi maksimalno profesionalno."

Suočavanje s najtežim udarcem

Kako si podnio smrt oca?

"Ja sam to podnio na početku, znači, bilo mi je to... Naravno, ne mogu reći da mi je bio šok, jer ja sam svog oca gledao svaki dan i gledao sam njegovo stanje, pomagao mu kad je bio bolestan, bio uz njega. Godinu dana sam ga gledao bolesnog, pomagao mu, pokušavao olakšati tu patnju i muku. Dao sam sve od sebe da se to spriječi ako se može. Nažalost, nije uspjelo. Znate, možda moja najveća mana u životu je to što sam realan i previše, kako bih rekao, oprezan. Ja uvijek kad dolazim ili kad nešto radim, uvijek gledam najgoru moguću opciju. Što se najgore može dogoditi i tražim rješenja za najgoru moguću situaciju. Tako sam i u ovoj situaciji, kad sam vidio u kojem smjeru ide, ja sam se sam psihički počeo pripremati na najgore, a tad sam još bio mulac, klinac. Nisam znao kako to izgleda. Poslije, kad se to dogodilo, kad mi je otac umro, stvorile su mi se predamnom neke stvari koje sam morao početi prihvaćati, rješavati sam, jer nema više tko. Ja ponovno kažem, imao sam pored sebe ljude koji su stvarno vidjeli moju želju, trud, rad, sve, koji su mi se poslije čak sami dolazili nuditi da mi pomognu bezuvjetno i tim svim ljudima do kraja života hvala. Jučer sam imao ogroman san, danas ga i dalje imam, ali nemam ovakav put kao što sam u to vrijeme vidio da imam. Imao sam jednu sigurnu luku doma, oca koji se brinuo o svojoj obitelji, o nama svima, a ja idem i pokušavam ostvariti svoj san. Kad je on otišao, naravno, ja idem i dalje ka ostvarenju svog sna, ali moram ići težim putem. Morao sam početi brinuti se o svojoj obitelji, o svemu, puno više obaveza. Ali sve u svemu, kad malo bolje svedem, smatram da se i to nešto što se tako loše dogodilo, dogodilo iz nekog razloga. Možda sam baš ja zbog te situacije danas ovakva osoba kakav jesam, jer što te ne slomi, ojača te. Možda da je moj otac bio živ, bio bih dosta ljeniji, opušteniji. Ovako sam dosta oprezniji. Kad se nečega uhvatim, želim to odraditi maksimalno profesionalno."

Očeva ostavština i filozofija života

Što je najvažnije što si naučio od oca, što te oblikovalo?

"Imao sam vrhunsko djetinjstvo. Moj otac je puno radio, bio je odličan kuhar, po meni najbolji kuhar u Dubrovniku sigurno. On kao kuhar je bio ekstreman, uvijek je imao neke svoje ideje, svoje specijalitete, uvijek je razvijao svoje znanje. Tako sam i ja, te neke stvari sam od njega najviše pokupio. Volio je ribolov, biti na moru, tako i ja dan danas. To mi je ogromna želja kad budem u penziji, da krenem njegovim stopama. To sam od njega na moru najviše naučio, a općenito u životu imao sam stvarno super djetinjstvo, nisam imao nikakvih obiteljskih problema. Funkcionirali smo svi dobro i nažalost, to se tako dogodilo. Poslije smo ostali ja, mama i sestra. Danas majka ne radi, u penziji je, sestra radi, ima svoju obitelj, ja imam svoj život i to je to. Idemo dalje."

Sve što se događa, događa se s nekim razlogom...

"Ja ti to sve gledam ovako. Ja sam vjernik i dosta gledam na način da se sve nešto događa s razlogom. Samo je na nama, Bog nam je dao dobru volju, samo je na nama što ćemo mi odlučiti. Možemo se mi u nekim teškim situacijama povući, okrenuti porocima, napraviti još veće probleme, a imamo zdrav razum. Jedini je način hoćemo li mi u tom trenutku odlučiti razumno ili nerazumno. Sve situacije se događaju s razlogom. Možda moja karijera ne bi bila ovakva da nije bilo svih ovih borbi, i poraza prije svega, pa i pobjeda, i teških mečeva, teških puteva do nekog uspjeha. Nekako smatram da ono što se događa treba živjeti u sadašnjem trenutku, to odraditi i to je to. Meni u životu, pogotovo u slobodnoj borbi, ništa nije dano. Za sve sam se sam morao mukotrpno pomučiti i to je jedini ispravni put, nema druge."

NET I VOYO /

Prijavite se na Net.hr s istom e-mail adresom kojom ste pretplaćeni na Voyo i čitajte sadržaje bez oglasa!

Kraj karijere i trenerski poziv

S 35 godina i 43 profesionalne borbe iza sebe, polako se bliži i kraj karijere. Kakvi su ti planovi za budućnost, kada planiraš "okačiti rukavice o klin"?

"Mislim da će to biti moj najteži dan u životu, jer ne znam kako ću živjeti bez ove obaveze koju imam skoro cijeli život. Moja iskrena želja i najrealnija scena je da odradim 50 profesionalnih borbi i završim karijeru. To je neki cilj. Nakon ove borbe, to je još sedam mečeva. Pošto nisam ušao u UFC, barem da ispunim sebi tu drugu želju koja me motivira, a to je ta pedeseta profesionalna borba. A onda kreće ono što je po meni najrealnije, a sebe smatram puno boljim trenerom nego što sam borac. Siguran sam sto posto da ću ostati do kraja života u ovom sportu. Ako ne kao aktivni borac, onda kao trener. Prošao sam puno dvorana, radio s najboljim trenerima na svijetu i od svakog nešto pokupio. Bio bih sebičan kad to svoje znanje ne bih proslijedio dalje i pomogao nekome olakšati njegov put prema vrhu. Kad vidim kako je FNC narastao, žao mi je što nisam 10 godina mlađi da pokažem za što sam bio sposoban s tim godinama. Još uvijek sam gladan i željan borbi što više pred svojom publikom", zaključio je Antun Račić. 

POGLEDAJTE VIDEO: Martin Batur u Maksanovom korneru: 'Mi Zadrani prošli smo u ratu svašta, ali ne mrzimo nikog nego volimo svoje'