5. Krimski rat 1853.-1856. Kako je Osmansko Carstvo slabilo u 19. stoljeću, Rusija je pohlepno promatrala teritorije sultanata, što bi ruskoj crnomorskoj floti omogućilo pristup Mediteranu. Rusija, koja je ranije izborila status "zaštitnice kršćana", pod tom izlikom je 1853. izvršila invaziju na tursku balkansku pokrajinu Moldaviju. Kao odgovor, Turska je objavila rat. Francuska i Britanija odmah su stale na stranu Turske kako bi spriječile Rusiju da preuzme svijet. Uslijedilo je rat tri komično nefunkcionalne vojske i jedne koliko toliko pristojne (francuske). Od ostarjelih britanskih generala, koji ne samo da su činove dobivali po obiteljskoj, plemićkoj liniji, nego ih je već načinjala i senilija pa su povremeni imali "flash backove" na doba napoleonskih ratova kada su im Rusi bili saveznici, a Francuzi neprijatelji, do potpunog raspadanja Turaka koji nisu bili ni sjena sile koja je prijetila Beču. No daleko najgora je bila Rusija. Imali su najveću ali i najmanje učinkovitu vojsku od svih sila. Vojnici su bili načelno polurobovi - bez ikakve motivacije ili mogućnosti napredovanja, a naoružani su bili tehnologijom iz 18. stoljeća - mušketama koje su pucale četvrtinu razdaljine i upola sporije od anglo-francuskih pušaka. Ni taktike nisu bile mnogo modernije, obzirom da je i njih predvodio veteran napoleonskih ratova feldmaršal Ivan Paskevič, star 72 godine. Srećom po Rusiju, njezini neprijatelji bili su moćni samo kada su se kombinirali, budući da je svaki posjedovao samo jednu istinski učinkovitu granu: britansku mornaricu, francusku vojsku i otomansko topništvo. Naravno, Rusija je imala masivne brojke, no ni to nisu mogli iskoristiti s obzirom na ih nisu mogli lako prebacivati. Ipak, Rusija je podnosila enormne gubitke dovoljni dobro, a saveznici su se borili dovoljno loše da je došlo do zastoja. U tom procesu je poginulo gotovo milijun Rusa, nekoliko puta više od broja saveznika. Uvjeti ugovora natjerali su Rusiju još dalje od svojih mediteranskih snova; nakon Krima, saveznici su razbili rusku crnomorsku flotu, a titula "zaštitnika kršćana" u Otomanskom carstvu dana je Francuzima.