Na Valentinovo, 1950. u Zagrebu je rođena Josipa Lisac. Njezin otac Josip bio je državni službenik, podrijetlom iz malog mjesta kraj Ličkog Osika, a majka Ana bila je kućanica iz Udbine. U to je vrijeme njezina obitelj živjela veoma skromno, od jedna plaće. Jednom je prilikom rekla kako je meso jela samo jednom tjedno, a odrasla je na varivima. Iako su bili poprilično siromašni, cijelo se djetinjstvo igrala s razno-raznim tkaninama, praveći različite modne kombinacije. S 10 godina se pridružuje Dječjem Zboru RTV Zagreb. Najviše je pjevala klasičnu, sakralnu i etno glazbu, a kada je upisala srednju školu, počela se zanimati za moderniju glazbu, ponajviše za rock i jazz.

Nakon nekoliko nastupa sa školskim zborom "O'Hara'" i bendom "Zlatni akordi" publika ju je zbog njezine ekscentričnosti i impozantnosti počela primjećivati. U trenutku kada su se novinari bivše države počeli zanimati za Josipu, njezin je otac radio u Njemačkoj, kako bi stekao štogod ušteđevine i omogućio svojoj obitelji bolji život: "Uopće nisam znao za njen uspjeh. Otišao sam u Njemačku, u namjeri da povećam naš stambeni prostor. Tamo sam nastradao u prometnoj nesreći. Sad sam se vratio. Pristupaju mi prijatelji, čestitaju. A ja ne znam na čemu. Ako je stvarno tako, želim joj svaku sreću. Bilo bi stvarno lijepo. Jasna stvar, ja sam radnik. Mučim se za koru kruha ... Josipa je dobra. Ali ne volim da je ljudi mnogo hvale. Pokvari se čovjek od tog", rekao je tada. Njezina majka dodala je na to: "Samo hoću da sa svakim postupa ravnopravno. S doktorom, radnikom ili profesorom".

Priznala je i kako se tijekom svojih početaka često znala osjećati kao žrtva medijske hajke. Navodno je jedini koji je tada stao uz svoju kolegicu bio pokojni Arsen Dedić, titan hrvatske glazbene umjetnosti. Čini se da je Arsen oduvijek bio vizionar i znao prepoznati iznimne talente: "Mi smo takvi, uvijek radije pronalazimo slabosti s namjerom da nekoga 'pokopamo', nego da nekome pomognemo zbog njegovih vrijednosti. Treba li uopće raspravljati o tome je li Josipa izuzetna pojava u zabavnoj glazbi?", rekao je krajem 70-ih. No, 6. veljače 1971. u Petrinji dogodio se susret koji će iz korijena promijeniti cijeli njezin život. Naime, tamo je upoznala Karla Metikoša, muškarca s kojim će provesti najljepše godine svog života. Od prvog konceptualnog albuma "Dnevnik jedne ljubavi", antologijskog rock albuma, jedinog glazbenog djela nagrađenog Porinom za antologijsko ostvarenje hrvatske glazbe, prve domaće rock-opere "Gubec-beg" u kojoj je Josipa briljirala u ulozi Jane, glazbu je zadužio i prekrasnim pjesmama, hitovima koji čine okosnicu Josipine zadivljujuće, gotovo 55 godina duge karijere.

Već tijekom prvih godina njihova zajedničkog života, nastao je "Dnevnik jedne ljubavi", album koji se i danas svrstava u antologiju domaće glazbe. Jednom je prilikom na svom Instagramu progovorila i o njihovu prvom susretu: "Ja sam ga upoznala još kad mi je bilo 14 godina jer sam tad kupila njegovu prvu singlicu. Na omotu je bio on, šarmantan, vrhunski dotjeran - u bordo majici preko koje je nosio 'hozntregere’. Bila sam luda za njegovim pjesmama i za njim, pa sam čak prijateljici pokazivala jedan stan na Ribnjaku uvjerena da on tamo stanuje, iako to nije imalo veze. Tamo je imao probe i čage. Uživo smo se sreli potkraj 1970. u Skopju na nekom zajedničkom nastupu. Sjećam se da je sjedio za klavirom i nešto svirao. Prišla sam klaviru i rekla: 'Joj, vi prekrasno svirate!’, međutim, nije na mene uopće obratio pažnju. Kasnije su domaćini organizirali večeru, sjedili smo svi za velikim stolom, bilo je tu i glumaca i pjevača, političara... On i dalje nije obraćao pažnju. Idući put sreli smo se u Petrinji, 6. veljače 1971. Ušla sam u garderobu prepunu izvođača i prvo vidjela njega. Sreli su nam se pogledi i to je bilo to. On je još bio u vezi s Etiopljankom Gabrielom. Tek kasnije mi je priznao da se točno sjeća haljine koju sam imala u Skopju, što sam mu rekla, kakvim glasom, gdje sam sjedila za večerom i da mi se tamo udvarao neki glumac. Imao je nevjerojatnu sposobnost zapažanja".

Nažalost, njihov zajednički život prekinula je iznenadna Karlova smrt, 10. prosinca 1991. godine. Sama je Josipa u nekoliko navrata rekla kako su je zvali brojni prijatelji kako bi je upitali može li ona uopće živjeti bez njega: "Kad je moja prijateljica Beti Jurković, koja je jako voljela Karla, iduće jutro saznala da je Karlo umro, nazvala me i pitala: 'Čuj, zanima me samo jedno. Jel' ti misliš dalje živjeti ili ne?' Ja sam joj odgovorila: 'Ne brini se, ja ću živjeti'. Uz takvu baštinu kao što je bila naša ljubav, uz takav divan život koji mi je pružio Karlo, da sam bilo što drugo odlučila osjećala bih se kao da sam izdala sve ono što smo zajedno stvarali i imali", dirljivo je priznala. I živi, Josipa živi i svake godine u isto vrijeme odaje čast svojoj prerano preminuloj ljubavi.

Naime, Josipa svake godine na obljetnicu Karlove smrti, održava koncerte njemu u čast. Godine 1994. objavila je live album “Koncert u čast Karla Metikoša” koji je nagrađen Porinom za najbolju žensku vokalnu izvedbu. Na 20. godišnjicu Karlove smrti objavila je Karlove memoare, notne zapise njegovih skladbi i dvostruki CD, sve obuhvaćeno u box izdanju nazvanom "Priča". Na svakom tradicionalnom koncertu u čast Karlu Metikošu i njegovu djelu, Josipa prenosi i poruke ljubavi, uvijek poručujući: "Svaki put treba ispočetka… Sutra opet treba sve ispočetka…".

Uoči inauguracije predsjednika Zorana Milanovića u siječnju 2020. godine, Josipa je upoznala mladog pijanista, Zvjezdana Ružića. Upravo je s njime odučila realizirati još jednu glazbenu priču. Naime, upravo je njega Josipa među prvima nazvala nakon zagrebačkog potresa, a kao zahvalu on joj je odlučio snimiti obradu pjesme "Da li sam ti ikad rekla da te volim". Oboje su višestruki osvajači glazbene nagrade Porin, a čini se da su osim poslovne suradnje ostvarili i prekrasno prijateljstvo, unatoč razlici u godinama: "Ponosna sam jer si napravio nešto što sam ja i zamišljala - da Karlova djela putuju dalje, da odlaze u budućnost. Ti si sjajni pijanist, tko zna gdje ćeš završiti, u kojem dijelu svijeta, vjerujem da te čeka jako velika karijera. Kroz ovu suradnju vidim tvoja razmišljanja, slobodu, neustrašivost", rekla mu je Josipa.

Treba spomenuti kako je Josipa Lisac tijekom svoje iznimno bogate glazbene karijere surađivala s brojnim poznatim, ali i manje poznatim imenima s hrvatske glazbene scene. Primjerice, 80-ih surađuje s Bajagom na pjesmi "Mislim 300 na sat". 90-ih, kroz suradnju s Dinom Dvornikom, dotiče funk u pjesmi "Rušila sam mostove od sna". S grupom Boa ostvarila je hit “Kao mir”, a surađujući s Cubismom u obradi pjesme “Na, na, na”, dovela nam je i salsu. Godine 2005. zapjevala je Zagrebu u pjesmi “Ritam grada”, uz repera Marina Ivanovića Stoku. Ostvaruje suradnju i s riječkom grupom Quasarr na pjesmi “Ljubav”, koja je godinu poslije nagrađena Porinom za najbolju vokalnu suradnju. Čini se da se sve ono, naizgled nespojivo, spaja upravo u Josipi.

Prošle je godine Josipa u intervjuu za Muzika.hr iskreno progovorila o stanju na hrvatskoj glazbenoj sceni: " Kasnimo za svjetskim trendovima, zapravo i ima naših ljudi koji stvaraju u skladu s njima, ali će to našim slušateljima ‘sjesti’ tek za 10, 15 godina. Neki ljudi i za mene kažu da sam ispred svog vremena – e pa ne, svi ostali kasne, a ja sam točno na vrijeme! Ovima što drugačije razmišljaju: njima se kaže da izmišljaju toplu vodu. E pa ja kažem: Uvijek se treba izmišljati topla voda. To su ljudi koji su važni i koji donose promjene", rekla je. Uvjereni smo da će Josipa u hrvatsku glazbenu scenu uspjeti uvesti još brojne promjene.