Bez pozdrava "sretno", u rudnik se nije išlo. To ćete čuti u brojnim rudarskim pričama, ali to nam potvrđuje i gospodin Izo. On doduše nije radio u raškom rudniku, jer kada se zatvorio prije gotovo 60 godina, Izo je još bio dijete. Ali zato je 17 godina rudario u obližnjoj jami Labin.

"A rudnik ko rudnik. Tko dođe... to je težak fizički posao, a to je i opasan posao. Na otkopu se radi po grupama. Pet grupa, pa se odmjeri mjera, tu radi 5 radnika, pa iznad tebe još 5, da se to počisti da se mogu vrtat mine za drugu smjenu. I točno niže od mene u toj jednoj grupi je poginuo jedan rudar. Tačno sam bio s njim dobar, skupa smo i stanovali. I onda misliš samo da izađem pa neću više, ali hoćeš opet", kaže umirovljeni rudar Izudin Fejzić Izo. 

U rudniku je, kaže, uvijek pod adrenalinom. Kako i ne kada se u ovako opasnom poslu tragedija može dogoditi u trenu. 

GASTRONOMIJA I LUKSUZ /

Otkrijte netaknutu prirodu, bogatu tradiciju i luksuzni odmor samo 20 minuta od Zagreba

'Svi za jednog, jedan za sve'

"To se malo čistilo, pa su se gore stavljale mi kažemo kape, i noge. Da osiguraš za ove fizičke radnike koji krcaju, pa kad to počne padat moraš bježat. Najgore je kada smo jednoga spašavali pa kad pada, a svi pobjegnu. Pa njemu uhvati noge, i onda ne može pobjeći. Znaš kako je to onda ružno...", kaže Izo.

Kaže u rudniku doslovce vrijedi ona stara - svi za jednoga, jedan za sve. Stotinama metara ispod zemlje - zajedništvo je, govori nam Izo, jače nego igdje.

"Ne može niđe bit takvo drugarstvo kao ovdje. To je težak posao, ali ta zajebancija, to drugarstvo, to te nekako gura, svi se povežete i tako prođe smjena", govori Izo. 

NASTAVLJA SE POTRAGA /

Rudari zatrpani nakon potresa: Pronađeno jedno tijelo, za četvoricu još ima malo nade

Nikad se nije stajalo s poslom

Radili su i ujutro, i popodne i cijelu noć. U rudniku se nikad nije stajalo s poslom. Bez ugljena se nije moglo, pa ne čudi da su ga zvali i crnim zlatom. Prisjeća se Izo, najbolje bi bilo kada bi se s kolegama zasluženo otišao odmoriti kući u Bosnu. 

"Od tih 17 godina, ja sam imao sreće i većina. Samo su trojica poginuli u 17 godina, a prije, ima u knjigama o Raši itd., jedne godine je čitava smjena poginula baš u ovom rudniku", kaže Izo. 

Bilo je to u veljači 1940. kada je jedan od najboljih europskih rudnika postao i jedan od najopasnijih. U snažnoj eksploziji ugljane prašine na mjestu je poginulo 185 rudara, još četvero u bolnici. Kako je bio kraj smjene, broj poginulih srećom je bio manji nego što bi bio inače. Jer u raškom rudniku, u njegovom zlatnom, ali i crnom dobu radilo je i više od 10 tisuća rudara. 

ROĐEN IZ POHLEPE /

Surova stvarnost Đavoljeg raja: Ljeti je svega 10 stupnjeva, a životni vijek je oko 35 godina

Imao je čak 400 km tunela

"Tada smo imali one najveće rekorde. 1.158.000 je u jednoj godini iskopano ugljena", kaže direktorica tvrtke za turističke obilaske rudnika Elis Gobo. 

Rudnik je išao čak 500 metara ispod razine mora. Od Raše, kroz Labin, pa sve do Rapca, kažu na - imao je čak 400 kilometara tunela. Danas je gotovo sve potopljeno, ali prije dvije godine, 3 kilometra podzemnog raškog svijeta ponovno je otvoreno. Ne za rudarenje, nego za izlete. A iako je najveća raška slava ona iz četrdesetih godina prošlog stoljeća, rudarenja je na ovom području bilo i puno ranije. I to još u mletačko doba.

"Prvi ugljen nije bio ovako kao naš. Bio je smolasti ugljen, koji se usred erozije pojavio na površini zemlje, i njegova prva uloga bila je za impregnaciju čamaca. U 18. stoljeću je pronađen pravi ugljen", kaže Gobo.

OBMANJUJUĆE FOTOGRAFIJE /

Putovanje iz snova ili noćna mora? Istina se skriva iza savršeno uređenih fotografija

Zasluge idu i Mussoliniju

Tri stoljeća kasnije ovi hladni hodnici fasciniraju i one koji su ga doživjeli i one koji su rođeni puno kasnije. 

"Nije mi puno bilo strašno, ali sam puno zamišljao kakva je ta mračna soba i ti mračni putevi. Mislim da je jako bilo teško rudarima ovdje", kaže Filip iz Rijeke. 

Upravo zbog tisuća rudara, po naredbi Benita Mussolinija ovdje je nastao i gradić. Raša je izgrađena u niti dvije godine. Točnije 547 dana. Zovu je najmlađim istarskim gradom što ima smisla jer Raša nema ni sto godina. 

NEVJEROJATNA ŽIVOTNA PRIČA /

Stigla iz milijunskog grada, zasadila 10.000 lavandi u pustoši Banovine: 'I sad mi stižu ljudi iz cijelog svijeta'

Pravo arhitektonsko čudo

Gradnja Raše završena je 1937. godine kada su ovdje doselili mnogi rudari sa svojim obiteljima. Godinu dana kasnije, osnovana je općina, rudnik je radio sve do 1966. Tada je ovuda hodao i četverogodišnji Massimo Savić koji je i odrastao u ovom mladom istarskom mjestu. 

Raša je bila pravo arhitektonsko čudo. U radničkom dijelu najviše je ovakvih kuća s po četiri stana, svaki sa svojim komadićem vrta, s istim krovovima i prilazima. Ukupno ih je izgrađeno 96. 

Tijekom gradnje, radni naziv ovog mjesta bio je Liburnia, no kasnije je prevagnuo talijanski naziv Arsia, onda hrvatski Raša, po istoimenoj rijeci od 23 kilometra. Inače po veličini trećoj istarskoj rijeci.  59 godina nakon zatvaranja rudnika, ovdje živi oko 2800 Rašana. Među njima i rudari, ali ipak samo oni u mirovini. I zato i dan danas priča o Raši sjaji u tami.