Imala je samo šest godina i ukrcala se na brod za Australiju, majka joj je na moru skoro umrla od morske bolesti i dala nalog: "Tko se prvi vrati u Hrvatsku, neka zapali svijeću na Kamenitim vratima."

Bila je to Branka, uz svijeću je napravila i pločicu zahvale što je Nebo sačuvalo njezinu najmiliju. Ova žena snažna duha, vizionarka i goleme energije odrasla je i živjela u milijunskim gradovima – Sydneyju i Perthu, a onda je svoj golemi svijet sabila u "slijepo crijevo" Hrvatske i gotovo nestvarno danas zvuči da je skupila kofere i doselila u zapušteno selo, u kojem je posljednja katolička duša živjela davno.

Branka Ćubelić nakon 80 godina postala je prva župljanka župe Zrin, rodnog mjesta velikog Nikole Šubića Zrinskog (i rodnog mjesta njezina oca), u tom uspavanom i gotovo zaboravljenom kraju pokrenula je poduzetničku čaroliju, ona otkida od zaborava, od podivljale prirode i potpune zapuštenosti komadić po komadić Zrina, ponovno ga vraća u život, oplemenjuje, kultivira, vraća ljude, smijeh i život.

I bio je to sasvim dovoljan razlog da je pozovemo u naš podcast "Ideje na stolu", jer ove godine Branka sprema nešto golemo – prvi festival lavande u Banovini.

I otkud lavanda u tom kraju, znatiželjno pitamo da bismo razumjeli da je to Hvar, kakvo sunčano dalmatinsko mjesto, ali polje lavande od 10.000 grmova gotovo usred šume?

Ni Francuska nema Hvar, ima lavandu

"Pa ni Francuska nema Hvar, a ima lavandu. Bože mili, ali zato mi imamo jako bogatu zemlju, koja je i eko! A zašto lavanda? Pa prvo sam se mislila, ajmo mi nešto, moramo imati jednu priču jer priča prodaje sve. Kad sam ja posadila lavandu, to su bili onako mali grmovi. Svaki drugi dan si ih morala zalijevati ručno. Moja baka mi je rekla, kad ti je najteže – zapjevaj. Pa sam ja tako pjevala u Zrinu. Dođu moji susjedi pa pitaju – što je došlo Branka, ja kažem da sam sretna. Neću nikom reći da mi je teško", smije se.

Lavanda se primila 99,9 %, sad se već formiraju cvjetići, bit će spremni za berbu i festival 6. srpnja.

A onda je bilo pitanje – što s lavandom?

"Pomislila sam – ajmo to podijeliti s ostalim svijetom. Da se vidi da se nešto radi u Banovini. Idemo razvijati turizam! Neka dođu, vide staru kulu Zrinskih, tu je i stara prekrasna crkva. Idemo prošetati poljem lavande, staviti dekicu, napraviti piknik, natjecanje u branju lavande", zvonko je najavljivala što sprema ovo ljeto. Priznaje, nije vična srpu (pa i motiku je morala učiti držati kad se vratila u Hrvatsku), zato je ona orezuje škaricama, a onda dlanovima skida cvjetiće sa stapke.

Šampanjac u polju lavande

"Otvorit ćemo flašu šampanjca, malo sjediti u prirodi, mirisati, uživati u prirodi. A s festivalom idemo u svijet!", odjekuje.

Kako, pitali smo.

"Dolaze mi ljudi iz Australije, Kanade, Amerike. Dolaze Gradišćanski Hrvati iz Konjofa – njih 25-ero!", otkriva. Na pitanje ima li dovoljno kreveta, spremno odgovara: "Imamo vreće, pa spavat ćemo pod zvijezdama!"

Dobro, ipak nije tako nepripremljena. U polju lavande začela se ideja turizma, onog koji miriši na seoski, ali s daškom prestiža, dobranog komfora. Upravo je Branka dobila i četiri zvjezdice za svoju gostinjsku kuću, ima 12 ležajeva, prvi gosti već su prenoćili.

Lovački turizam

Ali i lovište je tu, pa i staro plemstvo je lovilo davno po okolnim gorama. "I lovci nemaju gdje prespavati", poentira!

Puno je emocija u ovoj priči, lani ju je posebno dotaknulo to što su u Zrinu prvi put ikad izveli operu Nikola Šubić Zrinski, bila je deseta obljetnica Zrin festivala.

"Zamislite, gore ispred gotičke crkve sv. Marije Magdalene, imali smo pozornicu, tu se pjevalo. I kažem dečkima – toliko puta pjevate tu operu, jeste li ikada mislili da ćete u životu baš u mjestu gdje su se Zrinski rađali i odakle su oni potekli, pjevati? To je bilo nešto posebno", ističe.

Možda je to njezin entuzijazam, možda ljubav što ima prema tome kraju, ali kaže da želi podijeliti s ljudima da nije sve crno, da gledaju na stvari pozitivno, i da se iz nečega što je bilo napravljeno loše, može niknuti nešto dobro.

"Onako – tamo i svjetlo. Uvijek poslije noći dolazi sunce, jel’ tako?", ističe.

'Raširite kocku!'

Priznaje i da nije lako biti žena poduzetnica, ali opet okreće na pozitivu: "Govorim da se stvari moraju staviti izvan te kocke. Ma daj, baci tu kocku, raširi se! Kad zamislimo nešto u svojoj glavi, a to se spoji sa srcem i dušom – pa mi možemo raditi. Pa ako mi postanemo majke, kuhamo, peremo, čistimo, njegujemo i muža, obitelj i proširenu obitelj - i idemo na posao – mi smo žene stvorene da budemo jake! Ako ti možeš roditi jedno dijete i poslije poroda ostaneš normalan i živ i zdrav – idemo dalje raditi", smije se i dodaje da ništa nije sramota raditi, da samo treba popraviti krunu na glavi,dignuti se i ići dalje.

Iz njezina života je i epizoda da je ona bila ta koja je roditeljima prevodila s engleskog na hrvatski kad su dizali kredit u banci. Kredit su dobili, uz osmijeh će reći da je "posao valjda dobro obavila". I možda je baš tu niknula poduzetnička klica, hrabrost koja mora pratiti svakog poduzetnika.

S najzaraznijim osmijehom o svom hrvatskom jeziku će reći: "Vidite da malo fufljam, ali trudim se", a potom na pitanje razmišlja li na hrvatskom ili engleskom, zastat će i reći da o tome ne razmišlja, nego kako naiđe koji sugovornik, tako i misli i jezik prebaci na onaj koji treba.

Organizirala luksuzna vjenčanja

No, otkud Branka uopće u Zrinu, rodnom mjestu svog oca? Odluka o dolasku bila je dramatična. Bila se već vratila u Hrvatsku nakon smrti supruga. Živjela je prvo u Splitu i prvu godinu ispijala kave, a onda pokrenula posao organizacije luksuznih vjenčanja za strance. Odavno je usvojila mišljenje da nema boljih ambasadora Hrvatske i našeg turizma od mladenaca koji odluče svoj najvažniji dan u životu imati u Hrvatskoj – oni tada postaju najglasniji promotori Lijepe naše. Ali onda joj je nekako postalo i dosadno, a jedno hodočašće namjerilo ju je u rodni kraj svoga oca. Dogodio se za nju dramatični trenutak.

"Otac je rekao – nemamo tamo što više tražiti, tamo nema ništa, zašto ideš tamo? Ipak sam otišla i sjela na kamen, počela sam plakati kao malo dijete. Nisam imala zašto plačem, bila sam sretna što sam prvi put došla. A ipak... Otišla sam u crkvu Marije Magdalene, ušla bosa, počela sam razgovarati s Bogom. Pitala sam: 'Što ja uopće radim u Hrvatskoj? Zašto sam se vratila? Zar nije dosta što sam majka, baka, poduzetnica...?'

Nije prošlo puno vremena, ja sam počela razmišljati kako bih ja nešto napravila u ovom prekrasnom krajoliku. Imamo tako divnu povijest, iako je možda nekada i tamna i žalosna, ali je imamo. Pa i naši Šubići Zrinski su povijest", prepričala nam je trenutak kad je u njoj niknula klica da vrati život u Zrin.

Osjetila je trenutak inspiracije – bogata je povijest tu bila, od rodnog mjesta Nikole Šubića Zrinskog, sjećanja i na njegova oca Nikolu III. zbog kojeg su se Zrinski i obogatili., imali svoje rudnike, kovali srebrnjake, njima plaćali vojsku. "A još kad su se s Frankopanima skompali, poženili se – e onda su postali najjače plemstvo u Europi", smije se dok otkriva nanovo djeliće naše povijesti.

Kupovala komadić po komadić zemlje

Sve to zajedno, sapleteno s puno emocije, bilo je dovoljno da krene u hrabru poduzetničku priču. Počela je kupovati komadić po komadić zemlje na Zrinu, kaže – djedovinu koja je davno konfiscirana sada kupuje nazad i vraća je svojoj obitelji. Sa zemljom je stigla i stara drvena kuća iz 1950., građena je na temeljima od kamena koji su rezbareni u 12. stoljeću.

Sada je želja tu autentičnu kuću s Banovine oplemeniti, popraviti koju dasku, postaviti novi crijep, sačuvati njezinu izvornost i tu otvoriti etno-kuću, sačuvati uspomene i povijest Zrina. Prijatelja ne nedostaje, već su se iz Australije javili oni koji bi kao dobri sponzori dali i za krov i za dasku, a ona otvoreno poziva i druge dobre volje da sjednu na val želje i volje.

Etno-kuća u Zrinu

Vjeruje da će dogodine etno-kuća otvoriti vrata. Već se skupljaju stare slike, materijali, povijesna građa.

Krenuo je još jedan golemi projekt – izrade rodoslovlja Zrinjana. Njezini su bili tu od 1710., u knjizi rodoslovlja već je 3500 imena, pretražuju se arhivi i crkvene knjige, polako raste stablo mjesta nekad bogatog ljudima i poviješću.

”Kad vam kažem da imamo do sada 3500 imena u rodoslovlju, to je malo teško zamisliti, ali ovako izgleda 3500 imena u knjizi”, govori nam i pokazuje debeli svesak, dovoljan za tri diplomska rada.

"To su ljudi koji su se rodili, živjeli u Zrinu. Ide se i do arhiva u Austriji", ali kaže – kad sve bude gotovo, poklonit će to Hrvatskom državnom arhivu, ako naiđe koji potomak Zrinjana da može pogledati tko je, odakle je, gdje su njegovi bili i što su imali.

Projekt je već živ, mnogi su podaci dostupni online, a od živućih potomaka uzima se i DNK te se radi genetska mapa. "Jedna pra-prabaka sa Zrina odselila je prije više od 100 godina u Ameriku, ali zahvaljujući našem radu, njezina obitelj Jukić nedavno je došla do svog podrijetla, javili su nam se i prije dva tjedna prvi put u životu došli su u rodni kraj svoje obitelji. Stigli su mi Amerikanci, njihova baka sad ima 83 godine i rođena je u Americi, oni su prvi potomci koji su se vratili u rodni kraj svoje loze", govori.

'Slijepo crijevo' Hrvatske

U tom, kako je sama rekla, slijepom crijevu Hrvatske, gdje ni Google Maps ne radi baš kako treba, Branka je svjedočila trenucima kad suze jednostavno krenu. Bilo je to kad su Jukići odlučili malo sami prošetati Zrinom. 

"Otišli su oni gore na Magdalenu, ja sam mislila da ću ručak premiti prije nego što krenu. Krenuli su obići dio gdje je njihova pra-prabaka imala imanja. Nije ih bilo dugo, zabrinula sam se i potražila ih. Jedan od njih uzeo je kamenčić, stisnuo ga u dlan, suza je krenula. Da nije bilo tih naših prabaka, mi ne bismo bili ovdje... Oni su došli s američkog kontinenta, tu u Zrinu živjeli su nekad njihovi preci. Slikali su travku, kamenčić, cvijeće... Rekli su da će se vratiti", ističe Branka. 

No nije to jedina priča s Jukićima, njihovi rođaci (a međusobno se čak ni ne znaju), u Zrinu su bili lani. Obitelj je bila i ponijela i nošnju koju jed jed ponio kad je odlazio. "Bilo je to najveće blago koje je imao kad je išao. Obitelj se u Clevelandu obogatila, a djed je uvijek govorio da se nošnja mora čuvati kao glava, čak i da kuća gori,! Donijeli su tu žensku nošnju lani i rekli: 'Branka, ovo smo čuvali i ovo pripada Zrinu i zavičajnoj kući koja će tu nastati", otkriva nam još jednu priču. 

I nosi toga još Branka u sebi, priče se samo nižu, pa i kako je postala počasna članica Zrinske grade iz Čakovca, neumorno će pričati o njihovoj rječici Zrinčici koja nikad ne presuši i da svaki koji se iz nje napije dolazi uvijek nazad, da Banovina zapravo nije ničije slijepo crijevo nego kraj koji čeka da se ljudi opet vrate, da se život rađa. Kao dijete će podijeliti radost da njezini prijatelji već pitaju ima li što za kupiti u selu, jedan se ugledni liječnik već "zarazio" njezinom čarolijom pa i sam kupio zemlju i posadio svojih 5000 grmova lavande. Mirisna polja se šire, gotovo da se čuje cika i vika pjesma i djece u Zrin koji se ponovno budi. 

Branka nosi tu energiju, kroz snagu ženskog poduzetništva, kroz ljubav prema rodnom kraju svojih, i nisu ovo sve priče -  ima ih ona još, pogledajte ih u videu podcasta "Ideje na stolu". 

Razgovor s Brankom Ćubelić možete pogledati i na YouTube kanalu gdje se nalaze i ostale epizode podcasta, među njima i o američko-hrvatskom poduzetniku koji u Lici gradi poduzetničko čudo od 400 milijuna eura, ali i priču Zagrepčanina koji je iskreirao najekološkiju tenisicu na svijetu koju slobodno možete baciti u prirodu, a ona će je razgraditi. 

Link za YouTube je OVDJE.