Ubijali djecu, rešetali iz kalašnjikova i sijali zlo: Ovo su najgori ubojice u novijoj hrvatskoj povijesti

Sisački monstrum Srđan Mlađan služi kaznu u Lepoglavi zbog brutalnih ubojstava s kraja devedesetih i ranih 2000., a na slobodu bi trebao izaći 2027. Dvostruko ubojstvo počinio je već sa 17 godina. Iz strojnice svoga oca u siječnju 1998. godine ubio je 16-godišnju Elizabetu Šubić dvama hicima u vrat i glavu, nakon čega se gradskim autobusom vratio u Sisak. Nesretnu djevojku tada je prvi put vidio, a motiv za ubojstvo nije imao. "Odlučio sam na tom mjestu i tog dana nekoga ubiti, bilo mi je svejedno koga. Da nije naišla ona, žrtva bi bio netko drugi", priznao je Mlađan u istrazi 1998. godine.

Umirovljenika Petra Jančića (61) iz Siska, koji mu je bio susjed, ubio je jer se zatekao u krivo vrijeme na krivom mjestu. Dočekao ga je pred ulazom u garažu i opet iz očeve puške ispalio tri hica. Osuđen je na deset godina, a kad su ga pustili na vikend, opljačkao je Sisačku banku, udaljenu nekoliko desetaka metara od njegove kuće, pritom ubivši policajca Milenka Vranjkovića Kinga. Zatim je pobjegao i u stanu na Ravnicama zatočio tročlanu obitelj Kosović. Nakon višesatnih pregovora, Mlađan se predao policiji i od tada je iza rešetaka.

Iza najkrvavijeg zločina prema broju žrtava u novijoj hrvatskoj povijesti stoji vojnik 105. brigade Hrvatske vojske Vinko Palić (28), koji je u prvim satima prvog dana 1993. godine ubio devetoro mladih i ranio sedam osoba koji su u župnom dvoru u Zrinskom Topolovcu kod Bjelovara čekali Novu godinu. U dvosatnom masakru ubio je policajca Blaža Majdandžića koji je došao na intervenciju, brata i sestru Mariju (17) i Nikolu (17) Čibarića, Vladu Rodića (27), Filipa Rodića (20), braću Sebastijana (26) i Paška (20) Gashija, Tonija Gucića (19) te vlastitog brata Nikolu (20) jer ga je pokušao spriječiti u masakru.

U selu Brezju kod Samobora, zet Ivica Štefanović masakrirao je 1993. obitelj Knežević zbog ljubomore - oca Strahinju (55), majku Danicu (58), kćer Nataliju (21) i petnaestomjesečnu unuku Ivonu. Ubio ih je nožem, sjekirom i maramom, a poslije je počinio samoubojstvo u zatvoru u Lepoglavi.

Naoružan kalašnjikovom i bombom, Dražen Kozman je u listopadu 2006. u kafiću u Okučanima ubio troje ljudi - Dragomira Došlića, Mladena Belinu i Marka Maroša te ranio vlasnicu lokala Katu Jurić, Stipu i Antonija Dujmića (otac i sin), Aliju Osmanija i Davora Mamuzu. Pokolju je prethodila svađa. Tada tek 23-godišnji Kozman pijan je u lokalu razbio čašu zbog čega ga je Dujmić opomenuo. Kozman je sjeo na bicikl i odvezao se kući, u ruksak stavio oružje i bombe. Vratio se deset minuta kasnije naoružan automatskom puškom i s vrata počeo pucati. Neki su se gosti pokušali spasiti ispod šanka i stolova, drugi su bježali prema WC-u, treći skakali kroz prozor.

Nakon što je ubio troje i ranio još petero, s terorom je nastavio u obližnjem kafiću gdje je zapucao na policajca i bacio bombu, a eksplozija srećom nikog nije ozlijedila. Nakratko je pobjegao policiji, no brzo se odlučio predati. Osuđen je na 40 godina zatvora. Sud nije prihvatio Kozmanovu obranu da mu je puška slučajno bila prebačena na rafalnu paljbu, kao ni to da se događaja u susjednom kafiću, gdje je pucao na policajca, ne sjeća. Domaći su mediji i prije pisali da je bio agresivan mladić, inače sklon alkoholu i problemima od puberteta.

Brojne Brođane i danas prođe jeza na spomen lokalnog kafića 'Trenk' i krvavog dana u svibnju 1998. godine kada je 50-godišnji Antun Matajić kalašnjikovom počinio sedmerostruko ubojstvo u kafiću u Podvinju kod Slavonskog Broda. Presudio je mladoj 22-godišnjoj konobarici Gordani Lesar, ubio još šestero gostiju i teško ranio jednog muškarca. Najmlađa žrtva, Marijan Špehar, imao je tek 17 godina, a najstariji ubijeni Ivica Vrdoljak 41. Bez ozljeda su prošli samo vlasnica kafića i jedan gost koji su se bacili na pod iza šanka i tako izbjegli Matajićeve metke. Ubojicu su u lokalu dobro poznavali, bio je čest gost. Nakon krvoprolića pobjegao je u drugi kafić gdje je gostima ispričao što je napravio. Nedugo nakon toga raznio se bombom u svom žutom fići.

Vladimir Blažević (44) ispalio je 60 hitaca iz automatskog oružja i u disko-baru Energy 1998. ubio petoricu ratnih veterana - Željka Hipa, Vladu Nitraja, Željka Lončarevića, Zorana Lončarevića i Zdenka Antunovića koji su imali između 27 i 42 godine. Ubojica se nakon tjedan dana objesio u istražnom zatvoru.

Prije ročišta brakorazvodne parnice, Mato Oraškić u rujnu 1999. u maloj sudnici zagrebačkog Općinskog suda ubio je sutkinju Ljiljanu Hvalec, odvjetnicu Hajru Prohić i svoju suprugu Gordanu Oraškić, a teško je ranio zapisničarku Stanku Cvetković. Jedna od posljednjih rečenica koju je izrekla 37-godišnja ubijena žena svojim kćerima bila je: "Spakirajte stvari djeco, odlazimo". Ni u najgorim snovima nije mogla predvidjeti da će njezin prijedlog o razvodu dovesti do ovakvog brutalnog zločina. Oraškić je u sudnicu ušao kroz gruntovnicu, znajući da će tako lakše proći s oružjem. Samo 15 minuta kasnije, započeo je svoj krvavi pohod. Nakon što je sutkinja izdiktirala zapisnik, izvadio je pištolj. S dva hica prvo je presudio supruzi, zatim je s dva metka pogodio njezinu odvjetnicu. Okrenuo se prema sudačkom stolu i pucao u sutkinju, a na odlasku sa suda zgrabio je spise i spremio ih u ruksak. U zahodu je oprao ruke, a onda istim putem kroz gruntovnicu izašao sa suda. Ubrzo je uhićen. Osuđen je na maksimalnu zatvorsku kaznu od 40 godina, što je prva presuda s tako dugotrajnom zatvorskom kaznom koja je izrečena u Hrvatskoj od osamostaljenja.

"Samo se sjećam da je ušla u moju sobu i rekla mi da sada ide, ali da će se brzo vratiti. To je zadnji put kad sam mamu vidjela živu. Ubrzo nakon toga došao je tata kući sa svojim bratićem i zagrlio sestru i mene. Rekao nam je: 'Mame više nema. To sjećanje je još u meni živo", ispričala je prije nekoliko godina za RTL kći ubijene odvjetnice Nadja Prohić Stolić. U znak sjećanja na stravično ubojstvo obilježava se Nacionalni dan borbe protiv nasilja, a svake godine se predstavnici sudova i nadležnih ustanova okupljaju ispred vrata sudnice kako bi se prisjetili nevinih žrtava i poslali poruku da se nasilje u bilo kakvom obliku ne tolerira.

Krajem srpnja 2002. u mjestu Tugonica kraj Marije Bistrice, u duševnom rastrojenom stanju Branko Crnički iz automatske puške ubio je susjede Franju Domišljanovića (68), njegovu suprugu Dragicu (66), njihovu snahu Šteficu (47) i unuku Marinu (19). Pritom je teško ranio 10-godišnjeg Karla, sina Franjine i Dragičine kćeri Vesne. Na početku suđenja pojavio se u bolesničkoj pidžami. Predsjednik sudskog vijeća upitao ga je je li počinio djela koja mu se stavljaju na teren, na što je Crnički odgovorio "izgleda da jesam". Nakon uhićenja rekao je da je eksplodirao jer su susjedi nekoliko dana prije ubojstva "iz njega istjerivali đavla i pokušali ga otrovati bojnim otrovima". Osuđen je na 40 godina zatvora.

U pokušaju pljačke Ivan Dvorski zvan Psiho iz Rijeke, Rene Ljubović i Luka Obrovac upali su u stan obitelji Vukoše vjerujući da tamo ima dosta novaca i droge, no njihov se plan izjalovio. Dvorski, koji je tada imao tek 21 godinu, zapucao je iz pištolja i ubio oca i sina Benita te Đanija Vukošu i njegovu djevojku Mirjam Švaljek.

"Kako nitko nije otvarao, nogom sam razvalio vrata i kroz hodnik krenuo u prostoriju u kojoj je bilo svjetlo. U trenutku kada sam otvorio vrata te sobe, Đani je držao sablju mačetu. Htio je ustati, ali je bio jako drogiran pa nije stigao. Stavio sam mu pištolj na čelo i rekao: 'Šta si me htio izbosti?' Odgovorio mi je: 'Ne, mislio sam da je policija'. Prema mojoj naredbi, odložio je sablju i legao na pod, na trbuh. Njegova djevojka Mirjam bila je šokirana; i njoj sam rekao da učini isto. Bili su prilično preplašeni", govorio je ranije Dvorski. Nakon natezanja oko novca i droge, prvo je ustrijelio Đanija u prsa, a zatim mu pritisnuo glavu na pod i ispalio dva metka u potiljak.

S dva metka ubio je i Mirjam. Kad su krenuli prema izlazu iz stana, iz kuhinje je izašao Đanijev otac kojem je ne razmišljajući ispalio metak u čelo. Kako bi prikrili zločin, vratili su se u stan i na 12. katu nebodera i podmetnuli požar koji je ugrozio druge stanare. Osuđen je na 40 godina zatvora.

General Ivan Korade bio je jedan od ponosa Hrvata i Domovinskog rata. Prošao je najteža ratišta, a bio je vjerojatno omiljeni čovjek u zemlji kad je 5. kolovoza 1995. godine podignuo hrvatsku zastavu na kninskoj tvrđavi nakon oslobođenja. Ali imao je i drugu, mračnu stranu zlostavljača koji je volio popiti i koji je, 13 godina potom, počinio jedan od najgorih zločina u hrvatskoj povijesti. U manijakalnom pohodu u Hrvatskom zagorju 2008. godine ubio je petero ljudi, među kojima i maloljetnika i njegovu baku. Prije nego što si je oduzeo život, teško je ranio policajca koji je umro na putu do bolnice.

Nakon što ga je javnost upoznala kao heroja, počeo je puniti stranice crne kronike. Volio je popiti i bio je sklon incidentima. Prvi je zabilježen još u vrijeme Domovinskog rata kad se, još dok je bio na bojištu u zadarskom zaleđu, potukao u kafiću, demolirao objekt i zaspao u jarku gdje ga je uhitila Vojna policija. Godinu dana kasnije zlostavljao je umirovljenog načelnika SIS-a u varaždinskom restoranu zbog čega je uvjetno osuđen. Kao predsjednik NK Bojovnik izazivao je nerede na utakmicama, a njegovo se ime povezivalo s demoliranjem varaždinske sportske dvorane. U međuvremenu je opet uhićen i prisilno umirovljen nakon što je udaljio vojnu policiju iz vojarne, na ključna mjesta postavio svoje ljude i premjestio 500-tinjak vojnika na planinu Ivanščicu.

Kobni ožujak 2008. godine u Hrvatskoj zagorju ispisan je crnim slovima. Korade je u noći s 26. na 27. ožujka, nakon što je ubio bivšeg suborca i prijatelja Davora Petriša, pištoljem presudio 16-godišnjem Goranu Hudiću, njegovoj baki Ceciliji Hudić i 64-godišnjem Franji Kosu. Lakše je ranio Vladu Knoka, a bio je osumnjičen i za otmicu. Potraga za Koradom je trajala osam dana. Kulminirala je nakon što je policija otkrila vikendicu s razbijenim staklom na prozoru. Korade je tada iz automatske puške ubio karlovačkog policajca Marija Kusanića. Specijalna policija upala je u kuću gdje je zatekla mrtvog Koradu. Bivši general presudio je sam sebi metkom u sljepoočnicu.

Prije pet godina Igor Nađ počinio je nezapamćeni pokolj u zagrebačkom kvartu Kajzerica. Iz ilegalnog pištolja u obiteljskoj kući ubio je svoju djevojku Maju Tojagić s kojom je imao dijete, njezina desetogodišnjeg sina iz bivše veze, sestru Josipu, majku Filjku, njezina supruga Dragomira i Josipina dečka Davora Paušaka. Masakr je preživjela jedino beba koju je dobio s Majom.

Šesterostruki ubojica bio je 36-godišnji taksist rođen u Vukovaru. Policija je objavila da nije bilo prethodnih dojava o obiteljskom nasilju od strane počinitelja. Jedino je 2016. bio kažnjen zbog narušavanja javnog reda i mira na zagrebačkoj Trešnjevci. Nakon krvoprolića pobjegao je u Brezovicu. Policija ga je nakon nekoliko sati pronašla u taksi-vozilu Škoda pokraj naizgled napuštene zgrade. Nije se htio predati, a tijekom uhićenja počinio je samoubojstvo.

Usred bijela dana u siječnju 2020., Filip Zavadlav je s 37 hitaca iz kalašnjikova u splitskom naselju Varoš ubio Marina Bobana (25) i Juricu Torlaka (38), a ulicu dalje i Marina Ožica Paića (25). Zatim je oprao ruke i presvukao se. Policija ga je pronašla s ocem. Uhićen je dva sata i 45 minuta nakon hladnokrvnog trostrukog ubojstva koje je šokiralo Split, i cijelu zemlju. "Bio je blijed. Nešto mu se dogodilo. Ja ga pitam 'Filipe, što je', a on opet muči. Nakon pet-šest minute kaže 'znaš, ubio sam trojicu'", ispričao je u RTL-ovom dokumentarcu otac Filipa Zavadlava.

Na sudu je često spominjao krivnju institucija u njegovu slučaju. Što ga je potaknulo na ubojstvo, jedno je od glavnih pitanja. Pisalo se da ih je Zavadlav ubio jer su maltretirali njegovog brata zbog dugova za drogu. Na oba suđenja nije utvrđeno da su mu prijetili zbog bratovih dugova za drogu. Zavadlav je, međutim, na sudu tvrdio da nije kriv i branio se da je u vrijeme ubojstva bio na moru. Svojim činom uspio je podijeliti državu. Za jedne je bio ubojica, za druge heroj, mladić koji je u zatvoru primio najviše pisama s bračnim ponudama. Na ponovljenom suđenju za svako ubojstvo dobio je po 15 godina te je osuđen na jedinstvenu kaznu od 40 godina zatvora.

Branko Koloper je u Vodicama ubio 47-godišnjeg šibenskog poduzetnika Tedija Slamića, a u Šibeniku 42-poduzetnika Tonija Šparada, 62-godišnju stečajnu upraviteljicu Radojku Danek i njezinog 63-godišnjeg supruga. Supružnici Danek i Toni Šparada ubijeni su u šibenskim Ražinama. Nakon što ih je izrešetao kalašnjikovom, odvezao se do Vodica gdje je pucao u Slamića ispred njegova dućana. Nakon četverostrukog ubojstva počinio je suicid.

Austrijski državljanin Harald Kopitz u rujnu 2021. u Zagrebu je ubio svoje troje djece, četverogodišnjeg sina i sedmogodišnje blizance dok je njihova majka i bivša Kopitzova partnerica bila na službenom putu. Tragedija se dogodila u unajmljenom stanu u zagrebačkim Mlinovima. Djecu je otuširao, a nakon večere otopio je 30 tableta Diazepama u toplom kakau, pretočio ga u bočice i dao im da popiju. Sve troje preminuli su u snu od akutnog trovanja.

Zatim je objavio status na Facebooku: Zbogom svima. Napuštam vas jer ne mogu više. Ljubav mog života ostavila me jer je moja bivša žena bila vrlo loša prema njoj i jer nemam više novca. Sve što sam pokušavao raditi zadnjih godinu i pol nije uspijevalo, a čak mi niti moja braća iz masonske lože nisu htjela pomoći. Na kraju mi nisu ni htjeli odgovarati na telefonske pozive. Samo moji najbolji prijatelji su mi pomagali koliko su mogli. Ali sad, sad je kraj! Zato zbogom", napisao je prije nego što je pokušao počiniti samoubojstvo popivši veću količinu tableta za snižavanje tlaka, ali taj je pokušaj uspio preživjeti. Priznao je stravičan zločin, a hrvatsko pravosuđe je ekspresno reagiralo. Austrijski monstrum nepravomoćno je proglašen krivim. Za svako ubijeno dijete dobio je 27 godina zatvora te mu je izrečena jedinstvena kazna od 50 godina. Godinu kasnije, u kaznionici u Lepoglavi počinio je samoubojstvo.