Kad se spomene ime Nikše Kaleba, većina će se odmah prisjetiti slavnih rukometnih dana i medalja s reprezentacijom, od kojih je zlatna sa SP-a 2003. iz Portugala i sa Olimpijskih igara 2004. iz Atene.

'Obožavam svoj posao'

KARIJERA NAKON KARIJERE /

Ispisala je povijest sporta, a onda napravila zaokret i stvorila biznis: 'Našla sam se u tome'

Net.hr prvi u Hrvatskoj donosi 'Karijeru nakon karijere'

No, život nakon sporta odveo ga je u potpuno drugom smjeru – pod površinu mora, odnosno rijeka, gdje pronalazi mir, ali i suočava se s najtežim trenucima ljudske tragedije. U ekskluzivnom razgovoru za Net.hr-ov specijal Karijera nakon karijere otkrio nam je popularni Kina sve o ronjenju i poslu kojim se danas bavi, a po prvi put odlučio je progovoriti i o onom najmračnijem dijelu svoje profesije – izvlačenju tijela stradalih iz vode. To je priča koju dosad nikada nije podijelio s javnosti, a sada je odlučio upravo portalu Net.hr, u više od pola sata razgovora, otvoriti dušu. Nikša Kaleb je po prvi put odlučio progovoriti o tom iskustvu, a možemo reći da ćete kroz ovaj razgovor upoznati njegovu životnu priču iz potpuno nove perspektive.

"Obožavam svoj posao. Slikovito da vam to dočaram. Kolega i ja smo jedne godine postavljali betonske blokove za jedan aqua park i radili smo od 9 ujutro do 21 navečer. S obzirom da je to bilo plitko i da tu nije moglo doći do dekompresijske bolesti, imali smo i neke pauze, ali uglavnom navečer kad smo završili, ljudi mi viču - ajde, izlazi više iz mora, a ja kažem - e sad, da mi netko može dodavati boce, spavao bi pod morem. Toliko o mojem poslu. Mogao bi biti u moru, u vodi i roniti cijeli dan, ali postoji i ona druga strana mog posla o kojoj se ne zna. Sad ću vam ispričati i o tome, pričat ću vam o svemu", kazat će Nikša Kaleb kojeg smo uhvatili prošlog tjedna kad je bio u Zagrebu. 

EKSKLUZIVNE SNIMKE /

Ljudi, ovo je neviđeno! Pogledajte što slavni zlatni olimpijac radi pod morem

'Ronjenje je strast i ljubav još od srednje škole'

Uzeo je Kina dah kao da ulazi pod vodu i započeo svoju priču. 

"Moja Karijera nakon karijere je, kao što znate - ronjenje. Ja sam profesionalni ronilac koji je u životu spojio hobi i posao. Nakon završetka rukometne karijere radio sam desetak godina u regionalnom vodovodu koji se punim imenom zove Neretva - Pelješac - Korčula - Lastovo - Mljet (NPKLM). Isto sam bio zadužen za neke podvodne radove zajedno sa svojim kolegama, međutim nakon početka gradnje Pelješkog mosta nisam mogao gurati posao u vodovodu i svoju privatnu firmu, tako da sam se odlučio isključivo za privatnu firmu i evo, od 2019. sam samostalan. Nudim svoje usluge ronjenja svima kojima su one potrebne. Uglavnom se radi o podvodnim radovima, što se tiče betoniranja pod morem, određenih pregleda određenih konstrukcija i održavanje cijevi. To je glavnina posla, a ovaj zabavniji dio priče je poljoprivredno - turistički. Znači, spoj amfora, odnosno amfora i vina. Amfore kojeg su grčkog oblika, vino koje je iz doline Neretve, odnosno sa Pelješca. Uspio sam na taj način spojiti osvajanje Olimpijskih igara 2004. u Grčkoj sa dolinom Neretve. Imamo u Metkoviću jednog vrsnog arheologa - Smiljana Gluščevića koji je svojevremeno bio i ravnatelj arheološkog muzeja u Zadru. Sad je čovjek u mirovini. Roneći uz Pelješac, nalazili bi ostatke amfora, pa smo to i njemu prijavljivali. Onda bi on uzimao uzorke sa svim dozvolama i ovlaštenjima. Onda se meni u glavi spojila, došla mi ta neka ideja spojiti ronjenje i rukomet i opet razgovarajući s njim, dao mi je prijedlog da koristim amforu s otoka Rodosa, znači grčki tip amfore i to mi se super poklopilo zbog osvajanja Olimpijskih igara u Grčkoj. Dakle, em osvojene Olimpijske igre, em osvojeno zlato u zemlji odakle potječe sama ideja o olimpijskom natjecanju. Nakon što sam našao majstora, čovjeka koji to može izraditi, napravili smo te amfore od koje je svaka ručni rad. Dakle, nisu iz nekog kalupa pa da se radi serijski kao čaše, a uz to moram reći i taj oblik amfore iz Grčke, nije neki oblik kojeg sam ja izmislio, pa da sad moram zaštiti patent, nego je to amfora koja može replicirati bilo tko. U toliko mi je bilo lakše što se tiče izbora amfora. Napravljena je određena količina, nije namjera da bi sad to radili konfekcijski svake godine, pa da se ide u neku masovnu prodaju i proizvodnju, nego jednostavno uspio sam spojiti svoj sportski dio priče sa svojim hobijem, a uz to vlasnik vinarije je iz Metkovića, Ernest Tolj, a vinarija se zove Saint Hills. I taj mi s dio priče poklopio, da smo svi iz Metkovića, iz doline Neretve i taj naziv vina - Olycron- je zapravo spoj Olimp - Croatia - Neretva. Naravno, moći će se kupiti preko web shopa, ali ponavljam - mala je količina i serija tih amfora. Neće se moći kupovati po nekim trgovačkim centrima."

Foto: Miroslav Lelas/pixsell

Imate privatnu tvrtku. Kako se zove?

"Vrlo jednostavno. Podvodni radovi Kina. Dosta ljudi je mislilo da je to zbog suradnje s Kinezima, ali nema to veze s Kinezima, nego je to moj nadimak od rođenja, ne samo u Metkoviću nego u svijetu sporta. Svi me poznaju po nadimku Kina i meni je to bilo najkraće staviti takvo ime."

Kad je došla ideja za profesionalno bavljenje ronjenjem?

"Uf, priča je duga. Dakle, ronjenje je strast i ljubav još od srednje škole, trajala je i tijekom karijere. Moram reći da u našim profesionalnim rukometnim ugovorima uvijek stoji onaj članak da nam je zabranjeno baviti se skijanjem, rolanjem, ronjenjem, skakanjem padobranom i onda bih ja uvijek pitao - dobro, imate li vi vozačku dozvolu? Čelnici kluba uvijek bi mi na to rekli - pa, imamo! Na to sam ja njima govorio - i to znači da znate voziti? Pa, znamo. Onda sam im plasirao - a što znate o ronjenju, imate li kakvu dozvolu za ronjenje? Oni će meni - pa nemamo! Pa kako mi onda možete zabraniti ronjenje, kad o tome ne znate ništa, nemate nikakvu dozvolu, a ja ipak nešto znam?! Dobro, onda tebi nećemo stavljati članak u ugovor koji ti zabranjuje ronjenje, možeš roniti. Tako sam se bavio ronjenjem i tijekom profesionalne rukometne karijere."

Nakon završetka profesionalne karijere ronjenje Nikše Kaleba izašlo je na površinu, barem što se tiče medija i javnosti.

"Pazite sad ovu priču. Dakle, kad smo bili na pripremama za Olimpijske igre u Ateni, imali smo jedno jutro slobodno. Naravno, većina momčadi je otišla negdje na piće, a ja sam u Crikvenici otišao u ronilački centar i tražio da me bace bilo gdje da zaronim. Tako sam jedno prijepodne proveo roneći tamo na nekom potopljenom brodu. Malo sam zakasnio na ručak, koji minut i to je bilo ono skoro, da me Lino potjerao s priprema, pa je tu uletio Pipe Smajlagić i rekao Lini - dobro izborniče, kako ćete njega tjerati, čovjek nikad ne kasni, uvijek je na vrijeme svugdje. To je, u biti, bila finta Lina da trenira strogoću, ali na kraju je ipak sve dobro završilo. Ostalo je povijest, kako se ono kaže". 

Niste mogli izdržati na pripremama za OI 2004.?

"Ma kakvi, preduge su pripreme bile, a meni je ronjenje jako nedostajalo. Nisam izdržao. Ali, uvijek sam pazio da sa svojim ronjenjem ne dovedem sebe ili momčad u neku nezgodnu situaciju. Koristio sam svaki svoj slobodni trenutak, kad je bilo van mojih profesionalnih obveza, otići na more, pa čak i usred zime, kad bi bio u Zagrebu, a bila bi neka prilika da mogu otići na ronjenje, išao bih, odnosno odletio bi avionom do Dubrovnika, prijatelji bi me pričekali, jedan dan bi bio na ronjenju i sljedeći dan bi se vratio natrag u Zagreb."

Kad ste položili za profesionalnog ronioca?

"To je bilo krajem devedesetih. To su bili standardni tečajevi za ronioca. Ronoci znaju o čemu se radi, dakle - prva - druga-treća zvjezdica. Kasnije sam išao na edukaciju za podvodne radove i uspio sve to zajedno spojiti i ukomponirati."

Na koliko duboko ste najviše zaronili i ronili?

"Moram reći da sam ronio, imali smo nedavno jedan projekt, gdje smo ronili na 73 mjesta. To se roni s posebnom smjesom plinova koja se zove Trimix. Ronili smo bez ikakvih problema i čak je odlična vidljivost na toj dubini, za razliku na nekim drugim mjestima. Evo, nedavno sam ronio na dva metra pa se ništa nije vidjelo. Sve je to relativno, roni li se u rijeci, jezeru ili moru. Ovo gdje smo ronili na toj velikoj dubini je bilo na otoku Šipanu i vidljivost je bila do Italije, što se ono kaže. Htio bih naglasiti kako nekad, ovisno o potrebama, zovem i druge kolege na ispomoć. Ne radim sam, bude više ljudi samnom. Ako sam negdje dalje od obale, normalno da je uvijek netko na brodu. Bilo je dana kad bi 'trebao' otići roniti, pa ne odem."

Foto: Miroslav Lelas/pixsell

Zašto?

"Zato što se taj dan ne osjećam dobro. Ovo nije nešto što ja moram. Kad se osjećam umornim, kad se osjećam da to nije taj dan za ronjenje, iako sam planirao dan ranije da ću otići na ronjenje, ako se ujutro probudim umoran ili osjetim da nije to kako treba, jednostavno taj dan ne odem roniti. Neću riskirati. Naravno, ja iz svoje perspektive kažem da je ronjenje posao kao i svaki drugi. Onako slikovito, ljudi profesionalno sjede za upravljačem, voze kamione, autobuse i malo tko od njih može reći danas sam umoran, danas neću voziti, nego jednostavno moraju to zbog plaće. Prehranjuju obitelji i bilo bi u redu kad bi mogli reći neću, ne mogu, nisam sposoban, ali nemaju toliko izbora. S druge strane, ja radim za sebe i mogu odlučivati o tome kad ću i koliko raditi, ali ako bi išao preko nekih granica, ako bi radio umoran, normalno da bi u tom slučaju ronjenje bilo pogibeljno. Mi nismo samo ronioci, prošli smo određenu edukaciju što se tiče zaštite na radu i moramo napraviti sve ono što zahtjeva sigurnost ronioca. Osim znanja, moramo biti upoznati sa svim faktorima zaštite i jednostavno sam time se podrazumijeva da je odgovornost na nama". 

Jeste li se ikad našli u pogibeljnoj situaciji i koji vam je projekt bio najteži i najriskantniji?

"Dosad, na sreću, hvala Bogu, nije bilo riskantnih situacija, jer prije svakog ronjenja se održi sastanak, brifing, gdje se ljudima objasni što trebaju raditi i opet prije samog zarona ponovi se što se treba raditi. Jedna od situacija je bila da sam vrlo jasno ljudima rekao da, kad smo polagali jednu cijev pod morem, da u slučaju da bilo što krene krivo, da morju pustiti, ostaviti cijev. Uvijek postoji mogućnost da se stavi nova cijev, da se sve popravi, ali naš život, naše zdravlje ako se izgubi, to je onda ne popravljivo. Pokušavamo rizik svesti na minimum". 

Koje su zakonitosti ronjenja, postoje li neka pravila?

"Ronjenje je specifično, zahtjevno. Pritisak pod vodom, to je sve stvar same fiziologije ronjenja. To se sve uči u školama ronjenja. Znamo kakve situacije nam prijete od raznoraznih barotrauma do dekompresijskih bolesti i da bi to izbjegli, moramo poštivati sva pravila i tablice ronjenja koje imamo. Vrlo jednostavno se zna koliko se i na kojoj dubini možemo zadržati, s kojom smjesom plinova i koliko brzo smijemo izranjati i to je osnova. Naravno, dalje je sve nadogradnja. Ima tu masu materijala, ali ovo su osnovne stvari koje treba poštivati. Svi znaju da se ne smije brzo izranjati. To je po pravilu nekih sedam do deset metara u minuti, kako bi dušik iz našeg tijela stigao izaći iz naše krvi u pluća, da ga izdahnemo, koji se nama otapa pod visokim pritiskom, ali isto tako, nije dobro niti prebrzo zaranjati. Isto tako, kad radimo nešto pod morem, nije dobro koristiti stalno istu ruku, držati u kontrakciji istu ruku istu nogu, nego je potrebno raditi na izmjenično, da nam se nebi dogodilo kasnije da imamo problema s tom rukom ili nogom koja je bila više u kontrakciji."

'Spielberg je napravio najveću antireklamu o morskim psima'

Kako izgleda to ispod vode kad se roni timski?'

"Imamo već neke dogovorene znakove koje koristimo, a kako tehnologija napreduje, postoje već odavno i full face maske sa mikrofonima i slušalicama, pa se može i komunicirati pod morem i s površinom iz mora, iz dubina. Nekad nas na nekom poslu zna biti pod morem, pod vodom i po 6-7, a nekad i manje. Ovisno o poslu, težini posla, ali obično su dva do tri ronioca u moru."

Kakve sve opasnosti postoje na velikim dubinama za koje mi obični smrtnici ne znamo?

"Što se tiče opasnosti u obliku nekih podvodnih životinja, Steven Spielberg je napravio najveću antireklamu o morskim psima koji nisu toliko opasni koliko ljudi to percipiraju. Više ljudi pogine, ne znam, od uboda ose nego od morskih pasa, na svijetu. Opasnije je stati na nekog morskog pauka ili na ribu koja se doselila u Jadran, riba lav ili vatrenjaču, kako je netko naziva, koja ima izuzetno jak otrov. Kako nemate tople vode, odnosno neki topli izvor s čime bi anulirali taj otrov, onda ćete trpiti jake bolove. Što se tiče morskih pasa, u 30 i nešto godina, jednom u životu vidio sma morskog psa. U tom trenutku sam shvatio zašto ima naziv morski pas. Jer, kad sam samo malo pomaknuo glavu, bio sam sakriven na morskom dnu, ali kad sam samo malo pomaknuo glavu, on ne da je ubrzao, on je nestao. Toliko je brz i toliko ima dobra osjetila, da se možda više on boji nas, nego mi njega. Ne znam koja je to bila vrsta morskog psa. Bio je metar i pol možda, ali brže je on nestao nego što sam se ja stigao prepasti. Ma, na stranu sve, ali baš volim svoj posao, volim ronjenje. Teoretski, do 12 metara može s neograničeno biti pod vodom. Znali smo na malim dubinama do par metara jednu bocu cjevčiti pa skoro dva i pol sata. Naravno, roniocu može pozliti pod vodom. Znamo svi za ono pravilo da se ne ide punog trbuha u more. Postoji jedna pojava koja se zove hidrokucija i nisu stari ljudi bez veze govorili da se vruć ne skače u vodu ili u more. Dakle, kad čovjek to napravi, kod temperaturnog stresa, kad se stegnu krvne žile u ekstremitetima, rukama i nogama, sva ta krv ide prema srcu. Srce nema dovoljno volumena niti snage prihvatiti tu krv i dolazi do pucanja ili srca ili krvnih žila. Čovjek umre od velike razlike vanjske temperature i mora. To je jedna stvar, a druga stvar je što kod punog trbuha može doći do povraćanja i gušenja, do pucanja želuca, sto nekih stvari koje su opasne. Da ne govorim da se ne smije ulaziti pripit u more, alkohol i more ne idu zajedno. Onda ljudi koji nisu apsolutno zdravi, koji imaju kardio problema ili nekih psihičkih problema. Postoji dosta kontraindikacija i zato služe ti liječnički pregledi, da bi se utvrdilo tko može, ali tko ne pod more". 

Koliko se s jednom bocom se može roniti?

"E, to je sad posebna priča, to spada u teoriju ronjenja. Čovjek na površini troši dvadeset litara zraka, ne kisika, nego zraka u minuti, a sa svakih deset metara dubine više, troši još dvadeset. Na deset metara trošite 40 litara, na 20 metara trošite 60 litara zraka u minuti, s nekim normalnim kretanjima. Ako radite neke teže poslove, onda normalno da je veća potrošnja."

Foto: Miroslav Lelas/pixsell

'Kolege i ja smo vadili tijela stradalih'

Jesu li vas kad angažirale neke spasilačke službe za posao? Ok, specijalna policija ima svoj tim ljudi, ali možda netko drugi?...

"Da, specijalna policija ima svoje ronioce. Dogode se neke iznimne situacije kad oni ne mogu stići. Bilo je slučajeva. nažalost, da smo kolege i ja vadili ljude koji su poginuli, preminuli u prometnim nesrećama. U takvim situacijama, recimo jedna od tih stvari, netko to kože podnijeti, netko ne, kad se nađe poginula osoba u moru, u vodi, obično ju se okrene leđima prema sebi, da se ne mora gledati nečije lice pod morem ili u rijeci. To su stresne i mučne situacije."

Da se lice ne zapamti, da vas to mrtvo lice ne proganja?

"Osobno s tim nemam problema, ali to su teške priče, jer ti ljudi umiru u velikoj agoniji i to sve ostaje na njihovom licu."

Koliko ste takvih slučajeva vađenja stradalih iz mora - vode imali?

"Tri puta i sve u rijeci Neretvi. Neretva je drugačija od mora. More je bistrije, čišće i lakše je za raditi, dok u Neretvi ima iznenađenja u obliku otpada. Da, sva tri puta izvlačenja stradalih je bilo u rijeci Neretvi. Naravno, Neretva je hladnija, ima puno mulja. "

Iznimno traumatično iskustvo. To je lošiji dio vašeg posla kojeg volite.

"Nažalost, netko tko treba obaviti, ali kad vidite obitelj koja ipak želi dostojno sahraniti nekog svog, puno im je lakše kad se ta osoba pronađe nego kad žive u nekom iščekivanju gdje je, što je, hoće li se naći. Da tom nekom svom mogu prirediti dostojanstven rastanak."

Tko vas zove za takve situacije, poslove?

"Obično obitelj. Policija ponekad ne stigne, pa mi uskačemo. Ta tri slučaja koje sam imao su bile prometne nesreće. Nastojimo nikad ne nagađati ili to komentirati što je nesreći prethodilo. I još nešto bitno - taj dio posla izvlačenja stradalih iz vode se ne naplaćuje. Kako ću ljudima u onoj muci i to naplaćivati", zaključio je Nikša Kaleb. 

POGLEDAJTE VIDEO: Kaleb u 'Maksanovom korneru': 'To što su napravili na ceremoniji otvaranja je dno dna. Nisam neki praktični vjernik, ali me smeta'