Vlado Božić, proslavljeni boksački trener i stariji brat Stjepana Božića, bivšeg profesionalnog boksača, osvajača naslova svjetskog prvaka u supersrednjoj kategoriji po WBF-ovoj verziji (osvojio i naslov interkontinentalnog prvaka u supersrednjoj kategoriji po WBA verziji), tri tjedna je proveo u Bogoti u Kolumbiji s najboljom hrvatskom profesionalnom boksačicom Ivanom Habazin na pripremama. Bila mu je to treća (ne)sreća, jer je prvi put odustao od puta zbog logistike, drugi put zbog kvara na avionu, dok je treći put prošlo, ali svašta je doživio, vidio, uvjerio se u neke stvari. Ispričao nam je Vlado Božić nevjerojatnu priču. Neka ona govori za sebe, neka bude inspiracija, vodilja, misao, pa tko zna, možda i netko nešto nauči iz njegovih poruka i zaključaka. Neka igre počnu...
Pripreme za meč Ivane Habazin za ujedinjenje titula
"Odradio sam s Ivanom Habazin pripreme za meč koji će se dogoditi za ujedinjenje titula. Još se ne zna datum borbe, nekih 60 dana prije meča ćemo dobiti tu informaciju. Sad smo na stand byju. Bio sam u Kolumbiji, dobio neka iskustva, svašta vidio, svašta doživio", započinje Vlado...
"Znači, Ivana će se boriti za ujedinjenje WBC i IBF titula. Još ne mogu otkrivati ime boksačice, suparnice Ivane Habazin, dokle god se ne potvrdi datum. Sve što mi se dogodilo u Bogoti je zanimljivo, za knjigu napisati. Samo putovanje do tamo je bilo dosta interesantno. Prvi put kad sam letio u Južnu Ameriku, pokvario se avion. Skoro sam bio na pola puta i onda se vratio. Pa sam odgodio put za tjedan dana, pa sam opet otputovao. Ivana je već bila tamo dva tjedna, sve skupa provela 5 tjedana. Ja sam bio tri. Trebao sam biti 4 tjedna, ali smo boravak skratili iz razloga što je meč bio prolongiran, odnosno odgođen. Bogota je veliki grad s velikim kontrastima", objašnjava Vlado Božić.
Vlado je proputovao tijekom svoje karijere maltene čitav svijet.
"Da, ostala je samo Australija i Novi Zeland, ali kako stvari stoje, mislim da će na tome i ostati. Nemam više volje. Nije samo jet leg, godine su tu i sve mi je to teško više za podnositi. Ovo mi je bilo jedno od najgorih putovanja u životu, s obzirom na tehnikalije. Nisam se dobro osjećao. Zadovoljan sam s pripremama koje smo odradili, odradili smo dobar posao, jedno 90% planiranog. Završili smo jedan ciklus od osam do devet tjedana, to je sve OK. Efekt te visine je postignut. Ivana je već bila tu, 4 do 5 godina dolazi u Bogotu."
Penjao se sa 2640 na 3100 metara
Bogota se nalazi na andskoj visoravni Sabana de Bogotá, na 2640 metara nadmorske visine, blizu kordiljerskih planina...
"Išli smo sa 2600 na 3100 metara, penjali se dva i pol km u visinu sveukupno, to je 500 metara. Ne mogu se sjetiti kako se taj vrh zove, mislim Monserrate. Iskreno, trčao sam polumaraton, maraton, bavio se u mladosti borilačkim sportovima, čitav sam život u borilačkom sportu koji je izuzetno naporan. Trčao sam maraton poluspreman, ali ovo iskustvo... da se razumijemo, i prije sam bio na visini. Nije to meni prvo iskustvo u životu. Međutim, ovo iskustvo od dva i pol km u visinu, od 2600 metara do 3100 km je bila visina, tu negdje, cca. To je nešto najteže što sam iskusio u životu. Da se razumijemo, nakon dva i pol tjedna, kad sam se već aklimatizirao, naviknuo na zrak, na sve, imao u krvi dovoljno eritrocita da normalno hodam i treniram, jer sam normalno hodao i trenirao na 2600, ali to iskustvo penjanja... znači, za dva i pol km trebalo mi je 50 minuta. Ivana i ja smo hodali, još je ona zastajala zbog mene. Mislio sam da ću umrijeti. To je nešto najteže što sam doživio. Palo mi je na pamet kako je onim aplinistima kad se penju na Mount Everest. Kad dođu na bazne logore na 4000 metara, pa onda budu ne znam koliko vremena da uopće i mogu ići dalje, penjat se na veće visine. Mislim da je uspon na Mount Everest jedno od najtežih napora što ljudsko biće može doživjeti. Strašno nešto", govori Vlado Božić i smije se, kao da ni sam ne vjeruje što je doživio. A vjerujte nam, Vlado je stvarno svašta u životu doživio, na kraju krajeva bio je i u Domovinskom ratu u Tigrovima, preživio i udar granate u neposrednoj blizini. Točnije dvije od 120 mm na metar. Pričao nam je svojedobno i o tome...
"Gledajte, boks kao boks ne ekstremno naporan sport, ali meni nije težak jer sam u njemu čitav život. Teže mi je ovo jer se nisam naviknuo na takvo nešto. Pitaj Šerpu vodiča da li mu je teško. Šerpu bolji briga, on je rođen tamo, uzme 50 kilograma i penje se. Popne se na vrh ne znam koliko puta u mjesec dana. Sve ima svoje, ljudski organizam je specifičan. Strašno naporno", dodao je Vlado.
'Bio sam na visinama milijun puta, ali ovo je specifično'
Čovjek u životu mora probati sve. Samo jednom se živi...
"Bio sam na visinama milijun puta, na 2100, na 2200 metara, i u Bugarskoj sam bio s bratom Stjepanom, ali ovo je nešto specifično, takvo što nikad nisam doživio. A. pazite sad ovo - hodao sam u Etiopiji na 3000 metara, ali se nisam penjao do 3000. Hodao sam na 3 km nadmorske visine po ravnom, došao do te visine s busom, ali sad sam se penjao. To je nešto strašno. Morao sam stati jedno 4 do 5 puta po minutu, dvije, tri, misleći da ću umrijeti. S tim da sam trenirao dva i pol tjedna, bio u pokretu. Skinuo sam dosta kilograma. Vratio sam se s jedno 7 kilograma manje nego što sam imao kad sam otišao. Tri tjedna sam bio na dijeti."
U Kolumbiji je mogao probati svašta od droga. Ne zanima ga to, nikad Vladu takve stvari nisu zanimale...
"Kakva droga, kakav kokain ili trava. Imamo mi sve prirodno u sebi, samo treba osloboditi sve treninzima. Droga je zlo koja čovjeku mijenja psihu, uništava život. Na milijune je droga uništila, stotine milijuna ljudi."
Kokain je u Kolumbiji nacionalna stvar, skoro pa je, glavni izvozni proizvod...
"Nemam pojma. Ja sam se kretao u tri-četiri točke. Dakle, klub, apartman, eventuaulno neki ručak i taj neki glavni trg. Bio sam u krevetu u 21 i 30, dizao u 5.00 ujutro. Dan mi je dugo trajao, dan mi je bio kao tjedan u Zagrebu. Imao sam osjećaj kao da sam u nekom zatvoru poluotvorenog tipa. Tri tjedna mi je bilo kao... imao sam osjećaj kao da tri mjeseca nisam bio doma. Doticaj s drogom nisam imao, niti sam ga tražio, niti me to zanima, niti me to nudi. Da sam tražio i pitao, možda bi dobio. Niti sam tražio, niti sam pitao, niti me to zanima."
Zaključak je sljedeći:
"Shvatio sam da sam ostario malo, da ta dugačka putovanja teže podnosim i za sad nemam apsolutno nikakve želje putovati tako daleko".
'Žao mi je što nisam vidio Machu Picchu'
Jedno mu je jako žao...
"Bio sam blizu Perua i da sam znao da će se to tako rasplesti, možda bi otišao vidjeti Machu Picchu. Jedino mi je to žao od svega toga. Bio sam jako jako blizu. To je možda sat - dva leta do Perua. Trebalo mi je nekoliko sati možda da dođem i pogledam, vidim to čudo zvano Machu Picchu. Kad sam već bio tamo. Jer, Južna Amerika je stvarno daleko, let do tamo traje 11 sati i 20 minuta. Maltene je to ruta Frankfurt - Tokio. Kažem, sve kontinente sam prošao, ostala je još Australija i Novi Zeland. Što je najbolje, imam u Sydneyju dobrog prijatelja. Dakle, imam mogućnosti, ali do daljnjeg nemam želju nigdje ići. Imam želju putovati, ali samo gdje god mogu doći s osobnom, s autom. Sve mi se zgadilo, da ne mogu opisati. Tolike kontrole, tolka čekanja, toliki redovi. U povratku mi je avion kasnio sat i pol vremena. Kad sam se vratio na pola puta, leteći preko Amsterdama, avion je imao problem s rezervoarom. Avion se popravljao sedam sati. Nisam imao više volje ni mentalne snage ići opet u taj avion. Vratio sam se. Prvi put od odlaska do dolaska, putovao sam 50 sati bez prestanka. Da, 50 sati. Bolesno. Na kraju, opret sam tjedan dana kasnije išao, samo s drugom avio kompanijom, bilo je sve OK. Vratio se i tada mi je i ta aviokompanija kasnila sat i pol. Ja gledam i ne vjerujem, mislim si što je meni ovo trebalo. Skoro sam i počeo pjevati tu pjesmu. Ovo putovanje kao da je bilo iz pakla, ne znam, treća sreća. Druga stvar, na kraju mi nije ni ta povratna karta vrijedila. Trebao sam se vratiti 23., onda bi mi vrijedila, a na kraju su mi htjeli naplatiti kaznu od 500 eura. A ha, moš misliti. Naravno da to nisam htio, zašto bi mi naplatili. Nisam ja kriv što se avion pokvario, što sam odustao od leta."
Favele u Bogoti
Kaznili su ga zbog jednog...
"Kad netko odustane od leta, moraju mu vaditi i zbrinjavati prtljagu. Prtljaga iz sigurnosnih razloga ne može ići bez putnika. Ja da sam još mjesec dana ostao u Bogoti, mislim da bi poludio kako sam se loše osjećao. Kupio sam potom novu kartu, vratio se u trošak. Trebam krenuti u 23 i 30 i sat i pol je kasnio avion. Pa, što da čovjek kaže. Bilo je to jedno od najgorih putovanja i u odlasku i u dolasku, koje sam ja doživio u životu. A imam sigurno u životu... bio sam s Mirkom Filipovićem desetak puta, ako ne i dvanaest, u Japanu. Imam sigurno 100 uzletanja i 100 sletanja. Od toga sigurno 15 interkontinentalnih letova. Baš mi se sve zgadilo, putovanja, maksimalno."
'Bogota je grad koji nikad ne spava'
Vlado je poslao i poruku ljudima u Hrvatskoj...
"Ljudi, slušajte ovako - svjestan sam da je loše u državi, da ne ide baš onako kako su ljudi planirali i htjeli. I je jedna vrste kaljuže, ali tako nam malo treba da nam bude još jedno tri puta ljepše nego što je sad. Kad vidiš kako je vani... znao sam to i prije, ali naša država je raj nebeski. Treba nam malo discipline i da dovedemo u red ove političare, da ne rade budale od nas. Treba nam da se ujedinimo. Tako nam malo treba, ali ne znam hoćemo li ikad to uspjeti. Ljudi moraju biti svjesni da je Hrvatska jedna od najljepših zemalja na planeti što postoji. U Bogoti je klima savršena, grad je ogroman, ima 10-12 milijuna ljudi. To je toliko grad kontrasta, tamo gdje su banke i korporacije, to su takve zgrade. To su takve dizajnirane i skupe zgrade od stotine i stotine milijuna eura, a voziš se 15 minuta i imaš favelu, ljudi spavaju na cesti. To je grad koji nikad ne spava. Aerodrom je praktički u gradu, do njega imaš od mog apartmana 20 minuta vožnje ako nije gužva, 40 ako je. Grad ima toliko smeća, toliki je prljavo u nekim dijelovima, a ja sam bio smješten u kvartu koji je, kao srednji stalež. Kuće, neke lijepe zgrade. Prošli smo kroz favele autom. Strašno kako to izgleda. Divim se ljudima koji su otišli iz države i žive vani, ja to ne bi mogao. Jednostavno, svi ljudi koji su emigrirali, prije prvog svjetskog rata, poslije drugog, svi koji su emigrirali, ne znam, da sam morao to napraviti, mislim da bi umro, da bi mi srce puklo od tuge za Hrvatskom, za obitelji, prijateljima. Bio sam s Mirkom u Japanu po mjesec dana, ali bili smo tada mlađi i bilo nas je više. Ali, sad sam bio sam, Ivana je bila u svom apartmanu, ja u svom. Nikad se nisam tako loše osjećao u životu. Ovo mi je maltene jedno od najgorih tri tjedna u životu. To je jedno iskustvo koje ne želim više ponoviti. Svi ti ljudi koji su otišli, tih 300-400 000 ljudi koje je iz Hrvatske otišlo u Njemačku ili Austriju, Irsku, Australiju, ja im se divim. Znam da većina tko i malo volji ovu državu, da nisu sretni. Materijalizam je jedna obična, da sad ne psujem. To je najveće prokletstvo koje se čovjeku može dogoditi. Najgora stvar koja se čovjeku može dogoditi."
Vlado Božić s policajkom.
'Problem je što neki imaju abnormalno, a većina nema skoro ništa'
Za kraj, Vlado Božić je rekao:
"Problem je što neki imaju abnormalno, a većina nema skoro ništa i teži tom nečemu imaginarnom, materijalnom i pitanje je da li ti ljudi koji imaju puno i abnormalno, jesu li oni uopće i sretni i da li žive ispravne živote. Materijalno je najveća prokletinja koja se čovjeku može dogoditi. Uvijek sam tvrdio da je najveća prokletinja hrvatskog naroda što većina žive tuđe živote. Znam da ovo zvuči utopijski. Uvijek sam se trudio stvoriti svoj mikro svijet i pokušati što manje makro svijeta da utječe na mene, da moj mikrosvijet bude što manje ovisan o makrosvijetu. To mi je jedina cilj i misao vodilja. I kad bi svatko tako razmišljao, kad bi svatko gradio svoj mikrosvijet, da svatko pokuša da tisuće i tisuće mikrosvijeta, milijuni mikrosvijeta, da budu kvalitetni i dobri, onda bi nam bilo dobro svima. Ljudi žive tuđe živote, žive lažne živote, opterećeni su materijalnim. Nastupile su krive vrijednosti. Ljudi sumnjivog morala, krivog obraza, ponašanja, oni ljudi na koje se najmlađi ne mogu nikako ugledati, njih se reklamira kao da su ne znam što i ti i takvi su nekakva moralna vertikala ovog društva. Lopova kao u priči, nikad više, ali to je skroz postalo OK i normalno. Država pokradena, a mali, obični ljudi su na udaru. Pa, gdje će to društvo otići?! Otići će u tri pm. Ovo je društvo osuđeno na propast, samo je pitanje vremena. Ako se nešto ne promijeni. Lopovi vode društvo. Žalosno, ali istinito. Netko tko prije nije smio pisnuti da kaže ja sam ovo ili ono, on je sad glavna vertikala u društvu. Ne govorim da se treba držati religije i crkve kao pijan plota. Oni isto imaju putra na glavi pun k... ja sam samo za pravdu, pravdu i čistoću, ali onu pravu, iskrenu i normalnu, ne lažnu i licemjernu, ne da ti neki ljudi i organizacije govore što da radiš i kako da se ponašaš, a svi vidimo da je to krivo i nitko ništa ne radi. To je žalosno. Evo, Bogota, pa to je takav mravinjak, naa je još super u Zagrebu. Samo, nas slično čeka, samo u jednoj malo minijaturnijem obliku. Dobro nam je, a kvarimo. U idućih 10-15 godina će biti sve gore i gore. Bojim se da u Europi ne gine jedan krvavi rat", zaključio je Vlado Božić.
POGLEDAJTE VIDEO: Vlado Božić u studiju Net.hr-a; 'Preživio sam dvije granate od 120 mm na metar, život mi je proletio pred očima. Od tada nisam ista osoba, onaj potres sam osjetio puno prije'
