Ona je vladarica Europe i svijeta u kickboxu na amaterskoj razini. Hrvatska kickbox reprezentativka Lucija Regvat je 26-godišnja, sasvim normalna i skromna djevojka koja dolazi iz zagrebačkog naselja Špansko, koja ima posao, trenira dva puta dnevno, a koja je ostvarila svoje sportske snove usprkos brojnim izazovima, preprekama i odricanjima...
Proteklog vikenda osvojila je jedno, od ukupno deset rekordnih zlata za hrvatsku kickbox reprezentaciju, a prijatelji i obitelj su joj u Španskom priredili doček za pamćenje. Naravno, bilo je tu i suza radosnica. Na uspjehu su još čestitali brojni, među njima i kapetan Dinama Arijan Ademi, košarkaši KK Dinamo, Futsal Dinamo, ŽOK Dinamo, pjevačica Ivana Marić...
"To je nešto nerealno", kazat će skromna Lucija koja čvrsto, s obje noge, stoji na zemlji. Ali ponekad, emociju ne može sakriti...
"Očekivala sam cugu neku, ali ne sad ovo. Ne, to nisam očekivala niti u snu. Prekrasne poruke, riječi... Predobri su bili. Lijepo i od Ademija što mi je osobno čestitao, baš lijepo. Posebno mi znači kad dolaze pohvale od dinamovaca. Ja sam Purgerica, tu sam s kvarta. Pratim Dinamo čitav život. Tata mi je trenirao nogomet, on prati svaku tekmu."
Ne osvaja se svjetsko zlato svaki dan niti ti kvart ne pali baklje svaki dan u čast...
"Dečki su se stvarno potrudili. Cijela ta organizacija, u tako kratkom vremenu... Samo 24 sata nakon toga vatromet, baklje, toliko mojih ljudi, obitelj, prijatelji, dečki...
Lucijin put do svog drugog amaterskog seniorskog zlata u karijeri na velikim natjecanjima, drugu godinu uzastopno (prošle godine uzela je europsko zlato), bio je težak. Sve je počelo još prije 15 godina...
"Prvo sam sa sestrom počela trenirati taekwondo. Da njoj ne bude dosadno, zapravo, I ostala sam u tome. Uvijek su tu bile predrasude. Cura si, daj odi na balet, zašto kao sve cure ne odeš na ples. Mene to nikad nije zanimalo. Našla sam se u kickboxu. Nikakve sportove niti ples, ništa nisam više htjela osim bavit se kickboxom".
Ne zaboravlja Lucija u trenucima slave, svojih pet minuta, one koji su tu uvijek uz nju. Njene najmilije...
"Nisu moji roditelji nikad gledali da ćemo ja i sestra dobiti batine u taekwondou, niti za mene poslije u kickboxu, nego čisto na to da ćemo naučiti borilačku disciplinu. Tata mi je bio velika podrška, svakog dana me je vodio na treninge. Nije to bilo na kvartu, to je bilo na Šalati, stvarno smo bili u svakakvim dvoranama, jer on nije imao takav feedvack od svojih roditelja kad je trenirao. Moji mama i tata su bili tu uz mene kad je bilo najteže, uvijek".
Lucija nije bila normalna cura u pogledu toga da je oduvijek znala s čime se želi baviti i uvijek je stremila nećem višem od svojih vršnjakinja. Naravno, osjetila je sva moguća podcjenjivanja i naišla na različite stereotipe, uglavnom one da djevojci, ženi, nije mjesto u borilačkom sportu.
"Na prvu su me ti stereotipni i komentari puni predrasuda smetali, pogađali su me, zašto bi netko pljuvao po nečem što ja volim, ili itko... Općenito, ženski sport je narastao. Dokazale smo da smo konkurentne i spremne ravnopravno parirati u svim izazovima. U svakom sportu djevojka može imati razbijenu usnicu, nos, završiti krvava. Imamo kacigu, nema problema."
Međutim, po tko zna koji put, žene su itekako dokazale da mogu biti uspješne u borilačkim sportovima, a Lucija je hrabro preuzela štafetnu palicu uspješnosti i postala primjer toga. Ne samo primjer, Lucija je dokaz da se sve može kad se hoće i da nema prepreka na putu prema uspjehu koje se ne mogu preskočiti. Naime, za vrijeme priprema Luciju je pogodila neugodna vijest...
"Nakon europskog zlata još sam jače grizla za to svjetsko. Pripremali smo se jako, tri mjeseca... U ta tri mjeseca sam imala zdravstvenih problema, pa mi se teže bilo spremati za SP nego za EP godinu dana ranije. Mislim da sam pobijedila samu sebe. U sedmom mjesecu, imala sam već neko vrijeme problema, sama sa sobom. Osjetila sam da nešto nije dobro, otišla na pretrage i dijagnosticirali su mi dijabetes tip dva i inzulinsku rezistenciju. To me malo šokiralo, nisam to očekivala jer pazim čitav žvot na te stvari", otvorila nam se Lucija.
Hrvatska je ukupno po broju osvojenih medalja četvrta reprezentacija svijeta, u ringovnim discplinama je druga, a u disciplini K-1 prva. Lucija je jedna od junakinja.
Pogledajte razgovor s njom i njezinim velikim prijateljem Danijelom Perićem iz Rekreativnog kvarta.
