Dana 12. ili 13. svibnja 1945. u Taungdawu, vojnik Lachhiman Gurung je bio na najisturenijoj poziciji svog voda koja je podnijela najveći teret napada od strane najmanje 200 japanskih neprijatelja. Dvaput je bacio granate koje su mu pale na rov, a treća mu je eksplodirala u desnoj ruci, odnijevši mu prste i teško ga ranila u lice, tijelo i desnu nogu. Njegova dva suborca ​​također su bila teško ranjena, ali je vojnik, sada sam i ne obazirući se na svoje rane, pucao iz puške lijevom rukom četiri sata, mirno čekajući svaki napad na koji je nailazio. Ovaj je vojnik svojim veličanstvenim primjerom toliko nadahnuo svoje suborce da se do posljednjeg odupiru neprijatelju, da su, iako opkoljeni i odsječeni tri dana i dvije noći, držali i razbijali svaki napad. Njegova izvanredna galantnost i izuzetna odanost dužnosti, suočeni s gotovo ogromnim izgledima, bili su glavni čimbenici poraza neprijatelja.