Dana 12. ili 13. svibnja 1945. u Taungdawu, vojnik Lachhiman Gurung je bio na najisturenijoj poziciji svog voda koja je podnijela najveći teret napada od strane najmanje 200 japanskih neprijatelja. Dvaput je bacio granate koje su mu pale na rov, a treća mu je eksplodirala u desnoj ruci, odnijevši mu prste i teško ga ranila u lice, tijelo i desnu nogu. Njegova dva suborca ​​također su bila teško ranjena, ali je vojnik, sada sam i ne obazirući se na svoje rane, pucao iz puške lijevom rukom četiri sata, mirno čekajući svaki napad na koji je nailazio. Ovaj je vojnik svojim veličanstvenim primjerom toliko nadahnuo svoje suborce da se do posljednjeg odupiru neprijatelju, da su, iako opkoljeni i odsječeni tri dana i dvije noći, držali i razbijali svaki napad. Njegova izvanredna galantnost i izuzetna odanost dužnosti, suočeni s gotovo ogromnim izgledima, bili su glavni čimbenici poraza neprijatelja.

Witold Pilecki se već u ranim danima počeo boriti za pravdu, za jednu samostalnu, demokratsku Poljsku. Kada je 1939. godine počeo Drugi svjetski rat, uključio se u redove poljske vojske. Nakon pada Varšave, Pilecki je prešao u ilegalce i s drugim vojnicima bivše vojske osnovao Poljsku domovinsku vojsku. Kada su u ljeto 1940. počele pristizati vijesti da su Nijemci u okupiranoj Poljskoj izgradili jedan kazneni logor, Pilecki se odmah prijavio da ode na lice mjesta i izvidi situaciju. Već u rujnu iste godine dobrovoljno se tijekom jedne od racija predao u ruke neprijatelju i malo potom, zajedno sa stotinama drugih, vlakom bio transportiran u Auschwitz. Auschwitz u to vrijeme još nije bio ono što će postati kasnije; koncentracijski logor masovnog uništenja i masovnih ubojstva. Pa ipak, već tada su na tom mjestu dnevno umirale stotine ljudi, iako su metode nasilja bile nešto drugačije. Umiralo se uslijed tjelesnog nasilja; batina, mučenja, gladi i raznih bolesti, prije svega tifusa. Čim je kročio u logor, Pilecki je preko razglasa čuo poruku jednog od zapovjednika: 'Da si nitko od vas ne umišlja da će živ izaći odavde. Prvo pokušajte preživjeti prvih šest tjedana. Oni koji prežive, sigurno su lopovi – a lopovi dospijevaju u kazneni odjel gdje sasvim sigurno neće dugo živjeti!'. Pilecki tada počinje s osnivanjem tajne, ilegalne organizacije. Malo po malo, ona se sve više povećavala i uskoro je imala više od tisuću članova koji su radili na gotovo svim mjestima u logoru. Preko kurira, Pilecki je slao svoje prve izvještaje kolegama koji su živjeli izvan logora. Njegove prve vijesti doprle su tako već koncem 1940. godine u Varšavu. U proljeće godinu dana kasnije, njegovi su izvještaji o zbivanjima u logoru Auschwitz stigli i do saveznika u Londonu. Međutim, njima nije vjerovao gotovo nitko. Dana 26. travnja 1943. godine, nakon 947 dana boravka u Auschwitzu, Witoldu Pileckom i dvojci njegovih kolega uspijeva nemoguće – bijeg iz logora smrti. Uz puno sreće i pomoć izvana od koje su dobili točne informacije o smjeni straže i lažne dokumente njima je uspjelo pobjeći do skloništa u Krakovu. Nakon bijega, Pilecki sastavlja podroban izvještaj o Auschwitzu koji je u Njemačkoj objavljen tek 2013. godine. Sam Pilecki je preživio Drugi Svjetski rat. Umro je na vrlo tragičan način, iako ne od njemačke ruke. Budući da je sakupljao i materijale o zločinima komunista u Poljskoj, poljska tajna policija odvela ga je u zatvor gdje je prvo mučen, a potom u jednom lažnom sudskom procesu i osuđen na smrt – zbog 'neprijateljskog špijuniranja'. Njegovo je tijelo bačeno u masovnu grobnicu, njegova je kuća uništena a i samo njegovo ime se više se nije smjelo ni spomenuti. Ime Witolda Pileckog će biti rehabilitirano tek nakon pada komunističkog režima u Poljskoj. "Ova osoba oslikava cijelu tragediju i užas 20. stoljeća. Pilecki je preživio njemačke fašiste a stradao od sovjetskih komunista", izjavio je poljski rabin Michael Schundrich. Pilecki je danas nacionalni junak iako još uvijek posthumno nije dobio najviše priznanje za svoj angažman a to je da bude 'primljen' u društvo 'Pravednika među narodima.

Joe Medicine Crow smatran je zadnjim ratnim poglavicom plemena Absarokee koje pripada Vranama, a titulu je potvrdio kao izviđač američke vojske u Drugom svjetskom ratu. Njegovi su se neposredni preci borili u Indijanskim ratovima vođenim u 19. stoljeću, a među ostalim sudjelovali su u poznatoj Bitki kod Little Bighorna (1876). Joe Medicine Crow sudjelovao je u II. svjetskom ratu kao skaut američke vojske, a predsjednik Barack Obama dodijelio mu je 2009. godine Medalju slobode, najviše američko odlikovanje koje se može dodijeliti civilnoj osobi. Također je bio dobitnik najvišeg francuskog odlikovanja Legije časti. Ratnim poglavicom plemena Absarokee može postati samo onaj koji je u stanju boriti se u neprijateljskoj pozadini, neprijatelju ukrasti konja i razoružati ga, a pritom ne ubiti. Vještini ratovanja, kazao je jednom zgodom JoeCrow za medije, naučio ga je njegov pradjed, a znanje je primjenjivao i u ratu protiv nacista u Europi gdje je u savezničkoj vojsci bio izviđač. Zbog odlaska u rat prekinuo je studij antropologije, a poslije se istaknuo kao kao povjesničar i autor mnogih knjiga o povijesti i običajima američkih Indijanaca, posebno plemena kojemu je pripadao. Ipak, javno najpoznatiji je bio po svojim predavanjima i zapisima o slavnoj Bitki kod Little Bighorna u kojoj su sudjelovali njegovi preci. Medicine Crow preminuo je sa 102 godine.

Henrietta Lacks rođena je 1. kolovoza 1920. godine kao Loretta Pleasant u obitelji siromašnih berača duhana u ruralnoj Virginiji. Bila je deveto dijete, a njezina majka Eliza umrla je rađajući deseto, kad je djevojčica imala četiri godine. Njezin otac Johnny nije imao strpljenja odgajati djecu pa ih je podijelio rođacima. Henriettu (nije poznato kako i kad je promijenila svoje ime Loretta) je primio djed koji je već odgajao 9-godišnjeg Davida zvanog Day, izvanbračnog sina jedne od svojih kćeri. U dobi od 20 godina Henrietta se udala za Daya, a mladi je par radio na poljima duhana dok SAD nije ušao u Drugi svjetski rat. Day je tada našao posao u čeličani u Baltimoreu, a Henrietta mu se ubrzo pridružila. Početkom 1951. godine Henrietti je dijagnosticiran rak maternice i ubrzo je operirana u poznatoj bolnici Johns Hopkins, jednoj od rijetkih koja je primala Afroamerikance. No, i u toj su bolnici crnci ležali na odjelima odvojenim od bijelaca. Tamošni liječnici, dakako bez njezinog dopuštenja (tada nije bilo potrebno), uzeli su po jedan uzorak tumora i zdravog okolnoga tkiva koji su u jednom trenutku došli u ruke dr. Georgeu Geyu, voditelju Laboratorija za kulture tkiva. On je osmislio nekoliko uređaja koji su pomogli laboratorijskom uzgoju stanica, pa je počeo ‘uzgajati’ stanice Henrijetinog raka. U odnosu na prethodne pokušaje – prije toga je uspjevao ih održati u životu samo nekoliko dana- otkrio je da pojedine Henrijetine stanice neprekidno bujaju i ne umiru nakon nekoliko dioba, tako da je njihovim razmnožavanjem uspio stvoriti liniju stanica. U listopadu 1951. godine Henrietta Lacks je umrla od raka koji je metastazirao po čitavom organizmu, ali se njene stanice nastale iz uzorka tkiva i danas neprekidno razmnožavaju, žive i umiru u laboratoriju. Lanac ovih stanica je besmrtan – održava se desetljećima i poznat je kao HeLa linija stanica.

Michael John Collins je irski revolucionar, sudionik Uskršnjeg ustanka, ministar vanjskih poslova, ministar financija, i predsjednik privremene vlade nakon osnutka Irske Slobodne Države. Rođen je u okrugu Cork, kao treće od osmero djece. Oca gubi u 6. godini. Sestra mu je postala časna sestra i predavala kao učiteljica u Londonu. U 15. godini napušta školu, i zapošljava se u londonskoj pošti. Priključuje se Irskom republikanskom bratstvu, a kasnije postaje zastupnik Sinn Feina. Najpoznatiji postaje po svojoj ulozi u Uskršnjem ustanku. Kada je pobuna počela, borio se uz Pádraiga Pearsea na zauzimanju Glavne pošte u Dublinu. Uhićen je, ali za razliku od drugih vođa, nije pogubljen nego interniran u Walesu. Nakon toga, obnaša niz dužnosti. Jedan je od članova delegacije koja je potpisala Anglo-irski sporazum, za kojeg je smatrao da je donio zlo Irskoj, te je sam rekao da je potpisao svoju smrtnu presudu. Ražalostilo ga je to što de Valera nije stao uz sporazum kojeg je isposlovao. Po izbijanju Irskoga građanskog rata postaje glavni zapovjednik vojske Irske Slobodne Države. Deset dana nakon pokopa predsjednika Griffitha, ubijen je na "Vratima Cvijeća".

Hedy Lamarr potječe iz bečke židovske obitelji. Njen otac Emil Kiesler je bio direktor banke, a majka Gertrud bila je pijanistkinja. Već u svom trećem filmu "Mi ne trebamo novac" s Heinzom Rihmannom i Hansom Moserom imala je glavnu ulogu. Čehoslovački film "Ekstaza" iz 1933., u kojem je njezina supruga glumio Zvonimir Rogoz, zbog nekih je slobodnih i erotskih scena izazvao skandal, ali više radi izraza njezina lica u prvom planu dok glumi orgazam, nego radi snimka u kojem gola trči kroz šumu (to je bio prvi integralni akt u povijesti umjetničke kinematografije). Udala se 10. kolovoza 1933. za bogata bečkog industrijalca Fritza Mandla, koji je bio veoma konzervativan te joj je zabranio snimati nove filmove. Uočivši jačanje fašizma u Austriji i nacističke okupacije njene domovine, bježi 1937. i iz zemlje i od svoga supruga u Pariz a odatle u London. Veliki filmski mogul Louis B. Mayer otkriva lijepu glumicu i daje joj ugovor za MGM. U to vrijeme mijenja svoje pravo ime u umjetničko. Hedy odlazi u SAD i biva hvaljena kao nasljednica Marlene Dietrich i Grete Garbo iako se njezino glumačko znanje ne može usporediti s njenom ljepotom. Najveći komercijalni uspjeh postigla je ulogom u filmu "Samson i Dalila". Hedy Lamarr bila je i inovatorica u području bežičnih komunikacija. Kao otvorena protivnica fašističke Njemačke u Drugom svjetskom ratu prijavila je 1942. patent upravljanja torpeda izmjenjivim frekvencijama koje bi stoga tada bilo nemoguće predvidjeti i omesti. Iako Mornarica SAD-a taj izum nije iskoristila, ta se tehnologija, bez koje bi bio nemoguć WiFi, i danas koristi za mobilne telefone i za upravljanje frekvencijama. Premda za života nije dobila zaradu i zahvalu za svoj izum, smatraju je velikom inovatoricom, pa se međunarodni Dan izumitelja slavi 9. studenoga, na njezin rođendan.

John Brown je bio američki revolucionarni pristalica ukidanja ropstva - abolicionista, koji je tokom 1850-ih zagovarao i sprovodio oružanu borbu kao sredstvo za ukidanje ropstva u SAD-u te je vodio znameniti !Prepad na Harper's Feri" - pokušaj počinjanja robovskog ustanka na Jugu - koji se smatra jednim od važnih katalizatora kasnijeg građanskog rata. Brauna smatraju "najkontroverznijim od svih Amerikanaca 19. stoljeća" i "prvim američkim domaćim teroristom". Braunov pokušaj 1859. da započne oslobodilački pokret među robovima u Harpers Ferryju u tadašnjoj Virginiji uzburkao je naciju. Suđeno mu je za izdaju, ubojstvo petorice pro-robovlasničkih Južnjaka i za poticanje pobune robova. Označen je krivim po svim točkama i obješen.

Jonas Edward Salk je bio američki ljekar, virusolog i imunolog. Pronalazač je prvog cjepiva protiv dječje paralize. Poliomijelitis nije u to vrijeme bila najrasprostranjenija bolest na svijetu i nije bila vodeći uzrok smrtnosti, međutim bolest je vrlo zarazna i činilo se da ju je nemoguće zaustaviti. Poliomijelitis zahvaća živčane stanice, a ponekad i središnji živčani sustav te uništava mišiće, uzrokuje paralizu i dovodi do smrti. Od poliomijelitisa uglavnom obolijevaju djeca, ali moguće je da se zaraze i odrasli. Najpoznatija žrtva poliomijelitisa koji je izbio 1921. godine u SAD-u bio je budući predsjednik Franklin Delano Roosevelt, koji je zbog toga ostao paraliziran od struka na dolje. Upravo je Roosevelt pomogao u osnivanju zaklade March of Dimes čiji je cilj bio naći lijek za poliomijelitis. Kasnih četrdesetih godina prošlog stoljeća, zaklada je zaposlila doktora Jonasa Salka, voditelja Laboratorija za istraživanje virusa u Pittsburghu. Salk je otkrio da postoje tri tipa virusa sa 125 različitih podvrsta. Uzgajao je virus te ga je deaktivirao formalinom i na taj način razvio cjepivo za sve vrste bez nuspojava. Odmah po otkriću cjepiva započela je masovna imunizacija te je cjepivo imalo vrlo visok postotak učinkovitosti. Međutim, cjepivo je u jednom trenutku uzrokovalo oko 200 slučajeva poliomijelitisa, za što je dokazano da se radilo o samo jednoj lošoj seriji cjepiva, ali da je cjepivo zapravo sigurno i učinkovito. Ova nesreća dovela je do poboljšanja standarda proizvodnje i do kolovoza 1955. godine oko četiri milijuna cjepiva je bilo potrošeno. Do 1959. godine oko 90 drugih zemalja je počelo koristiti Salkovo cjepivo.

Welles Crowther rođen je 17. svibnja 1977. u New Yorku. Welles je sanjao o tome da postane vatrogasac i pomaže ljudima, a postao je dobrovoljni vatrogasac sa 16 godina. Nakon što je 1999. godine diplomirao ekonomiju na Boston Collegeu, Welles se pridružio tvrtki za investicijsko bankarstvo, koja se nalazila na 104. katu World Trade Centra u New Yorku. Započeo je i briljirao na području istraživanja, a brzo je postao trgovac dionicama. Welles je bio ljubazan, susretljiv, simpatičan i pametan. Dana 11. rujna 2001. kada je avion pogodio južni toranj, spustio se do predvorja tornja i pronašao teško ozlijeđenu ženu, spustio je niz 17 katova, a zatim se vratio na kat kako bi pomogao drugima doći do stubišta. Ostao je gore pomažući drugima i radeći s vatrogascima dok se zgrade nisu srušile. Spasio je oko 20 ljudi.

Frank Anthony "Tony" Iommi je engleski gitarist i skladatelj, najpoznatiji kao suosnivač i prvi gitarist heavy metal grupe Black Sabbath, čiji je bio jedini stalni član od osnutka do raspada. Iommi, koji je sin talijanskih useljenika, gitaru je počeo svirati u pubertetskoj dobi. Nakon što je sa 17 godina izgubio vrške dva prsta desne ruke u nesreći u tvornici, uspio je nastaviti svirati. Iommi je općenito priznat kao jedan od najvažnijih i najutjecajnijih rock gitarista.

Christopher Frank Carandini Lee rođen je 27. svibnja 1922. godine u Londonu. Pohađao je elitne privatne škole, ali fakultet nikada nije završio. Nakon neuspjeha na studiju kratko se zapošljava kao činovnik. Ubrzo nakon toga dobrovoljno se javlja u britansku vojsku i odlazi u Zimski rat u Finsku. U Zimskom ratu nije sudjelovao u borbama te se ubrzo vraća kući. Odmah po povratku prijavljuje se u zračne snage i ubrzo postaje član SAS-a, britanskih specijalnih snaga. Ne zna se mnogo o njegovu ratnom putu zato što je bio član specijalne postrojbe, pa većina dokumenata nosi oznaku državne tajne. Međutim, neke su informacije ipak procurile u javnost, a neke je Lee sam priznao. Tijekom rata u Africi bio je član diverzantske jedinice koja je brzim napadima iza neprijateljskih linija unosila nemir i rušila moral protivničkih vojnika. Nakon invazije na Italiju i kraja rata u Africi prelazi u odred koji se bavi lovom na dvostruke špijune te radi na obučavanju članova otpora u okupiranim državama Europe. Smatra se da je upravo tada razvio odnos s Josipom Brozom s kojim je otvoreno prijateljevao sve do njegove smrti. Nakon službenog završetka rata još je neko vrijeme ostao u vojsci iz koje se povlači 1946. Tada se ponovno zapošljava kao činovnik, no ne zadugo. Jedan mu je rođak tijekom ručka predložio da se počne baviti glumom, nakon čega se Lee počinje pojavljivati u manjim ulogama. Njegova karijera doživljava procvat u pedesetim godinama dvadesetog stoljeća. Tada započinje suradnju s produkcijskom kućom Hammer pod čijim je okriljem glumio Drakulu u desetak filmova. Iako je uloga Drakule obilježila njegovu ranu karijeru, imao je i drugih značajnijih uloga. Može se pohvaliti time da je glumio i Sherlocka Holmesa i njegova brata Mycrofta. Glumio je i negativca Francisca Scaramanga, Čovjeka sa zlatnim pištoljem u istoimenom filmu iz serijala o Jamesu Bondu. Svojim najboljim ostvarenjem smatra film "Wicker Man". Krajem sedamdesetih odlazi u Ameriku gdje nastavlja nizati zapažene uloge. Prema podatcima s IMDb-a, dosad se pojavio u 282 filmska ostvarenja. Teško bi bilo napisati koga je sve utjelovio na bijelom platnu, ali glumio je i Grigorija Rasputina. Kao što je već spomenuto, nove ga generacije pamte po ulogama u serijalima "Star Wars" i "Gospodar prstenov"a. Osim navedenih vojničkih i filmskih uspjeha, Christopher Lee postigao je još mnogo toga. Ostavio je trag i u kazalištu, gdje je glumio u dramama i mjuziklima, a kao školovani pjevač zabilježio je velik uspjeh. No to mu nisu jedini glazbeni uspjesi. Lee obožava heavy metal-glazbu. Nastupao je s Manowarom i Rapsody, a s 88 godina izdao je svoj prvi metal-album. Nakon toga izdaje još dva albuma te nekoliko EP-ova (svi oni koje zanima kako zvuče mogu ih pronaći na YouTubeu). Svoj je glas posudio i likovima u računalnim igrama, a narator je i nebrojenih dokumentaraca.

Janusz Korczak bio je vojni liječnik tijekom Prvog svjetskog rata, nevjerojatan pedagog i ravnatelj židovskog dječjeg doma tijekom Drugog svjetskog rata u Varšavskom getu. Janusz Korczak umro je sa 200 djece u plinskoj komori, držali su ga za ruke do kraja. Cijeli život posvetio je djeci. Nije ih napustio ni kada su došli najteži trenuci. S njima je otišao u smrt, iako su ga nacisti neposredno prije ulaska u vagone prepoznali i ponudili mu poštedu pod uvjetom da napusti djecu, a on je to odbio. Ova herojska gesta imala je veliki utjecaj i na mnoge naciste.

André Div je bio francusko-bugarski hrvač i glumac. Pravo ime mu je bilo Andre Rene Roussimoff i bio je visok 224 centimetra, dok je vagao nevjerovatnih 236 kilograma. Jedna šaka mu je bila obima od 40 centimetara. Na početku karijere zbog njegovog izgleda mnogi su na njega gledali kao neku vrstu specijalne atrakcije za promociju WWE širom SAD. Poznato je njegovo rivalstvo sa legendarnim Hulkom Hoganom koji su 80-ih godina prošlog stoljeća vodili velike borbe na WresteleMania događajima. Kada je došao kraj njegovoj karijeri u Wrestlemaniji karijeru je nastavio u Japanu, a poslije smrti primljen je u WWE Kuću slavnih. Svojevremeno je bio najplaćeniji kečer na svijetu, još prije 50 godina uspio je zaraživati 400.000 dolara godišnje što danas iznosi oko 3 miliona. Bio je prepoznatljiv po ogromnim šakama, a bio je i rekorder po količini ispijenog piva jer je za šest sati uspio popiti više od 41 litra piva. Bavio se i glumom, a snimio je više od deset filmova. Uvijek je nastojao da plati račune s kim god bi večerao. Preminuo je iznenada, u 47. godini. Imao je srčani udar tokom sna u siječnju 1993. godine.

Simo Häyhä dobio je nadimak "Bijela smrt". Finac koji se borio tijekom Rusko-finskog rata u manje od 100 dana napravio je rekord od 505 ubojstava snajperom. Preferirao je obični nišan jer na optičkom nišanu snajperist mora više dići glavu te bi se tako otkrio. Staklo optičkog nišana također se maglilo u uvjetima u kojima je on ratovao. Također je odsjaj sunca na staklu otkrivao poziciju snajperista. Kako bi sakrio paru koja izlazi iz usta prilikom niskih temperatura, Simo je u ustima držao snijeg. 1940. godine u čeljust ga je upucao ruski vojnik, no nije se dao te je preživio. Umro je s 96 godina.

Alan Mathison Turing bio je britanski matematičar, logičar i kriptoanalitičar. Turing se često smatra ocem modernog računarstva. Na Princetonu piše svoj doktorski rad. 1939. godine radio je u školi za kodiranje i šifriranje britanske vlade u Bletchley Parku. Tada je započeo Drugi svjetski rat. Turing je predvodio grupu znanstvenika koji su radili na razbijanju koda njemačkog stroja za šifriranje, Enigme. Enigma je služila Nijemcima i njihovim saveznicima za slanje strogo povjerljivih kodiranih poruka. U njima su bile opisane vojne akcije, planovi i manevri. Turing je razvio matematičke modele te dizajnirao elektromehaničku napravu, „bombu“, koja je mogla dekodirati poruke Enigme. Nijemci nisu znali da su poruke Enigme dešifrirane te su ih i dalje slali tim putem. Smatra se da je Turing svojim radom doprinio skraćivanju rata za najmanje godinu dana te time spasio milijune života. Tijekom rata i nakon njegova završetka bavio se računalnom tehnologijom te se smatra začetnikom te znanosti. Razvijao je i teoriju umjetne inteligencije strojeva. Poznat po ekscentričnom životnom stilu i homoseksualnosti, bio je uhićen 1952. zbog povrede javnog morala i osuđen na obaveznu hormonsku terapiju. Dvije godine kasnije počinio je samoubistvo iako postoje teorije zavjere koje tvrde da ga je likvidirala britanska tajna služba zbog toga što je pod ucjenom mogao odati državne tajne stranim agentima.

Julia Child se zaposlila u Uredu strateških službi nakon što je diplomirala i provela je nekoliko godina na kratkotrajnim poslovima u raznim tvrtkama u Washingtonu. Posao ju je odveo na Ceylon, kasnije i u Kinu, gdje je upoznala i udala se za Paula Childa, također djelatnika OSS-a, kako je skraćeno nazivan Ured strateških službi. Upravo ih je njegov premještaj odveo u Pariz, četrdesetih godina, što je, na koncu, rezultiralo povijesnim posljedicama po američko kulinarstvo. Današnja legenda kulinarstva, naime, u to vrijeme uopće nije znala kuhati. U Parizu je, stoga, upisala tečaj kuhanja. Bila je više nego dobra učenica na polju francuske kuhinje, ustvari toliko dobra da je 1961. godine objavila svoj prvi kuharski priručnik. Zvijezdom su je, međutim, učinile televizijske serije. Prva, naslovljena "Francuski kuhar", počela se emitirati 1963; posljednju je snimala još prije par godina. U međuvremenu, i ona i dobro kuhanje postali su poznati praktički svakom Amerikancu i Amerikanki. Bez nje, kako je izjavio jedan slavni kuhar, Amerikanci bi još bili u mračnom srednjem vijeku kulinarstva.

Nikola Tesla bio je hrvatsko-američki izumitelj i inženjer srpskog podrijetla, koji je djelovao na polju elektrotehnike i strojarstva te futurist koji je najpoznatiji po svojim doprinosima u dizajniranju suvremenog sustava distribucije električne energije koristeći izmjeničnu struju. Rođen je na prostoru današnje Hrvatske gdje je pohađao osnovnu školu i gimnaziju te se dalje školovao i usavršavao diljem Europe. Tijekom velikog dijela svog života živio je i radio u Sjedinjenim Američkim Državama. U jesen 1882. zaposlio se u Parizu u Edisonovoj telefonskoj podružnici. Već je za vrijeme studija upozorio na nedostatke istosmjernoga elektromotora. U Budimpešti je zamislio primjenu višefaznih izmjeničnih struja za ostvarenje okretnoga magnetskoga polja koje bi uzrokovalo vrtnju u elektromotoru. U nastojanju da razvije zamišljeni sustav izmjeničnih struja, otišao je 1884. u SAD, gdje se s preporukom voditelja Edisonova predstavništva u Europi zaposlio kod T. A. Edisona, gdje je iznosio svoje zamisli o proizvodnji i isplativijem prijenosu izmjeničnih struja, ali nije nailazio na razumijevanje. Godine 1885. osnovao je Tesla u New Yorku vlastitu tvrtku "Tesla Electric Light and Manufacturing Company" za proizvodnju električnih lučnica (elektrolučna svjetiljka), a 1887. tvrtku Tesla Electric Company, s laboratorijem, u kojem je najprije konstruirao elektromotore izmjenične struje. U jesen iste godine prijavio je prve patente o proizvodnji i prijenosu višefaznih izmjeničnih struja i njihovoj primjeni za učinkovit pogon izmjeničnih elektromotora. Tim je izumima pokazao da je za većinu primjena izmjenična struja znatno prikladnija od istosmjerne. Teslin sustav višefaznih električnih struja i njegovu električnu rasvjetu prikazala je tvrtka Westinghouse na Svjetskoj izložbi u Chicagu 1893., te je predložila Teslin sustav izmjeničnih struja za hidroelektranu na slapovima Niagare. Hidroelektrana je bila završena 1896., a njome je, visokonaponskim dalekovodom (visoki napon je bitno smanjio gubitke), bio opskrbljivan oko 40 kilometara udaljen grad Buffalo, a potom i udaljeniji gradovi. U isto je doba po New Yorku bilo raspoređeno nekoliko stotina malih elektrana istosmjerne struje, jer se ona zbog velikih gubitaka mogla prenositi samo na udaljenosti do 3 kilometra. Za nekoliko godina Teslin se sustav višefaznih izmjeničnih struja počeo rabiti u cijelome svijetu, a tijekom više od jednoga stoljeća u osnovi se nije promijenio. Visokofrekvencijske izmjenične struje primijenio je za bežični prijenos signala i energije. S transformatorom vrlo visokoga omjera transformacije (poslije nazvanim Teslin transformator) postizao vrlo visoke napone i stvarao vrlo snažna električna polja. Izumio je radiokomunikacije i daljinsko upravljanje. Načinio je model broda kojim je s pomoću električnih signala bežično upravljao na daljinu, a javno ga je 1898. pokazao u New Yorku. Bavio se i istraživanjima u strojarstvu, na primjer 1913. patentirao je turbinu s mnoštvom tankih diskova a bez lopatica (Teslina turbina). Kako nije imao interesa i vremena baviti se razvojem i prilagodbom svojih izuma tržištu, mnogi koji su razvijali njegove izume i prisvajali su ih. Vrhovni sud SAD-a tek je 1943., nakon Tesline smrti, poništio američke patente radija G. Marconija, jer su Teslini raniji patenti već sadržavali sve što je opisao Marconi. Tesla je za svoje izume dobio mnoga priznanja i počasne doktorate. Nobelova ga je nagrada mimoišla jer ju nije htio podijeliti s Edisonom. Stotine izuma, većinom iz elektrotehnike, prijavio je u 112 patenata u SAD-u i gotovo isto toliko u drugim zemljama, a mnogi su izumi ostali samo zabilježeni u njegovim dnevnicima ili stručnim časopisima. Najveće je priznanje Teslinu radu bilo dano na 11. općoj konferenciji za mjere i utege 1960., kada je za mjernu jedinicu magnetske indukcije (gustoće magnetskog toka) prihvaćen naziv tesla (oznaka T). Jedini je to naziv mjerne jedinice po nekome Slavenu među 19 naziva po zaslužnim znanstvenicima u Međunarodnom sustavu mjernih jedinica. Po Tesli je nazvan planetoid ili asteroid 2244 Tesla, te krater na Mjesecu Tesla (krater).

Elizabeth Jane Cochran, poznatija pod imenom Nellie Bly, bila je američka novinarka, avanturistica i izumiteljica. Svojim je tekstovima raskrinkala američki sustav mentalnih institucija s kraja 19. stoljeća. Bila je prva žena koja je oborila rekord u putovanju oko svijeta. Inspirirana pričom Julesa Vernea Put oko svijeta u 80 dana, zaputila u nepoznato i u 72 dana dovršila svoje putovanje. Pisala je istraživačke članke nakon što bi pod lažnim identitetom ispitala teške uvjete rada u kojima su žene radile. Jedan od njenih prvih zadataka bio je da pod lažnim identitetom, ispita uvjete u tamošnjoj ozloglašenoj psihijatrijskoj bolnici. Provela je deset dana prikupljajući informacije - uskoro shvativši kako je ustanova "zamka za štakore", kako ju je nazvala. Opisala je nesavjesne i brutalne liječnike, grube, masivne i agresivne bolničare koji su gušili, tukli i maltretirali pacijente, kao i urin po podu. Posteljina je bila prljava, krv od tučnjava posvuda, a ljudi vezani danima. Nellie se okušala i kao izumiteljica - dobila je nagradu za dizajn posebne boce za mlijeko ali i kao industrijalka. Nakon smrti muža vodila je njegovu tvornicu željeza.

Ljudmila Mihajlovna Pavličenko bila je pripadnica Crvene armije tijekom Drugog svjetskog rata i najuspješnija sovjetska snajperistica. Likvidirala je 309 neprijateljskih vojnika, uglavnom koristeći poluautomatsku pušku SVT-40, i na taj način postala najuspješnija snajperistica svih vremena. Za svoje zasluge u borbi protiv njemačkog agresora odlikovana je Lenjinovim ordenom. Prilikom njemačkog napada na SSSR, tijekom bitke za Odesu i Sevastopolj, našla se među braniteljima.