Na grčkom otoku Tinosu, gdje god se okrenete, pogled će vam pasti na barem desetak malenih kapelica. Prepoznatljive po svojim minijaturnim zvonicima i jednostavnim križevima, ove sićušne bogomolje rasute su po vjetrovitom krajoliku Kiklada poput, kako je to u pjesmi opisala mještanka Eleftheria Levanti, "golubova koji su se zaustavili da se odmore". Na otoku ih ima oko tisuću – više od jedne na svakih deset stanovnika – a ono što ih čini jedinstvenima jest rijetka, stoljetna tradicija prema kojoj su u vlasništvu i brizi običnih obitelji.

Stoljetna tradicija ukorijenjena u povijesti

Ovaj neobičan fenomen nije samo izraz pobožnosti, već i svjedok burne povijesti otoka. Arhitektica Maria Vidali, koja je istraživala povijest kapelica, objašnjava kako korijeni sežu u doba Mletačke Republike, koja je vladala Tinosom od 13. do početka 18. stoljeća. Mlečani su lokalnim poljoprivrednicima dodjeljivali zemljišna prava kako bi stvorili tampon-zonu prema Osmanlijama. Kada su Osmanlije preuzele vlast, dopustili su mještanima da zadrže i grade stotine kapelica na svojim poljoprivrednim zemljištima.

SKRIVENI DRAGULJ /

Ne morate putovati do Toskane: Idilični prizori kao iz romana kriju se u našem susjedstvu

Osim toga, mnoge su kapelice izgradile obitelji pomoraca kao zavjet za njihov siguran povratak s mora, dok su druge podignute u spomen na preminule članove obitelji ili u čast Djevice Marije. Naime, Tinos je dom jednog od najvažnijih marijanskih svetišta u Grčkoj, Panagia Evaggelistria, što dodatno jača duhovnu važnost otoka. Iako gotovo sve kapelice dijele ikonski kikladski stil – kubične forme, ravne krovove i dodire plave boje na pretežno bijelim površinama – "svaki je zidar dodao svoj vlastiti pečat", kaže velečasni Markos Foskolos, katolički svećenik koji je napisao povijest otoka, piše abc news.

Više od religije: Obiteljsko nasljeđe i identitet

Ove privatne kapelice, od kojih neke potječu iz 17. stoljeća, pripadaju svima: od osamdesetogodišnjaka do pripadnika generacije Z, od uzgajivača koza do vlasnika hotela, od pravoslavnih kršćana i katolika do onih koji se ne smatraju religioznima. Zajednička im je nepokolebljiva predanost očuvanju onoga što su njihovi preci izgradili.

"Ova tradicija i običaj koji nas povezuju kao članove obitelji dio su našeg identiteta. Potpuno sam predana njihovom održavanju i prenošenju na svoju djecu", izjavila je Ioanna Krikelli za Associated Press tijekom proslave u kapelici svoje obitelji, Agios Sostis. Slično razmišlja i Nicoleta Nazou, koja svakodnevno pazi da u kapelici Agia Paraskevi, koja pripada obitelji njezina supruga, gori uljanica. "To je prije svega naša odgovornost, prenosi se s generacije na generaciju kao obiteljsko nasljeđe", kaže ona.

IZLAZAK NIJE LUKSUZ /

Britanac koji živi na Tajlandu progovorio o troškovima: Neke cijene mnoge su iznenadile

Barem jednom godišnje obitelji se okupljaju kako bi uredile svoje kapelice: nanose svježi sloj bijele boje na zidove, popravljaju krovove, obnavljaju plave detalje na vratima i prozorima te poliraju liturgijske predmete.

Panigiri: Srce otočke zajednice

Vrhunac godine je panigiri, liturgijska i društvena proslava koja se održava na dan sveca ili blagdan Djevice Marije kojem je kapelica posvećena. Tada se deseci, a ponekad i stotine članova zajednice okupljaju na bogoslužju i slavlju. Nakon mise, obitelji domaćini poslužuju domaću rakiju, slatkiše i tradicionalna jela.

Velečasni Foskolos objašnjava kako je nuđenje hrane hodočasnicima nekoć bila praktična potreba, jer su ljudi pješačili velike udaljenosti, često posteći prije pričesti. Danas je to prije svega čin zajedništva. "Sve ovo pomaže u stvaranju osjećaja zajednice. U ovim malim kapelicama, čovjek postaje brat sa svima ostalima", ističe Foskolos. Eleftheria Levanti sjeća se kako su te proslave prije nekoliko desetljeća bile ključni društveni događaji, pa čak i prilika za prosidbu.

Oaze mira koje prkose vremenu

Iako sekularizacija raste diljem Europe, tradicija na Tinosu ne pokazuje znakove posustajanja. Čak i oni koji se ne smatraju religioznima ponosni su na svoje kapelice i sudjeluju u njihovom održavanju. Giannis Kafantaris, 26-godišnjak čija obitelj dijeli vlasništvo nad kapelicom Panagia Theoskepasti, često dolazi onamo kako bi u miru čitao knjigu. "Kršćanstvo ima religijske, ali i kulturne aspekte. Okuplja mnogo ljudi", kaže on. "Želim nastaviti s tim."

ODREKLA SE SVEGA /

Godinama je radila pet poslova kako bi ostvarila san: 'Ne bih to mijenjala ni za što na svijetu'

Braća Romanos i Konstantinos Vasilopoulos, koji održavaju kapelicu iz ranih 1800-ih, kažu kako u njoj pronalaze poseban mir. "Osjećaj je spokoj. Ovdje izgubim pojam o vremenu. Samo kamenje i pogled, a oni nose priče i sjećanja", kaže Romanos.

Te sićušne građevine, smještene između granitnih stijena, na liticama iznad mora ili skrivene u maslinicima, više su od samih bogomolja. One su živi spomenici obitelji, povijesti i zajedništva. One su duša Tinosa, otoka koji svoju vjeru i identitet čuva u tisuću malih, bijelih srca od kamena, odlučan da tu neprocjenjivu baštinu prenese budućim generacijama.

POGLEDAJTE GALERIJU

VRIJEDI GA POSJETITI /

Grad s tisuću prozora: Biser Balkana kroz povijest je mijenjao imena, ali je zadržao šarm

POGLEDAJTE VIDEO: Kitovi ubojice potopile jedrilicu s turistima: Znanstvenik objasnio zašto to rade