Sve je počelo godinu dana prije ukrcaja, kada se antropolog Santiago Henovés vraćao u Mexico City s konferencije o povijesti nasilja. Zrakoplov u kojem je Santiago letio otet je, a njega i još 103 putnika držala su kao taoce petorica naoružanih muškaraca. Ovaj incident nije imao tragičan kraj - svi taoci su pušteni u zamjenu za političke zatvorenike.

No spomenuti antropolog smatrao je da je to što se našao u otetom avionu "predobro da bi bilo istinito", s obzirom na to da je bio jedan od vodećih stručnjaka za biološku antropologiju i netko tko je svoj život posvetio proučavanju nasilničkog ponašanja. To ga je iskustvo toliko inspiriralo da je osmislio sličan eksperiment s ciljem testiranja ljudskog ponašanja i sklonosti agresiji u specifičnim okolnostima.

Njegova ideja bila je okupiti grupu ljudi koja će zajedno poloviti otvorenim morem, a to je smatrao sjajnim laboratorijem za promatranje ljudskog ponašanja. "Testovi na životinjama pokazali su nam da se može izazvati agresija kada uvedemo različite vrste štakora u zatvoreni prostor. Želio bih vidjeti odnosi li se isto i na ljude", napisao je tada.

Santiago je sagradio splav dimenzija 12x7 metara sa samo jednom kabinom koja je bila dovoljno velika da se u njoj može leći, ali ne i stajati. WC je postavljen vani tako da ga svi mogu vidjeti. Splav nije imala motor, struju ni pomoćna vozila, a zvala se Acali (kuća na vodi). Trebala je ploviti 101 dan na moru na putu od Kanarskih otoka do Meksika, a osim njega, zamislio je da tu bude još deset ljudi.

Santiago je dao oglas za to neobično putovanje u nekoliko svjetskih novina i bilo je na tisuće zainteresiranih, no ovaj antropolog imao je vrlo jasnu viziju koga želi. Na kraju je odabrao četiri muškarca i šest žena različitih nacionalnosti, vjera i društvenog statusa. Ženama su dodijeljene vodeće pozicije na brodu, a muškarcima fizički poslovi. Takva hijerarhija nije bila slučajna.

"Pitao sam se hoće li davanje moći ženama rezultirati s više ili manje nasilja", rekao je Henovés, koji je dosta toga ciljano radio kako bi stvorio atmosferu nasilja.

Acali je isplovio 13. svibnja 1973. godine, a ubrzo su mediji ovu splav okarakterizirali kao "seks splav" i neprestano su pisali o orgijama na njoj. No iako se Santiago silno trudio potaknuti seksualne odnose prožete sukobima, istina je bila sasvim drugačija.

"Znanstvene studije s majmunima pokazale su postojanje veze između seksualnosti i nasilja, u kojima većina sukoba između mužjaka proizlazi iz dostupnosti ženki u ovulaciji. Kako bih potvrdio da se to događa i kod ljudi, namjerno sam odabrao seksualno privlačne subjekte. Budući da je seks povezan s osjećajem krivnje, u grupu sam uključio i rimokatoličkog svećenika iz Angole, Bernarda", objasnio je antropolog kasnije.

Nekolicina njih se ipak upustila u seksualne odnose, ali to nije izazvalo agresiju ili napetost u skupini. Kada ga je kapetanica broda, Šveđanka Maria Björnstam, upitala što je cilj svega, Santiago je odgovorio da "želi saznati kako dolazi do mira na Zemlji". Rezultat je bio sasvim drugačiji od onog što je itko, a ponajmanje antropolog, očekivao - očekivanog nasilja jednostavno nije bilo.

"Shvatio sam da sam ja jedina osoba koja je pokazala bilo kakav znak nasilja na splavi", zaključio je antropolog. S druge strane, većina članova grupe ga je htjela ubiti, ali su to priznali tek godinama kasnije. Svima nam je to palo na pamet u isto vrijeme!", priznala je američka inženjerka Fe Seymour u dokumentarcu "The Raft" iz 2018. godine.

"Bilo je jako teško podnijeti njegovo psihičko nasilje", istaknuo je drugi član posade, Japanac Eisuke Yamaki, dodavši kako su razmišljali da ga "slučajno" gurnu u more ili mu ubrizgaju drogu. Sveučilište Santiago ogradilo se od ovog istraživanja zbog medijskih napisa o "seks splavi", no skupina sudionika smatra da je ono bilo uspješno. "Henovés je bio toliko fokusiran na nasilje i sukob da nije shvaćao da ga cijelo vrijeme drži u rukama. Počeli smo kao 'mi' i 'oni', a ostali smo 'mi'", rekla je Fe.