Kolinda Grabar Kitarović podrijetlom je s Grobinšćine. Njezini djed i baka s očeve strane u potpunosti su apolitični, dok je djed s majčine strane, Viktor Matejčić iz Jelenja, bio je član Hrvatske seljačke stranke. Nakon "Krvave nedjelje" priključio se antifašističkom pokretu, a u borbama s Nijemcima za Rijeku, teško je ranjen, a od posljedica ranjavanja je i preminuo. Njegovu je ženu, Ivanku Matejčić, svećenik spasio od strijeljanja pa je završila u logoru u Trstu. Kolinda je jednom prilikom istaknula kako su majčini roditelji, iako sudionici narodnooslobodilačkog pokreta, bili protivnici komunizma i praktični katolici, te da su je odgajali kao domoljubi i poznavatelji hrvatske povijesti.

Kolinda je bila prvo dijete Branka i Dubravke Grabar. Kako je njen otac često pjevao pjesmu "Colinda", Zdenke Vučković iz 1967. godine, tako su je odlučili i nazvati.

Svoje najranije djetinjstvo provodila je u selu Lubarska pokraj Martinova Sela na Rječini. Za Večernji je list opisala kako je izgledalo njeno djetinjstvo: "Kao mala često sam odlazila na slap, koji me uvijek uspavljivao. Tamo je i jedna vodenica, mlin staroga Gašpara koji sad vodi njegov sin. Kako su moji roditelji puno radili, tata je bio mesar, a mama je, uz vođenje kućanstva, pomagala tati, odrastala sam kao divlje dijete: igrali smo se po poljima, kopali zemunice, verali se po stablima, a znala sam napraviti i praćku te sam razbijala susjedima prozore. Odrastala sam s dečkima, čak sam dobro igrala nogomet. Bila su to predivna vremena, bar što se tiče sigurnosti za nas djecu. U školu sam najprije išla u Jelenju, četiri razreda, a poslije u Dražice. U Jelenje smo išli pješice svaki dan, oko tri kilometra do škole i natrag, ali smo skretali u šume, trčali. U Dražice smo u školu putovali autobusima, ali smo se popodne često vraćali pješice kući".

S ocem Brankom često je znala ići i u šumu, u lov. Tamo ju je otac naučio pratiti trag divljih životinja, a kad je odrasla, naučio ju je i pucati iz lovačke puške. Kada nije bila u šumi, vrijeme je provodila u školskoj knjižnici. Zahvaljujući čitanju usvojila je hrvatski književni standardni jezik, kojim je tada rijetko tko govorio na Grobinšćini. Kako je i sama u više navrata priznala, u djetinjstvu je maštala postati stjuardesa ili prevoditeljica, a najdraži ljubimac bio joj je janje.

Zanimljivo, s diskriminacijom se suočila već od malih nogu. Kako je išla u riječku gimnaziju, djeca su je često znala ismijavati zbog čakavštine, iako se trudila govoriti standardnim jezikom. O diskriminaciji je progovorila i za Večernji list: "Jednom, kad sam bila dežurna, ne znam što se sa spužvom dogodilo, nije je bilo, jedan je profesor upitao: Tko je dežurni? Kad sam se javila, on mi je rekao: Nosit ćeš mi travu s Grobnika pa ćeš brisati ploču. Bilo je takvih uvredljivih izjava. I zato sam danas vrlo osjetljiva na bilo kakvu diskriminaciju prema bilo kome što se tiče podrijetla, rase, boje kože, spola ili bilo čega drugog".

Kolinda je od malih nogu htjela više. Učila više. I bila više od prosjeka svojih vršnjaka. Osim što je već u srednjoj školi otišla na razmjenu u Ameriku, gdje je odmah upisala dodatne sate daktilografije, kako bi izbjegla zatipke koje je znala činiti u esejima. Slušala je i nastavu iz američke povijesti, kako bi na diplomi imala otisnut "zlatni pečatić" koji je otvarao mogućnost studija u Americi. Slušala je i satove iz europske povijesti jer je željela uvidjeti kako stvari u komunističkim zemljama izgledaju iz "iz američkog kuta".

Nakon same mature, upisala je engleski i španjolski jezik na Filozofskom fakultetu. Titulu magistra znanosti stekla je po završetku dvogodišnjeg poslijediplomskog studija iz međunarodnih odnosa. Svoju profesionalnu karijeru započela je u Ministarstvu znanosti i tehnologije, da bi se 1993. godine zaposlila u Ministarstvu vanjskih poslova. Kao diplomatski savjetnik odlazi u Kanadu 1997. godine. Šest godina kasnije, imenovana je ministricom europskih integracija, a 2005. godine postaje voditeljica Državnog izaslanstva za pregovore o pristupanju Europskoj uniji. U trenutku spajanja Ministarstva vanjskih poslova i Ministarstva europskih integracija, imenovana je ministricom vanjskih poslova i europskih integracija. Na dužnosti ministrice ostala je do 12. siječnja 2008. godine. Za vrijeme njezina mandata Republika Hrvatska započela je pregovore za članstvo u EU. Godine 2014. postala je kandidatkinja HDZ-a za predsjednicu Hrvatske na predsjedničkim izborima, a svečanu je prisegu položila 15. veljače 2015. godine.

Na njezino je mjesto došao aktualni predsjednik Zoran Milanović, 18. veljače 2020. godine. Kolindu ćemo u hrvatskoj povijesti pamtiti kao iznimno elegantnu predsjednicu, sabranu i staloženu u kriznim situacijama. Predsjednicu koja se uvijek ponosila i ponosit će se hrvatskom poviješću. Ženu koja je toliko toga učinila za hrvatski sport, kulturu, znanost i obrazovanje.

Ipak, otkako više ne obnaša dužnost predsjednice, čini se da je Kolinda Grabar Kitarović jednostavno procvjetala. Puno je češće možemo vidjeti u gradskoj "špici", među dragim prijateljima. Nadamo se da ćemo je češće vidjeti i u društvu svog supruga, Jakova Kitarovića, kojeg u posljednje vrijeme i nismo imali često priliku vidjeti u društvu vlastite supruge.