Datum 22. rujna urezan je u kolektivno pamćenje hrvatske javnosti kao dan nezapamćene tragedije koja je zauvijek promijenila percepciju sigurnosti unutar institucija i bolno naglasila razorne posljedice obiteljskog nasilja. Tog jutra 1999. godine, hodnici zagrebačke Palače pravde postali su poprište hladnokrvnog zločina u kojem su ugašena tri života, a jedan je trajno obilježen. U spomen na sutkinju Ljiljanu Hvalec, odvjetnicu Hajru Prohić i stranku Gordanu Oraškić, Hrvatski sabor je 2004. godine proglasio 22. rujna Nacionalnim danom borbe protiv nasilja nad ženama.

Kronologija zločina koji je potresao državu

Sve se odigralo u maloj sudnici Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Bilo je oko 10 sati ujutro, a brakorazvodna parnica Gordane i Mate Oraškića upravo je završavala. Mato Oraškić, tada suspendirani policajac zbog sumnje da je zapalio kuću ženinih roditelja, sjedio je u sudnici. U trenutku kada je sutkinja Ljiljana Hvalec (38) izgovorila i u zapisnik izdiktirala riječ "dovršeno", mir je prekinut.

Stanka Cvetković, zapisničarka koja je jedina preživjela masakr, godinama kasnije opisala je stravične trenutke. "Podigla sam pogled i vidjela pištolj u njegovoj ruci. Repetirao ga je i počeo je pucati. Izbrojila sam osam hitaca, nadala se da će mu se isprazniti pištolj, da neće pucati u mene. No tada mi je prišao. Ispalio mi je metak u leđa i glavu", ispričala je.

U svom sumanutom pohodu, motiviranom patološkom ljubomorom i osvetom, Oraškić je ubio svoju suprugu Gordanu Oraškić (26), njezinu odvjetnicu Hajru Prohić (43) i sutkinju Ljiljanu Hvalec. Nakon što je ispalio hice, mirno je išetao iz sudnice, oprao tragove baruta s ruku u obližnjem toaletu i, iskoristivši opću paniku, napustio zgradu. Prizori koje su zatekli suci i osoblje koje je prvo utrčalo u sudnicu opisani su kao stravičniji od onih viđenih na ratištima. Sudnica u kojoj se dogodio zločin nakon toga više nikada nije korištena.

PROMIJENJEN ZAKON /

Hrvatima prijete strože sankcije, Plenković upozorio: 'Ugrožava se vrijednost društva'

Hladnokrvni bijeg i povijesna presuda

Oraškić je zločin i bijeg pomno isplanirao. Svojim automobilom zaputio se prema graničnom prijelazu Bregana, s namjerom da napusti državu. Kada su ga granični policajci zaustavili oko 13 sati, pokušao ih je obmanuti. "Ja sam vam kolega, idem na sprovod u Brežice pa na posao", rekao im je, dok je na suvozačkom sjedalu držao pripremljenu policijsku uniformu koja mu je trebala poslužiti kao krinka.

Njegova fotografija već je bila poslana svim policijskim ophodnjama i nije mu se vjerovalo. Uhićen je, a pretragom vozila pronađen je pištolj kojim je počinio zločin, brakorazvodni spis te velika svota novca – tadašnjih 90.000 njemačkih maraka i 180.000 kuna (približno 70.000 eura), što je bio jasan dokaz da je bijeg bio planiran.

Tijekom suđenja pokazivao je potpunu odsutnost kajanja. Držao se bahato, vrijeđao je suca, obitelji žrtava nazivao je "đubradi", a novinare "štakorima". U trenutku izricanja presude, kleknuo je i pokrio uši rukama, odbijajući čuti osudu za svoja djela. Mato Oraškić postao je prva osoba u Hrvatskoj osuđena na maksimalnu kaznu od 40 godina zatvora.

Ožiljci koji ne blijede: Glas protiv šutnje

Iako je pravda zadovoljena najstrožom mogućom kaznom, praznina i bol ostali su trajni. Posebno dirljivo svjedočanstvo o posljedicama ovog zločina dao je Dino Hvalec, sin ubijene sutkinje, koji je u vrijeme tragedije imao samo devet godina, a njegov brat Vito pet. Godinama kasnije, Dino je postao lice Nacionalne medijske kampanje "#empatijasada - Za društvo bez nasilja", koju je pokrenulo Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike.

U potresnom videospotu, podijelio je svoja najintimnija sjećanja na majku. "Sjećam se finih jela koje je kuhala, ali i zabave u kuhinji. Mama je voljela sport... sva igrališta su bila naša. Sjećam se da me je poljubila pred školom i s bratom otišla prema vrtiću. Tada sam zadnji put vidio svoju majku", ispričao je Dino.

Svojim sudjelovanjem želio je, kako kaže, doprinijeti podizanju svijesti i poručiti svima da se nasilje ne smije trpjeti i prešućivati. "Nije način da šutimo i trpimo nasilje nego da se udostojimo prijaviti ga i otvoreno priznati", poručio je, ističući važnost prevencije i podrške žrtvama.

Tragedija od 22. rujna 1999. ostaje trajni ožiljak i opomena. Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama nije samo dan sjećanja na tri izgubljena života, već i svakodnevni poziv cijelom društvu na nultu toleranciju prema nasilju i na stvaranje okruženja u kojem će se svaka žrtva osjećati sigurno potražiti pomoć, primjerice putem besplatne linije 116 006. Jer, kako nas uči priča Dine Hvaleca, posljedice nasilja nikada ne pogađaju samo jednu osobu, već ostavljaju neizbrisiv trag na čitavim obiteljima i generacijama.

POGLEDAJTE VIDEO Božinović o stranim radnicima: 'Postoji jedna siva zona koju mi nismo baš računali'