Čestitke, opet smo na postolju!

 Nismo prvaci, nego doprvaci. Imamo srebro zlatnog sjaja. Ukupna inflacija u Hrvatskoj prema prvoj procjeni Eurostata u srpnju 2025. blago je ubrzala na 4,5 posto.

Prvi su Estonci s 5,6, a mi dijelimo drugo mjesto sa Slovacima, iza nas su Latvijci. Prosjek Eurozone je 2.0.

Inače, usput rečeno, kad se računaju ovi brojevi - unutra ulaze i cijene benzina i odjeće, obuće - no HNB kaže da je razlog ovog našeg najnovijeg ubrzanja - zbog inflacije cijena hrane.

Ali taj službeni broj inflacije o njemu često samo izvještavamo svi, nitko se ne pita točno kako se to formira - otkud ti postoci? A kad se zagrebe malo - otkriješ recimo da se tu uopće ne računaju otoci - da.

Recimo Brač, Vis, Korčula, Cres - tko vas šiša, a na otocima pogotovo ljeti cijene su još dosta više napumpane, ali zagrebala je novinarka Jutarnjeg lista - gošća Direkta Dora Koretić.

Otoci se ne računaju, što se računa, što ne, zašto se službena inflacija uvijek čini nižom od našeg osobnog osjećaja?

Rekla bih da to nije samo osobni osjećaj, nego da je to zbilja tako. Naša osobna inflacija je uvijek puno veća nego što je to službena brojka.

I nekoliko je razloga zašto je to tako, a svi proizlaze iz metodologije izračuna službene stope inflacije.

Znači, taj podatak je sam po sebi jedna općenita brojka koja se izračunava na način da se izračunavaju i cijene različitog spektra roba, usluga i dobara, od kojih mi kao prosječni potrošači zapravo koristimo jako mali udio.

Najveći udio našeg budžeta - posebno kad su u pitanju hrvatski potrošači jer su naše plaće dosta niske - odlazi na hranu, a kako je hrana među ovim kategorijama koja je najviše poskupjela, onda je logično da je naša osobna inflacija puno veća nego što je to ova službena brojka.

Osim toga, da. U devet gradova postoje zaposlenici Državnog zavoda za statistiku koji mjere cijene u trgovinama. Ulaze, dakle i gradovi na moru, ali su četiri grada u pitanju - Rijeka, Pula, Split i Dubrovnik... ali otoka nema. Nema Hvara, nema Brača, nema Lošinja koji bi sigurno tu prosječnu službenu brojku podigli. 

Drugi problem u toj metodologiji je ta da se inflacija računa na temelju indeksa potrošačkih cijena, a već su brojni domaći ekonomisti analizirali kako zapravo izgleda ta košarica.

I oni su došli do zaključka da je ona zapravo po svom sadržaju prilagođena 20% najbogatijih obitelji u Hrvatskoj, što znači da je većina ovih kućanstava koji su prosječno slabijih prihoda tu izostavljena.

Znači, postoji mogućnost da nam metodologija šteka i onda je tu taj neobičan fenomen Cheapflation. O tome si pisala, što je to?

S Cheapflacijom se svakodnevno susrećemo. Ona je u Europi iu svijetu službeni ekonomski pojam. Nju zbilja izučava službena ekonomska znanost i kod nas se time neki bave, ali mislim da nema čak niti neki službeni prijevod te riječi na hrvatski, pa mi to i dalje zovemo čipinflacija. Već se tako uvriježilo.

Znači, ona podrazumijeva pojavu da kada dolazi do inflacija, odnosno do skoka cijena do najviše rastu cijene onih proizvoda i usluga koje su bile najjeftinije.

To je, naravno, i logično, jer tamo gdje je nešto bilo jeftino, onda ima puno više prostora da da to poskupi i to smo vidjeli na brojnim primjerima.

Ove konzultantske kuće koje računaju u cijene su bila računale kako se najveći skok u toj hrani dogodio kod robnih marki. Robne marke su bile značajno jeftinije prije inflacije od brendirane hrane. Tu se ta razlika značajno smanjila. I recimo kad su u pitanju restorani, u sklopu tih restoranskih i ugostiteljskih usluga najviše je poskupio segment fast fooda i dostave hrane. Znači, ovog najjeftinijeg.

NOVI PODACI ŠOKIRALI /

Rajčice skuplje od mesa, a krumpir luksuzna roba: Zašto je inflacija u Hrvatskoj dvostruko veća nego u EU?

Najavljivali smo mi u Direktu, najavljivala si i ti taj izraelski model te aplikacije.

Pričali smo puno o njima, jer kao u Izraelu i Italiji je na taj način se uspjelo na neki način utjecati na trgovce i nakon toga nije tako brzo barem rasla inflacija. Kod nas postoje već nekoliko mjeseci. Nisam baš primijetio neku pomamu -- sramimo li se mi onako ići po dućanu i skenirati? Kao... ne želim da me netko vidi i to?

Ne znam točno koji je razlog, ali recimo, znam iz osobnog iskustva. Ja sam se s tim aplikacijama susrela kad sam ih išla malo isprobati za potrebe nekog teksta i nakon toga ih više jednostavno nisam koristila.

Ne znam je li stvar u tome da je ljude sram, ali ja mislim da je stvar u psihologiji potrošača. Znači, ljudi idu u trgovinu zato što moraju ići u trgovinu. Ne vjerujem da odlaze kupovati hranu zato što im je to neki veliki fetiš i na to moraju sami po sebi već potrošiti jedno određeno vrijeme. 

Ove aplikacije su napravljene zapravo na način da ti ne koristi puno jednom kad ti dođeš u trgovinu i gledaš cijene. Ona ti koristi eventualno kao nekakva predradnja.

I onda će biti trebao sjest doma i izdvoji dodatnih sat ili dva da organiziraš kupovinu, da izanaliziraš cijene. Mislim da se nitko ne želi pisat znanstveni rad i rade znanstvenu analizu prije nego što ide u dućan, nego naprosto ode u trgovinu i kupi ono što mu treba. 

Također, ne znam kako su one dobro prilagođene recimo, za ova najpogođenija kućanstva, možda umirovljenike, koliko ih ima smartfone, koliko ih uopće bi vidjelo na na tom ekranu pročitat koliko šta gdje košta plus ako ti ta aplikacija pokazuje da ti za 20 artikala moraš obići petnaest različitih trgovina da li se to uopće isplati? Tako da rekla bih da je to kao mjera fulao. No možda je bolje recimo, nego oni famozni kalkulatori koje je HNB bio dijelio umirovljenicima kada se prelazilo s kuna na euro.

ŠKAKLJIVI RAZGOVORI /

Bili smo u Rovinju i provjerili je li sezona podbacila? 'A ono, tak tak, bolje je bilo lani'

Imaš rubriku zanimljivog naziva Velika škrtica - inače ja se ponosno smatram velikom škrticom idem okolo kupujem po akcijama - živim po popustima - ali priznajem ne znam baš svoja prava - nedavno si otkrila zanimljivu foru za garancije?

Dosta je zapravo toga što potrošači od svojih prava ne znaju djelomično nisu informirani i dosta toga se mijenjalo itd., a ja bih rekla da je manji problem što oni ne znaju svoja prava puno veći problem što ga često ne znaju niti trgovci jer se prave da ne znaju, pa onda to koriste. 

Ali da i dalje postoji jako puno nesporazuma oko, recimo, reklamacije robe. Znači mi kad kupimo neki uređaj, onda obično dobijemo onu komercijalno jamstvo od proizvođača, odnosno trgovca koji lijepo pečatira i upiše datum kada smo kupili kojem nam on garantira da će nam popraviti robu.

Često puta znaju uvjetovati da neće robu uzeti nazad ukoliko tu garanciju nemaš. Dobar dio potrošača ne zna da je to komercijalno jamstvo samo dodatno jamstvo koje trgovac dobrovoljno daje, a da je svaka roba zapravo podložna nečemu što se zove materijalna odgovornost.

Znači da svaki trgovac prema zakonu, a to je Zakon o obveznim odnosima, mora garantirati da je roba koju je prodao potrošaču ispravna i da ona ima ona svojstva koja bi trebala imati i ta materijalna odgovornost vrijedi dvije godine, neovisno o tome, ali je li ti imaš nekakvu pisanu potvrdu dvije godine.