Gost u studiju RTL-a Danas pred obljetnicu Oluje bio je Zdravko Janić, savjetnik ministra unutarnjih poslova i bivši zapovjednik specijalnih postrojbi MUP-a.

U vrijeme Oluje ja sam bio jedan od zapovjednika, a specijalna policija dobila je zadaću od Glavnog stožera Hrvatske vojske za napad s Velebita. Prisjetio se tih trenutaka i borbi koje su donijele pobjede u Oluji.

"Velebit je bio naša zona odgovornosti, imali smo četiri napadna pravca – pomoćna i jedan glavni. Glavni ciljevi operacije s Velebita bili su obuhvatiti područje Malog Alana, repetitora Čelavac, izaći na komunikaciju Obrovac–Gračac kod Prezida, i to su bili glavni ciljevi prvog dana operacije. Ja sam bio zapovjednik glavnog pravca napada vezano za početak same operacije 4. kolovoza", počeo je.

Idući dan, 5. kolovoza, izašli su na cestu i komunikaciju Obrovac–Gračac, ušli oko 11 sati u Gračac i oslobodili ga. To se poklopilo s oslobađanjem Knina.

Munjevita akcija, malo vremena za emocije

"To je bilo munjevito, nismo imali vremena za neku emociju. Sam boj na Malom Alanu bio je jako žestok – neprijatelj je imao 32 teško oklopljena bunkera i borili smo se od 7 ujutro. U 13 sati smo probili Mali Alan i operacija je tada krenula punom dinamikom", rekao je.

MOĆNO /

MORH objavio spektakularne snimke mimohoda: Evo kako je sve izgledalo iz zraka

Osobno nije komunicirao s generalom Antom Gotovinom, njegov zapovjednik bio je general Markač i on je na liniji svog stožera komunicirao i s generalom Gotovinom i s Glavnim stožerom.

"Ja kao zapovjednik glavnog pravca komunicirao sam samo sa svojim stožerom operacije i bio sam fokusiran samo na zadaće svog glavnog pravca. Presudno za uspjeh operacije bilo je to što je ’95. bila vrhunac u organizacijsko-taktičkom smislu zrelosti oružane sile, u koju spadaju Hrvatska vojska i specijalne postrojbe MUP-a. Dostigli smo organizacijsku i taktičku zrelost i čvrstinu, snagu, sposobnost, motivaciju", ispričao je Janić. 

Nastavio je - to se kalilo kroz prethodne operacije – Poskok na Velebitu, Maslenicu, Medački džep. "Mjesec–dva ranije imali smo vrlo važnu operaciju Bljesak u kojoj su specijalne postrojbe odigrale vrlo bitnu ulogu. Stvarno je to bilo ogromno iskustvo i čvrstina, vidjeli smo da imamo snagu i da ćemo Oluju obaviti – samo da krenemo", rekao je.

'Bili smo snažni, imali snažnu volju'

Surovost Velebita bila je najizazovnija, rekao je da ne može pojmiti onaj koji nije tamo bio. "To je nepristupačnost, borbeno djelovanje je otežano, oni su imali bunkere, a mi smo dolazili od ispod. Ali bili smo snažni, imali smo snažnu volju i snažnu topničku podršku koja je bila vrlo precizna", rekao je.

'JASNO JE REKAO' /

Pupovac na RTS-u komentirao mimohod: 'Najvažnije i najznačajnije su ove dvije poruke'

Bili su to i trenuci koji se ne zaboravljaju, ulazak u oslobođena mjesta, dizanje stijega u svim mjestima gdje su bili.

"Osjećaj pobjede, osjećaj kraja rata. Imali smo jedan zavjet – tri smo godine bili na Velebitu i gledali smo dolje tri godine područje Like koje je bilo okupirano. Imali smo zavjet da ćemo se jedan dan vratiti u Zagreb, ali preko Plitvica", prisjetio se.

Kaže, neprijatelja su iznenadili na Velebitu. U taktici planinskog ratovanja uvijek djeluju male postrojbe od 100–200 ljudi ili manje.

"Ali mi smo iznenadili neprijatelja – oni su znali za napad, znali su kad će se dogoditi, ali nisu znali kojom će se silinom dogoditi. Mi smo na Velebitu imali 3100 specijalaca, imali smo šest minobacačkih bitnica, divizion raketnih lansera, topništvo dugog dometa. Mi smo imali toliko jake snage i tolikom smo silinom udarili na njihovu liniju da smo ih pomeli", ispričao je.

Vratio sa na zavijet. "Mi smo tri godine živjeli s Velebitom i željom da jednom kad se spustimo, to ide preko Plitvica u Zagreb", rekao je.

Osvrnuo se i na protekli mimohod koji ga se duboko dojmio: "Svi smo se osjećali ponosno gledajući naše avione kako grme, tenkove kako tutnje, vojnike kako stupaju. Puno je policije bilo u mimohodu. Napokon je naša najtvrđa, najelitnija, najiskusnija postrojba – a to je ATJ Lučko – stupala u mimohodu. Na to smo ponosni. Sjećam se lipnja 1991. kad smo po drugi put kao ATJ Lučko išli u pomoć u spašavanju napadnutog Pakraca. Tada smo prvi put imali neku strojnicu montiranu na nekoj prikolici i prvi put komandni minobacač iz kojeg se puca iz ruke. Kad smo ušli u boj na prijevoju u Pakracu i kad smo djelovali iz ta dva oružja, sijevalo je kao najjača grmljavina i mislili smo da smo najjači na svijetu. Imali smo ta dva komada koja danas ne predstavljaju ništa, ali tada su nam predstavljala sve – i kad baciš pogled na mimohod, jedino što možeš reći je: Ponos".