Ovaj kviz otkrit će vam koliko ste danas lucidnog uma: Pogodite države na temelju asocijacija
Današnja podjela svijeta na nacionalne države sa strogo definiranim granicama čini nam se prirodnom i vječnom. Smatramo je temeljnim okvirom međunarodne politike, kulture i identiteta.
No, ljudska je zabluda vjerovati da je sadašnjost oduvijek postojala. Nacionalna država, kakvu poznajemo, relativno je nov koncept u dugoj povijesti ljudske civilizacije, a njezin uspon i dominacija nisu bili ni brzi ni neizbježni.
Put od prvih gradova-država u Mezopotamiji do današnjeg globalnog poretka bio je obilježen ratovima, tehnološkim napretkom i revolucijama ideja koje su iznova iscrtavale karte i mijenjale poimanje moći i suvereniteta.
Drevni korijeni i carski sjaj
Prvi oblici država pojavili su se prije otprilike šest tisuća godina u Mezopotamiji. Bile su to male, neovisne političke jedinice usredotočene na jedan grad, takozvani gradovi-države.
No, tijekom tisućljeća, dominantan oblik političke organizacije postala su carstva. Od Akadskog i Rimskog Carstva, preko perzijskih i kineskih dinastija, pa sve do Mongolskog Carstva, povijest je bila pozornica velikih, multietničkih i multikulturalnih imperija.
Njihova moć temeljila se na vojnoj sili, centraliziranoj birokraciji i kontroli nad različitim narodima i golemim teritorijima.
Za razliku od današnjeg ideala nacionalne države, gdje se politički entitet poklapa s kulturnim i etničkim, carstva nisu težila takvoj homogenosti. Lojalnost se vezala uz vladara ili dinastiju, a ne uz apstraktni pojam nacije. Ta su carstva oblikovala svijet stoljećima, sve do ključnog preokreta u srcu Europe.
Vestfalski mir i rođenje suvereniteta
Moderni sustav država svoje korijene vuče iz Europe ranog novog vijeka, a ključni trenutak dogodio se 1648. godine potpisivanjem Vestfalskog mira. Njime su okončani Tridesetogodišnji i Osamdesetogodišnji rat, dva razorna sukoba koja su opustošila kontinent.
Iako Vestfalski mir nije izravno stvorio nacionalne države, uspostavio je temeljna načela na kojima one počivaju: suverenitet i nemiješanje u unutarnje poslove drugih.
Priznavanjem načela "čija je zemlja, njegova je i vjera" (lat. cuius regio, eius religio), vladarima je dana isključiva vlast nad njihovim teritorijima i podanicima.
Time je okončana nadnacionalna vlast pape i cara, a država je postala glavni akter na međunarodnoj sceni. Ipak, karta Europe i nakon 1648. bila je daleko od današnje. I dalje su prevladavala carstva, kraljevstva i konfederacije. Ideja da svaka nacija treba imati svoju državu tek je čekala svoj trenutak.
Trijumf nacije i stvaranje jedinstva
Devetnaesto stoljeće donijelo je eksploziju nacionalizma. Potaknute idejama prosvjetiteljstva te Američkom i Francuskom revolucijom, elite i narodi diljem Europe počeli su zahtijevati da se granice država poklapaju s granicama nacija.
Model nacionalne države podrazumijevao je da njezino stanovništvo čini jedinstvenu zajednicu, ujedinjenu zajedničkim porijeklom, jezikom i kulturom.
Tamo gdje to jedinstvo nije postojalo, država ga je aktivno stvarala. Uvedeni su sustavi obveznog osnovnog obrazovanja koji su promicali standardizirani nacionalni jezik i mitologiziranu verziju nacionalne povijesti.
Država je postala instrument nacionalnog jedinstva u gospodarskom, društvenom i kulturnom životu. Ovaj se proces dodatno ubrzao nakon Prvog svjetskog rata raspadom velikih carstava i stvaranjem novih država temeljenih na načelu samoodređenja naroda.
Val dekolonizacije nakon Drugog svjetskog rata proširio je ovaj model na čitav svijet, učvrstivši nacionalnu državu kao dominantan i gotovo univerzalan oblik političke organizacije.