U studiju Net.hr-a gostovao je slavni Joško Vlašić: 'Taj Peking... Čovjek ide dalje, a rane ostaju'

Posljednjih negdje dva i pol mjeseca, prije i tijekom ljeta, dogovarali smo se za gostovanje u studiju Net.hr-a i da u njemu s voljom ispriča sve o svemu. Ima i onoga, kako će sam reći, što možda nije za javnost. Ima i stvari, priča u kojima je bio i žestok i emotivan. Joško Vlašić jedan je od najboljih i najplodnijih hrvatskih atletskih i kondicijskih trenera, općenito sportskih djelatnika, onih koji su svojim radom oplemenili, ne samo struku nego i sport u Hrvatskoj u cjelini. Nakon više telefonskih razgovora "gdje smo, što smo", konačno smo ga uhvatili u Zagrebu. I sam će Joško kazati kako u hrvatsku metropolu dolazi samo poslom. Zanimljivo, ali kad se Joško Vlašić išao naći s nama pred zgradu RTL Televizije još uvijek se nekako nečkao, razmišljao je li mu to pametan potez. No, na kraju je ipak pristao. I nije požalio. "Podredit nešto svojoj djeci što će raditi jako je odgovoran posao. Vi ste sad tu sa svojom djecom, sve ste napravili za njih, ali sve je to breme. Jako sam se plašio i bojao, htio sam svojoj djeci ostaviti prostor da se neke stvari iskristaliziraju. Kad je Blanka već bila to što je, kad se pojavio Nikola, neke su moje rečenice on bi mogao pretvorene su on će biti. Kad je bio kadet i junior Nikoli je smetalo i nije nikako htio dati intervjue, smetalo mu je, ali prije recimo nije", kazao nam je Joško Vlašić. "Razlika u treniranju Blanke i Nikole je velika samo u spolu. Nije to jednostavno sa ženama, djevojčicama i djevojkama. Blanka je bila dinamična, ona je tražila natjecanja i uvijek je htjela, i u najbanalnijim igrama u dvorištu biti najbolja. Uvijek dobiti, uvijek pobijediti. Bilo je trenutaka kad je Blanka na moju ambicioznost reagirala u stilu 'ja ne želim da ti odustaneš', kao da ja nisam dovoljno ambiciozan. Ja sam rekao 'čuj, moraš uzeti u obzir da ti ne moraš skočiti svjetski rekord. 'Štoooo, kako, zar odustaješ?!'" Joško Vlašić nam je otkrio i kako nije smio zakasniti na Blankin trening ili pričati na njemu. Pričao je Joško i o Pekingu 2008. "Taj Peking... Čovjek ide dalje, a rane ostaju. Tia je bila samo sredstvo za pouku, poslužila je svrsi, nije ona kriva. Nije te godine imala dva metra i onda iz prve skoči 2.05. Je li to bahatost ili što, ili neka moja elokventnost koja je tada dobro sjela na krivi način, da te obilježi i to sve skupa, ali tako se to dogodilo. Nije gotovo kad ti misliš da je gotovo nego kad se stvari dogode. Do kraja čovjek treba biti usredotočen. U samom tom natjecanju je bilo puno čudnih situacija", priča nam Joško Vlašić. O čemu je sve razgovarao s nama progledajte u velikom studijskom razgovoru.