U ormaru i danas stoje njegove stvari. Jakna iz policije, osobni predmeti i uspomene koje čuvaju njegovi najbliži. Da postoji muzej prekinute mladosti, bio bi u Sandrovoj sobi. Sve što mu je nekad pripadalo i dalje je tu, samo što su sada cijela kuća i njegova soba ispunjene fotografijama, te zastavom koju su mu na sprovodu u ruke predali kolege policajci.

Kolege koje, sedam godina kasnije, šeću svoju djecu, dok obitelj Sandra Đukanovića živi s neizmjernim gubitkom.

"Ovu priču pričam jer prije svega voljela sam svog brata i ne želim da se to više ikome dogodi. Pričam ovu priču jer je on bio policajac i želim istjerat pravdu i pokazat koja mu je nepravda nanesena", govori njegova sestra Ivana Andrijević kroz suze.

Obitelj je Sandru obećala da će se boriti za istinu još za njegova života. Tužili su osiguranje koje zastupa bolnicu, a slučaj je u srpnju ove godine na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu završen nagodbom. Obitelji će biti isplaćena naknada. No, iako im je važno da su ispunili obećanje, još važnije je ono što sada stoji crno na bijelo – Sandrova smrt mogla je i morala biti spriječena.

"To nije proces koji je nastao od danas do sutra. Nije to bio anafilaktički šok. To je bio proces raspadanja pluća koji je trajao dva mjeseca", objašnjava Ivana. Više doznajte u priči Ružice Đukić.