Na današnji dan, 1. ožujka 2026. godine, navršava se pet tužnih godina otkako nas je napustio Zlatko „Cico“ Kranjčar, jedan od najvećih nogometaša i trenera koje je Hrvatska imala. U 65. godini života, nakon kratke i teške bolesti, otišao je čovjek koji je bio sinonim za zagrebački i hrvatski nogomet, karizmatični vođa na terenu i izvan njega, te prvi kapetan hrvatske reprezentacije u njezinoj modernoj povijesti. Njegov odlazak ostavio je prazninu koju ni vrijeme ne može ispuniti, no sjećanje na njegova postignuća i ljudsku toplinu i danas živi.

Dinamov dječak i bečki gospodin

Rođen u Zagrebu 15. studenog 1956. godine, Zlatko Kranjčar bio je predodređen za velike stvari. Nogometni put započeo je u Dinamovoj omladinskoj školi s deset godina, a za prvu momčad debitirao je već sa sedamnaest. Brzo je postao ljubimac navijača i jedan od ključnih igrača „modrih“. Kao napadač, isticao se elegancijom, sjajnim osjećajem za prostor i prepoznatljivim udarcem glavom, koji su mnogi nazivali „Cicin skok“. Vrhunac njegove karijere u Dinamu bila je sezona 1981/82., kada je s klubom nakon 24 godine čekanja osvojio naslov prvaka Jugoslavije, uz osvojena dva Kupa. U plavom dresu odigrao je stotine utakmica i postigao više od devedeset prvenstvenih pogodaka, upisavši se zlatnim slovima u povijest kluba.

Godine 1984. karijeru je nastavio u bečkom Rapidu, gdje je potvrdio svoju klasu i postao legenda i austrijskog nogometa. U sedam sezona provedenih u Beču osvojio je dva naslova prvaka Austrije, tri Kupa te je 1985. godine igrao u finalu Kupa pobjednika kupova protiv Evertona. Njegova igračka karijera, obilježena golovima i trofejima, bila je temelj za ono što je uslijedilo.

Prvi kapetan i trenerski vizionar

Posebno poglavlje u Kranjčarovoj karijeri pripada reprezentaciji. Iako je za Jugoslaviju upisao jedanaest nastupa, njegovo ime ostat će zauvijek vezano uz stvaranje hrvatske nogometne reprezentacije. U povijesnoj, prvoj utakmici moderne Hrvatske protiv Sjedinjenih Američkih Država 17. listopada 1990. na Maksimiru, Cico Kranjčar nosio je kapetansku vrpcu. Bio je to simboličan trenutak koji je označio početak jedne nove ere, a on je bio njezin prvi vođa.

Nakon igračke karijere, uspješno se prebacio u trenerske vode, gdje je također ostavio neizbrisiv trag. S Dinamom je kao trener osvojio dvije dvostruke krune (prvenstvo i Kup) 1996. i 1998. godine. Ipak, možda i najveći trenerski podvig ostvario je u sezoni 2001/02., kada je s NK Zagrebom osvojio naslov prvaka Hrvatske. Bio je to prvi i jedini put u povijesti da je naslov otišao u ruke kluba koji nije Dinamo ili Hajduk, čime je Kranjčar potvrdio svoju taktičku genijalnost.

Kruna njegove trenerske karijere bio je dolazak na klupu hrvatske reprezentacije 2004. godine. S „Vatrenima“ je suvereno, bez poraza, izborio plasman na Svjetsko prvenstvo 2006. u Njemačkoj. Iako reprezentacija nije prošla grupnu fazu, Kranjčar je ostao zapamćen kao izbornik koji je vratio povjerenje u momčad i ostvario zacrtani cilj. Svoje znanje uspješno je prenosio i u inozemstvu, vodeći klubove u Egiptu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima te Iranu, gdje je sa Sepahanom osvojio naslov prvaka i Kup.

Nasljeđe koje traje

Zlatko Kranjčar nije bio samo nogometaš i trener. Bio je zagrebački gospodin, čovjek iz naroda, uvijek nasmijan i pristupačan. Njegov nadimak „Cico“, koji je dobio u djetinjstvu jer je dugo koristio dudu varalicu, postao je njegov zaštitni znak. Svoju ljubav prema nogometu prenio je i na sina Niku, također proslavljenog hrvatskog reprezentativca, stvarajući jednu od najpoznatijih nogometnih obitelji u Hrvatskoj.

Pet godina nakon njegove smrti, Cico Kranjčar i dalje živi u pričama navijača, u povijesnim knjigama hrvatskog sporta i u srcima svih onih koji su ga poznavali. Njegovo nasljeđe nije samo u trofejima, već u strasti, ponosu i ljubavi prema nogometu koju je nesebično dijelio. Bio je i ostao istinska ikona.

POGLEDAJTE VIDEO: Bojković se vratio pobjedama: Ovako je na FNC 28 razbio svog protivnika