Ispred, nama svima omiljene, hrvatske nogometne reprezentacije, veoma je težak izazov u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2022. godine koje se igra sljedeće zime u Kataru. Hrvatska u periodu od tjedan dana igra tri zahtjevne utakmice, protiv Rusije, Slovačke i Slovenije i lako se može dogoditi da će ishod ovih susreta na kraju determinirati putnike na Mundijal.
Nažalost, Hrvatska u kvalifikacije ulazi dosta jakom grču, kako zbog činjenice da su katastrofalno odradili Euro, u kojem jesu dogurali do osmine finala, ali uz vrlo lošu igru i otužno ozračje i bez onog famoznog nacionalnog naboja o kojem je izbornik Zlatko Dalić znao ranije mantrati, ali isto tako Dalić u sljedeće tri utakmice neće moći računati na kapetana Luku Modrića, fokalnu točku reprezentacije i igrača bez kojeg se u punom smislu te riječi - ne može. Izostanak Modrića možda se čini katastrofalnim, ali iz našeg kuta gledišta možda i nije, ali doći ćemo do toga kasnije.
Isto tako, nažalost, Dalić se u međuvremenu morao odreći nekih dosada stožernih igrača, kako zbog loše forme tako i zbog nedoličnog ponašanja. Otpao je Ante Rebić koji se infantilno putem Instagrama obračunavao s Dalićem odmah nakon Eura, ali Dalić je prekrižio i, za sada, Brunu Petkovića zbog loše forme valjda, kao Šimu Vrsaljka i Domagoja Bradarića koji već dugo ne igraju u svojim klubovima te Josipa Brekala, koji je mijenjao klub u posljednjim trenucima, a isto tako i nije u bogzna kakvoj formi posljednje vrijeme.
Vrijeme je za 3-5-2
Daliću se po tom pitanju ne može previše prigovoriti, a ne može mu se prigovoriti niti za osvježavanje reprezentacijskog kadra novim imenima. Pozive su dobili Borna Sosa, Lovro Majer, Nikola Moro, zadržao je Luku Ivanušeca i Joška Gvardiola, a priključeni su i Antonio Čolak koji je u izvrsnoj formi te ključni igrač Hajduka, Marko Livaja. Svi su navedeni igrači u vrlo dobrim formama, kao i oni koji su otprije u reprezentaciji, i svakako zaslužuju biti ovdje, ali sada dolazimo do najvažnijeg segmenta i onog koji nas najviše zabrinjava, a to je - kako će Hrvatska igrati.
Među prvima smo u Hrvatskoj pisali o tome da Hrvatska već neko vrijeme ima ideale igrače za ofenzivnu formaciju 3-5-2 ili neku od varijacija te formacije s trojicom u zadnjoj liniji. Izbornik je u svom mandatu tek nekoliko puta skupio hrabrosti i izveo na teren igrače u ovoj formaciji, ali mu se u većini slučajeva, ponajprije zbog neuigranosti, to obilo o glavu i ekspresno bi odustajao od ideje da tu formaciju dalje forsira.
Igra s trojicom u zadnjoj liniji i tim famoznim "wing" bekovima, zaživjela je u gotovo svim jačim ligama, svim jačim klubovima i tu napadačku 3-5-2 formaciju svakako se može nazvati nogometnim trendom. Koristi je atraktivna Atalanta i oni su vjerojatno najzaslužniji za naglu ekspanziju ove donedavno zaboravljene i rijetko korištene formacije. Može je se vidjeti u Chelseaju, aktualnom prvaku Europe, zatim u uzbudljivom Leipzigu, Koemanovoj Barceloni, Inter je eto osvojio Scudetto s tom formacijom, Italija je uzela Europsko prvenstvo igrajući na taj način i koristile su je gotovo sve reprezentacije na Euru. A može je se vidjeti čak i u HNL-u jer Nenad Bjelica je pobornik 3-5-2 formacije i sada ju je počeo koristiti, također, Dinamov Damir Krznar. I da ne nabrajamo dalje, uglavnom 3-5-2 je veliki trend u nogometnom svijetu i smatramo da je to trend koji bi Dalić svakako morao što prije usvojiti jer, smatramo, budućnost hrvatske reprezentacije upravo leži u ovoj formaciji, ona je, naprosto, idealna. Pojasnit ćemo i zašto.
Ključ su stoperi i imamo ih
Prije svega, većina igrača u reprezentaciji u svojim klubovima igra u kontinuitetu ili povremeno u ovoj formaciji ili će pak, kad tad u skoroj budućnosti s njom susresti, a pričamo isto tako i o profesionalcima i to vrhunskim, koji bi već u startu trebali lako usvajati promjene u sustavu i formaciji poput ove, dakako uz pokoju utakmicu i trening više za prilagodbu. Upravo u ovom potonjem imamo najveći problem jer Dalić je sustavno odustajao od ove formacije i to iz, mora se priznati, valjanog razloga.
Prvi razlog zašto ju nije mogao koristiti jest činjenica da su Dejan Lovren i Domagoj Vida stoperi, recimo to, starog kova, skočni, jaki u duelu i brzi u reakcijama, ali podosta loši u fazi napada, u iznošenju lopte, izlasku prema centru i samoj kreaciji. Od modernih stopera očekuje se aktivna igra lopte u ranoj fazi napada, moraju znati poslati dugu loptu, igrati okomito, moraju znati prebaciti težište na protivničku polovicu. Da bi igrali u 3-5-2 formaciji morate u zadnjoj liniji imati dvojicu od trojice igrača koji posjeduju ove karakteristike, a Hrvatska ih konačno ima i svi su u ovom trenutku na raspolaganju Zlatku Daliću.
Duje Ćaleta-Car već je u Marseilleu, pa i u reprezentaciji, dokazao da posjeduje sve navedene karakteristike i idealan je za poziciju desnog stopera. Mladi Joško Gvardiol odigrao je Euro na poziciji lijevog beka, ali to nije njegova primarna pozicija. On je zapravo lijevi stoper i na toj je poziciji, usuđujemo se reći jedan od najboljih igrača u Europi u ovom trenutku. Joško je najkompletniji branič u reprezentaciji i briljira u svim segmentima obrane i napada, a posebice napada jer zna iznijeti loptu, igra okomito, zna kombinirati i kroz sredinu i po boku, zna proigrati, zna dati fantastičnu dugu loptu i dijagonalu, jak je u duelu i solidan u skoku te se vrlo brzo sinkronizira s ostatkom suigrača u obrani.
Desnog i lijevog stopera imamo, a u sredini, za sada, vidimo Dejana Lovrena i on bi u tom slučaju možda mogao biti najslabija karika jer nije navikao igrati s dvojicom u liniji i možda će mu trebati vremena da se s njima sinkronizira, te je, dakako, sasvim različit tip obrambenog igrača. Lovren je u karijeri najviše puta kiksao upravo kada je, kod Jurgena Kloppa recimo, morao izlaziti sa svoje pozicije prema centru i sudjelovati u napadu. Nerijetko je kasnio u vraćanju, razbijao ofsajd-zamku, bio je podoložan lošem pozicioniranju prilikom kontri i slabije je čitao igru kada bi bio dalje od svoje pozicije. No, ono što Ćaleta-Car i Gvardiol nemaju, Lovren ima, a to je liderska crta i vokalnost i to je nešto što je itekako potrebno obrani i zbog toga bi on možda bio najbolje rješenje za centralnog stopera.
'Wing' bekovi su tu
Nadalje, u 3-5-2 formaciji vezna linija je gotovo u potpunosti rasterećena vraćanja u obranu po loptu, a to je nešto što se u dosadašnjim Dalićevim formacija podrazumijevalo pa bi obično Kovačićeva ili Modrićeva igra "stradala" jer su se kontinuirano morali vraćati u obranu po loptu te ju iznositi van. Toga u ovoj formaciji nema, a samim time nema niti nepovezanosti među linijama i samim time bi se veznjaci mogli pomaknuti desetak metara više prema golu, a to je krucijalan segment posebice kada u vezi imate igrače i kreatore kakve ima Hrvatska. Ova formacija nudi bolju konekciju veze i napada, nudi jaču i aktivniju igru u međuprostoru, koja je dosad izuzetno patila, a u 3-5-2 formaciji taj problem rješavaju stoperi koji igraju prvu fazu napada umjesto veznjaka.
Sada dolazimo do pozicije oko koje se vodi najviše polemika, a to je pozicija "wing" beka. Na lijevoj strani Dalić ima fantastične opcije. Najbolja je svakako nedavno priključeni Borna Sosa iz Stuttgarta, koji je u Bundesligi jedan od najjačih, ako ne i najjači igrač na toj poziciji. Sosa ima sve. Ludu moć ponavljanja, vrhunski centaršut, sjajno kombinira i odgovoran je u obrani. Sosa je prošle sezone igrajući na toj poziciji skupio deset asistencija u 26 utakmica i na kraju ga je zamalo u svoju reprezentaciju dovela Njemačka. Osim njega Dalić tu i ima i Bornu Barišića koji svakako može odigrati "wing" beka, ali možda su nešto bolja rješenja Ivan Perišić koji je prošle sezone bio sjajan u toj ulozi u Interu, te nepozvani Domagoj Bradarić, koji, kada je u formi, može u istu rečenicu sa Sosom. Dakako, već smo vidjeli što na toj poziciji može Gvardiol, ali bio bi grijeh potrošiti takvog elitnog stopera na bekovskoj poziciji.
Eh, sada. Desna strana je već problematičnija. Na toj strani Dalić ima samo Celticova Josipa Juranovića, koji je u sjajnoj formi i ne vidimo trenutno niti jednog igrača koji bi mu mogao konkurirati. Juranović je igrao na toj poziciji u Legiji i bio je ponajbolji igrač kluba, a čeka ga isti zadatak i u Celticu, dakle on je neupitan. Alternative, za sada, nema. U nekakvoj pripremi je mladi Josip Stanišić koji je ove sezone priključen Bayernu iz druge momčadi i do sada je skupio nekoliko nastupa za prvu momčad za koju je odigrao vrlo dobro. Stanišić je pozvan kod Igora Bišćana u U-21, ali on bi jednog dana, ako se dobro profilira, mogao biti ono što je Sosa na lijevoj strani. Nismo zaboravili na Vrsaljka, on je također u jednom periodu karijere igrao ovu ulogu, ali trenutno je u velikim problemima i mora prvo srediti situaciju s klubom i nastupima da bi uopće bio na radaru Dalića.
Veza najmanji problem
Što se veznih igrača tiče tu nema puno priče. Koga god da Dalić odabere teško da će pogriješiti, bilo da je riječ o Mateu Kovačiću, Marcelu Brozoviću i Nikoli Vlašiću, ili Mariju Pašaliću, Nikolu Mori i Lovru Majeru ili Ivanušecu u nekoj alternativnoj varijanti ili neku treću kombinaciju s Modrićem, jednom kada se ovaj vrati. U ovoj formaciji svi oni će imati puno više slobode u fazi napada i kreaciji, ali najvažnije je da se svi oni, ili barem dvojica od trojice aktivno priključuju napadu iz drugog plana.
Atalanti, recimo, jako puno golova zabijaju upravo vezni igrači koji se priključuju napadu te ulaze u prostor između obrambenih igrača ili djeluju s ruba kaznenog prostora. Hrvatska je do sada imala velikih problema upravo s priključivanjem veznih igrača napadu jer su konstantno morali pomagati obrani i iznositi loptu pa se ne bi stigli, ili im se ne bi dalo, konstantno pretrčavati velike dionice kako bi se priključili napadu. U 3-5-2, u teoriji, takvih problema ne bi smjelo biti jer, kao što smo kazali, stoperi odrađuju prvu fazu napada i lišavaju ih te zadaće.
Što ćemo s napadom?
No, nešto delikatniju situaciju imamo s napadačima jer oni su u ovoj formaciji ključ za uspjeh. Hrvatska ima vrlo zanimljive napadače, ali nema, u ovom trenutku golgetera i to je golemi problem jer u ovoj formaciji mora postojati napadač koji će dominirati u duelu, skok igri, koji zna kombinirati, koji zna zadržati loptu, koji zna igrati leđima okrenut suparničkim vratima, koji zna navući protivničke stopera i proigrati drugog napadača ili ofenzivnog veznog. Hrvatska, ovako "na papiru", ima profile napadača koji odgovaraju ovoj formaciji. Bruno Petković, Antonio Čolak i Ante Budimir imaju sve potrebno da budu istureni napadači, a recimo Andrej Kramarić, Marko Livaja ili Mislav Oršić imaju sve karakteristike potrebne za igru na poziciji drugog napadača.
Problem je što Petković ima kriminalnih problema s oscilacijama u formi i de facto se na njega Dalić nikako ne može osloniti kao na stalnu opciju u napadu, a on bi bio najbolje rješenje. Dinamov napadač možda bi bio u reprezentaciji, čak i sada kada nije u formi, da nije toliko neodgovoran u igri, da se ne spušta konstantno čak i na svoju polovicu po loptu i da ne odlazi sustavno sa svoje pozicije kako bi kombinirao s veznjacima i bočnim igračima. Dalić je više puta javno govorio o tome da traži od napadača da se drži svoj zacrtanog prostora, a Petković se na tu zapovijed svjesno-nesvjesno oglušio i eto mu sad.
Kao drugi napadač savršen bi bio Kramarić jer takvu ulogu ima u Hoffenheimu. Kramarić nije "devetka" to je i sam rekao nekoliko puta i već je poslao apel uoči Eura da mu se promijeni pozicija jer kao istureni napadač on je, praktički, beskoristan. U nekoj idealnoj situaciji Petković i Kramarić su idealan par, ali trenutno Kramarića se vrlo dobro može upariti s Budimirom, recimo. Neka alternativa Kramariću može biti Marko Livaja koji je otprilike sličnog profila kao on. Dalić, dakle, ima opcija, ali glavno je pitanje uopće ima li izbornik petlje konačno isprobati novi sustav i novu formaciju te se nje, barem neko vrijeme držati kako bi zaživjela i opstala?
Pogled u budućnost
Dalić se do sada pokazao kao trener koji silno voli eksperimentirati, ali eksperimentirao je uglavnom s 12 ili 13 igrača i to ovih najjačih, a gotovo uvijek bi od tih svih eksperimenata prelako odustajao i to uglavnom kako bi mu u prvoj momčadi igrali nogometaši s najzvučnijim imenima. Vrijeme je da se takav alibi-koncept odbaci i da ako ništa barem malo zaviri u budućnost jer 3-5-2 je budućnost ove reprezentacije, barem mi to tako vidimo.
U uvodu smo spomenuli smo da je izostanak Modrića zapravo dobra stvar, a na kraju ćemo pojasniti i zašto. Hrvatska mora naučiti kako igrati bez Modrića. Dalić će uskoro ostati bez svog najboljeg igrača i to je neizbježno, toga je na koncu i svjestan i sada ima idealnu priliku vidjeti kako će mu momčad izgledati nekoliko utakmica za redom bez Luke, a lako se može dogoditi da kapetan propusti još pokoju utakmicu reprezentacije u budućnosti, prije svega kako bi se sačuvao za klupske utakmice, a na koncu i da bude što svježiji za neke važnije oglede.
Rekli smo, idealna je prilika za zaviriti u budućnost, kako s novom formacijom i sustavom, tako i u budućnost bez Modrića i opet ponavljamo, jedino je pitanje ima li Dalić petlje sve to isprobati ili nas opet čeka neuzbudljiva ziheraška alibi-igra i vapaji za Modrićem?
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
