U svijetu vrhunskog sporta, gdje milisekunde i centimetri odlučuju o pobjednicima i poraženima, o ulasku u vječnost ili padu u ponor zaborava i prosječnosti, sportaši često traže dodatnu, ponekad i iracionalnu, slamku spasa, hvataju se za nešto što će im dati sigurnost. Ritualima i praznovjerjima pokušavaju prizvati sreću, steći osjećaj kontrole ili jednostavno umiriti živce pred ključne nastupe. Hrvatski sportaši, poznati po strasti i predanosti, po emociji i ljubavi prema sportu, nisu iznimka. Od nogometnih travnjaka do teniskih, rukometnih, vaterpolskih i košarkaških terena. Priče o neobičnim navikama koje donose uspjeh dio su sportske svakodnevice, a najupečatljiviji primjer svakako je legendarni pohod Gorana Ivaniševića na wimbledonski tron 2001. godine.

TRI TJEDNA U BOGOTI /

Nevjerojatna priča slavnog Hrvata: 'Mislio sam da ću 'umrijeti'

Ivaniševićev slučaj možda je najekstremniji i najpoznatiji, ali daleko od toga da je jedini. Mnogi hrvatski, ali strani sportaši imaju ili su imali svoje male, tajne rituale. Legendarni vratar Stipe Pletikosa primjerice, uoči utakmice, naslonio bi glavu na stativu i pomolio se. Nogometaš Mladen Petrić prvo bi oblačio lijevu čarapu i lijevu kopačku, a na dan utakmice obavezno bi obrijao glavu. Bivši trener bacačice kladiva Ivane Brkljačić, Ivan Ivančić, uvijek bi tražio određena mjesta na stadionu jer je imao svoje sretne brojeve.

S druge strane, postoje i oni koji tvrde da nisu praznovjerni. Rukometni strateg Lino Červar ističe da se prije utakmice pomoli Bogu i sjeti najbližih, ali da je najvažnije osloniti se na sebe. Košarkaška legenda Dino Rađa praznovjerja smatra "glupostima", a ni streljačica Snježana Pejčić ne oslanja se na takve prakse. Razgovarali smo s poznatim sportskim licima iz hrvatskog sporta - Linom Červarom, Mirkom Alilovićem, Igorom Pamićem, Stjepanom Božićem, Robertom Špeharom, Dubravkom Šimencom, Franjom Arapovićem, Vladanom Alanovićem. Kroz razgovor s njima doznali smo neke stvari za koje će javnost po prvi put čuti.