Stjepan Božić gostovao je u podcastu Net.hr-a i u skoro sat i pol vremena razgovora u potpunosti nam otvorio dušu. Pričali smo s njim o Hrgoviću i njegovom meču s Duboisom. Otkrio nam je što je kumovalo porazu Hrgovića u meču protiv Duboisa, hoće li opet imati priliku boksati tako jedan bitan meč, kako je Hrga, naposljetku, podnio taj poraz.
'Vjerujem u Filipa, vjerujem da će vratiti tamo gdje mu je mjesto'
"Filip će sve sam iskomunicirati prema javnosti, isključivo on. Ne bih htio, bez zamjerke, znam da je tebi to interesantno, znam da bi volio nešto čuti, ali ne bih htio iznevjeriti dogovor. Sve što ćete čuti i sve što bi vi mediji trebali saznati, doznat ćete od samog Filipa. Ali uglavnom, evo, da vam ipak nešto dam, vjerujem u Filipa, vjerujem da će vratiti tamo gdje mu je mjesto i vjerujem da će na kraju i završiti tamo gdje mu je mjesto, a to je sam svjetski vrh", rekao nam je Stjepan Božić u uvodnim minutama podcasta, u kojima smo ostali tematski na Filipu. Dotaknuli smo se još nekih stvari koje plijene pažnju javnosti, koje javnost zanima kad se priča o najboljem hrvatskom profi boksaču.
'Filip se odlučio maknuti od lešinara'
Govorio nam je Stjepan i kako je došlo do njihove suradnje i što misli o velikoj količini ljubomore među ljudima...
"Ima već sad skoro 3 godine kako surađujemo. Filip me sam nazvao jednom - ajmo se naći na kavi, ajmo. Došao sam u dvoranu, sjeli, razgovarali i jednostavno to je, ajmo reći, ta suradnja je krenula i pokrenula se, međutim to je prešlo i u prijateljstvo, u druženje, neformalno van ringa i boksačke dvorane. Cijenim i respektiram njegovu privatnost i njegovu želju da se malo odmakne od, ne bih rekao od medija, ja bih upotrijebio jednu drugu riječ - od lešinara. Ne mislim tu na medije, nego baš od lešinara i od onih ljudi koji ispijaju energiju. Imamo taj jedan dogovor i ne želim to prekršiti. Sve ćete saznati na vrijeme od njega samog", izjavio je Stjepan, s kojim smo se dotaknuli Filipovog poraza od Duboisa, prvog u 18 mečeva.
'U meču protiv Duboisa Hrgović je bio na svojih 15-20%'
"Filip je u meču protiv Duboisa bio na svojih 15-20%. Ja vam garantiram svim svojim znanjem i iskustvom, što sam proveo u boksačkom ringu, Filip da je bio zdrav, da je bio na 100%, taj meč ne bi potrajao, moja procjena, između 7 i 9 runde. Filip bi ga nokautirao."
'Filip je prije meča s Duboisom bio bolestan, imao je temperaturu'
Zašto nije bio na svojih 100%?
"Morate znati da je Filip u tjednu borbe, to sad zvuči kao isprika, ali to su činjenice, Filip je u utorak imao temperaturu, a meč je bio u subotu. Bio je pod ljekovima, antibioticima, jednostavno nije bio pravi. On da je bio pravi, on bi Danijela između 7 i 9 runde nokautirao. Do tad bi se zagrijao i razradio. Vjerujem da bi meč trajao toliko. Stojim, garantiram i vjerujem u to. Ljudi nisu svjesni Filipovih kvaliteta. Nažalost, Hrvati su, ako ne svjetski prvaci, nego doprvaci svijeta u ljubomori i jalu. Ljudi jedva čekaju da netko dosegne neki vrh, da vas mogu baciti u blato. Ne znam zašto, ali kao da uživaju, ne svi, ali večina, da sportske veličine raznose po blatu. Ne znam. Jednostavno, to je kao i kultura kod nas. Ne mogu to shvatiti niti dan danas, nadam se da će se to kod nas promijeniti."
'Kao klincu mi je jedan delikvent slomio vilicu. Tada sam se odlučio osvetiti i počeo trenirati boks'
Razgovarali smo i o Alenu Babiću, hrvatskoj i svjetskoj boksačkoj sceni, Stjepanovim boksačkim počecima. Kako, kad i zašto se Stjepan počeo baviti s boksom? Nismo znali, recimo, da je razlog njegovog početka treniranja boksa bio jedan incident iz tinejdžerskih dana, kad mu je jedan dečko slomio vilicu. Dotaknuo se tog trenutka, opisao nam kako je to izgledalo.
"Kao klinac sam počeo trenirati atletiku u 7. osnovne i trenirao sam do tog slučaja kad mi je slomljena vilica. Trenirao sam atletiku tri godine. Što s etiče loma vilice, recimo da sam bio na krivom mjestu u krivo vrijeme. Nije bila ni tučnjava, nego... radi se o jednom delikventu. Taj dečko je nažalost pokojni. Jednostavno, taj dan sam ja naletio i jednostavno sam bio na krivom mjestu u krivo vrijeme. Bio sam pripit, a on me tako brzo udario, da nisam ni skužio da me udario. Otrijeznio me. Ja gledam što se dogodilo. I ništa, dođem pred ogledalo i imam što vidjeti. Nekoliko dana nisam odlazio u bolnicu, mislio sam si to je, onako, udario me. Skužio sam onda da me udario. Tek nakon par dana sam otišao u bolnicu, a doktor me pitao - jesam li normalan, da zašto nisam prije došao, da mi je vilica pukla na dva mjesta?! Rehabilitacija i oporavak su trajali mjesec i pol dana. I ništa, rekao sam da ću početi trenirati boks da mu se osvetim. Međutim, nikad se nisam osvetio. Nažalost, taj dečko je završio kako je završio, a meni da se to nije dogodilo, ja nikad, sigurno nikad ne bih ušao u boksačku dvoranu. Znam često komentirati, nije svako zlo za zlo, u svakom zlu ima nešto dobro", govori Stjepan Božić.
'Ples mi je bio ljubav i pomogao mi u boksu'
Stjepan nam je govorio i o bavljenju plesom. Dosta ljudi ne zna da je Stjepanu ples bio ljubav i 6 godina paralelno s boksom se Stjepan bavio i plesom. Ples mu je pomogao i u ringu.
Stjepan na ramenima svog brata Vlade nakon što je osvojio pojas prvaka.
"Ples mi je bio ljubav. To je paralelno trajalo 6 godina. Ples mi je jako puno pomogao u boksu, ali i odmogao. Ti koncetri, nastupi su bili vikendom kad bih onaj sportaš trebao odmarati, a ja sam bio po zadimljenim prostorima, po cijene noći skakao. Da, bio sam klinac pa sam mogao, sad to ne bih mogao. Mi smo plesali u nekim, kao gojzericama ili teškim tenisicama. Imao sam strašno jake i izdržljive noge. Da nisam plesao, tko zna. Ne znam što bi bilo. Nikad neću zaboraviti, bila je 1996. i rekao sam sam sebi - ok, sad ćeš se odlučiti ili boks ili ples. I kad sam se odlučio za boks, istog sam trena, doslovno preko noći, zaboravio plesati. Nevjerojatno, ali istinito."
Pričao o bratu Vladi, otkrio koliko je Vlado bio posvećen njegovom uspjehu
Pričali smo s njim i o bratu Vladi, koliko se Vlado dao za njega i njegov boksački uspjeh, kakav je on, u biti, perfekcionist. Dotaknuo se Stjepan u podcastu Net.hr-a i o tragediji koju je doživio, kad mu je supruga pobacila u trećem mjesecu trudnoće, a on se malo nakon toga borio. Opisao nam je i trenutak kad je spoznao sebe, svoju snagu, kad je pobijedio sebe i uvidio da je fighter, a ne slabić. Jedna mu je situacija doslovno spasila život. Otvoreno nam je rekao:
Cipko, Abraham, ne odlazak na Olimpijske igre
"Boksao sam protiv Vitalij Cipka koji je kontragard, ali sam se spremao s Abrahamom Arthurom koji je drugačijih gabarita i stila. Abraham je dešnjak i normalan gard. To je kao da se netko sprema za nogomet, a treniraš košarku. Nema veze s vezom. Ucijenili su me Nijemci doslovno, inače ne bih potpisao ugovor. Sparirao sam Arthuru, on se spremio i obranio je titulu sa tom slomljenom vilicom u tom meču i meni se događa meč protiv Vitalij Cipka, nikad to neću zaboraviti, 26. rujna 2006. Bio sam jako spreman. Toliko sam fizički bio spreman, to je bilo toliko visoko da sam tri meča po 12 rundi mogao boksati, jedan za drugim. Strašno. Ali, tehničko - taktički nisam bio pripremljen. Bio sam nula. Prvu sam rundu dobio, boksao s rukama dolje, htio sam proći kroz njega, zdrobit ga, potući se s njim. Izgubio sam taj meč na kraju, iako sam se digao, ali noge nisu slušale. Krenuo sam, on se izmaknuo, ja sam pao i treći put me malo zakačio, ali sam pao sam od sebe. Centar za ravnotežu je bio poremećen. To mi je u karijeri najveća bol i žal, to i neodlazak na Olimpijske igre."
'21. listopada 2004. spoznao sam svoju stvarnu snagu, iako sam mogao umrijeti'
Nastavio se prisjećati Stjepan Božić:
"Što se tiče trenutka u kojem sam spoznao sebe u svoju snagu, bilo je to na današnji dan prije 20 godina - 21. listopada 2004. Čovjek spozna svoju stvarnu snagu kad se nađe u teškoj situaciji. Imao sam meč u Parizu protiv jednog francuskog boksača i sva sreća da sam bio, ne znam, teško mi je objasniti samom sebi, ali to je bio meč od osam rundi, meč za prestiž. Nikakva titula, ništa, pitao sam se treba li mi takav jedan meč, čemu taj trošak a nije za titulu nije za ništa. Otišao sam na visinske pripreme na jednu planinu. Bio sam nevjerojatno spreman. Na kraju je ispalo da mi je to spasilo glavu. Boksao sam tada protiv Wilfried Visee Rivellija i čovjek mi u prvoj rundi našao na jetru. Sva sreća da je bilo pred kraj runde. Slomio mi je rebro kod srca, treće rebro i pred kraj druge runde me još nokautirao na nogama, s desnim aperkatom. Ja sam bio šokiran, nisam očekivao tako težak meč. Sva sreća da sam bio spreman. Nekako sam se izvukao 4, 5 i 6 runda i onda kad sam se zagrijao, masakrirao sam ga doslovno u 7 i 8 rundi. Imao slomljeno rebro, nisam mogao disati na brojeve otkucaja 200-205. Kao sportaš sam bio dosta samokritičan i rijetko kad sam bio zadovoljan, ali recimo s tim mečom sam, ono, ostao wau. Ponosan sam bio na samog sebe. Taj Francuz je bio strašan udarač, čak i teži na vagi što nije dozvoljeno. Moglo je završiti tužno, a završilo je s happy endom. Rekli su mi u bolnici poslije meča, da sam dobio još samo jedan udarac u predjelu prsa, da bi iskrvario i umro, tj da bi mi rebro probilo plućno krilo i nitko me više ne bi mogao spasiti. To je taj neki trenutak ne znam, ono, kad jednostavno uđeš u neku crnu rupu i jednostavno kao da si na autopilotu, onda dođe do izražaja sve ono što si dotad radio. Ne razmišljaš o ničemu, jednostavno preživljavaš. Radiš neke stvari, a jednostavno ni ne znaš što radiš. To su svi oni treninzi i to dolazi na naplatu onda. Drago mi je što mi se to dogodilo, vidio sam o čega sam napravljen."
O čemu smo sve sa Stjepanom Božićem razgovarali pogledajte u priloženom videu gore.
POGLEDAJTE VIDEO: Vlado Božić, Stjepanov stariji brat, gostovao je isto u studiju Net.hr-a u lipnju 2022.
