Jednu osobu je zanimalo kako izgleda to stanje te je na društvenoj mreži postavila pitanje: "Za one koji su bili u komi, kako vam je bilo?" Dobio je podosta fascinantnih priča. Desetero ljudi koji su bili u komi su podijelili kako im je bilo.

1. "Bio sam u medicinski induciranoj komi tri dana tijekom liječenja raka. Moj brat blizanac umro je prije otprilike godinu dana (također od raka). Cijelo vrijeme dok sam bio u komi, bio sam s njim. Bili smo u velikom zelenom polju s puno sunca i moji razgovori s njim su bili stvarni. Osim toga, nisam čuo nikoga od moje obitelji da razgovara sa mnom dok sam spavao. Bilo je to kao da sam otišao u krevet na tri dana i probudio se vrlo umoran. Pitam se jesu li moje interakcije s mojim bratom blizancem bile stvarne ili su ih samo uzrokovali lijekovi koje sam dobio."

2. "Moj tata je opisao svoju dvomjesečnu komu nakon prometne nesreće. Rekao je da je mogao čuti dio onoga što se događalo oko njega, ali je to bilo kao iz sna iz kojeg se nije mogao probuditi. Kada smo moja dva brata i sestre ušli i razgovarali s njim, otkucaji srca bi mu se smanjili. Kada su njegovi prijatelji došli sjesti s njim i gledati nogometnu utakmicu, medicinske sestre su ih natjerale da ugase televiziju jer je njegov tim počeo gubiti i otkucaji srca su mu se povećavali. S moje strane, to nije bilo kao u filmovima. Nije se samo nekim čudom probudio. Bila su to dva mjeseca stalnih poboljšanja. Jedno oko se otvorilo, a nekoliko dana kasnije mu je drugo oko bilo poluotvoreno, zatim je mogao micati nožnim prstom pa je mogao pomicati prste, itd."

3. "Moja je kći bila dva dana u medicinski induciranoj komi zbog utapanja. Potpuno se oporavila, ali stvari koje nam je rekla su me prestrašile. Rekla nam je da se igrala čajanke s mojim mrtvim roditeljima, a zatim je opisala kako joj je odbijen ulazak na vrata raja jer joj je 'Sv. Patrik' rekao da još nije vrijeme. Znam da bi to trebao biti Sveti Petar, ali nosila sam majicu na kojoj piše: 'Sv. Patrik je moj dečko', a ona je uzbuđeno uzviknula da ga je upoznala. Posljedice su bile iznimno čudne. Ona je dobra mentalno, fizički i emocionalno, ali sada vidi duhove. Mogla bih napisati cijelu seriju o tome što ona vidi i stvarima koje mi je rekla. Najnovija se dogodila prije nekoliko mjeseci nakon što je njezin stric, moj šogor, iznenada preminuo."

4. "Moja žena je bila u komi oko mjesec dana. Doveo sam djecu da ju vide nakon što sam ih pripremio na to. Sjedili smo u sobi i razgovarali. U jednom trenutku sam pitao djecu koji im je najdraži odmor. Složili su se da je to bio put kada smo krenuli od Las Vegasa do Arizone. Moja žena je sve to čula, ali na halucinantni način. Razgovarali smo o vožnji i što smo sve vidjeli, kao i o zabavi tijekom vožnje. Bilo je lijepo, a onda su je na rastanku poljubili i rekli: 'Vidimo se uskoro.' Moja supruga sada, nakon gotovo 10 godina poslije još uvijek ima živo sjećanje na drugi odmor u Arizoni na koji je išla s nama. Čak me nakon što se probudila pitala, jesmo li nedavno bili na odmoru. Njezin je um bio prisutan u svakom detalju o kojem smo razgovarali te je čak sve doživjela kao da se zapravo dogodilo. Sjećanja na to su stvarna kao i svaka druga."

5. "Otišla sam u bolnicu sa zatajenjem bubrega. Sjećam se da je medicinska sestra rekla: 'Uh...', ruka mi se zagrijala, a tata mi je pomaknuo glavu kako ne bih vidjela krv. Sljedeće čega se sjećam je to da sam u bolničkom krevetu, jurim pustinjom brzinom od preko 60 kilometara na sat. Vidjela sam razne čudne stvari, posebno Ronalda McDonalda. Moj bolnički krevet bi se škripom zaustavio, a u dnevnoj sobi je bio netko koga sam poznavala. Kad sam se probudila, vidjela sam čestitke i cvijeće od svih tih ljudi čije sam dnevne sobe posjećivala u komi. Moja baka, dobri prijatelji i bivši treneri. Čudno, dnevne sobe su uvijek bile trozidne. Jedan zid bi falio, a iza tog zida bila je pustinja. Razgovarali bismo malo o bog zna čemu, a onda bi me ponovno povukli natrag u pustinju. To se događalo svaki put iznova. Ponekad bi se ponovno pojavile iste dnevne sobe, ali su gotovo sve bile jedinstvene. Probudila sam se 13 dana kasnije i bilo je nadrealno, pogotovo jer je većina čestitki došla od ljudi koji me nisu smjeli posjećivati ​​na intenzivnoj njezi pa su mi slali dobre želje pismenim putem, a ne osobno."

6. "Imao sam Guillain-Barréov sindrom. Halucinirao sam da je moja mlađa sestra mrtva, prepolovljena i tjerali su me da legnem na njeno odsječeno tijelo. Kad sam se probudio, prvo što sam pitao bilo je kako je umrla. Svi su me gledali kao da sam lud. Zapravo sam mnogo puta vjerovao da su mi u krevet stavili mrtvo tijelo. Još jedan san koji sam imao je bio o medicinskim sestrama koje su me zavile u beton. Bio sam paraliziran, tako da je moj mozak to obradio. Bio sam svjestan da ljudi razgovaraju sa mnom i da su sa mnom, jednostavno nisam mogao komunicirati, a moj mozak je sve obrađivao u ovom čudnom svijetu snova."

7. "Bio sam u komi skoro tri mjeseca. Imao sam nekoliko nejasnih snova kako ljudi stoje vrlo blizu mene i viču da ću biti dobro. Kasnije sam upoznao svog glavnog kirurga (imao sam nekoliko operacija nakon kome) i medicinske sestre. Iako nisam prepoznao nikoga od njih, njihovi glasovi su mi bili jako poznati."

8. "Bio sam u komi jer sam pao s 15 metara i slomio gotovo sve kosti na leđima. Bilo je užasno. U snovima sam mislio da sam putnik kroz vrijeme ili neka vrsta Boga. Mislio sam da me upucala policija. Još uvijek imam isječke do danas i nije zabavno. Idem na terapiju kako bih se nosio s time. Bilo je zbunjujuće i užasno u isto vrijeme. Kad sam se probudio, mislio sam da me sestre muče i da moram pobjeći. Počeo sam jako halucinirati i nisam mogao ni shvatiti da sam bio u bolnici."

10. "Mogu to usporediti samo s onime kad si mali i kad se probudiš u prijateljevoj kući i ne znaš gdje si. Bio sam u komi dva mjeseca nakon teške prometne nesreće. Probudio sam se sam u bolničkoj sobi i nisam imao pojma što se dogodilo, niti zašto sam tamo. Iz nekog razloga, mislio sam da imam 60 godina, a bio sam u dvadesetima. Imao sam protezu za vrat zbog slomljenog vrata pa sam zaključio da nešto nije u redu s mojim vratom, ali nisam bio siguran kako i što se dogodilo. Bio sam paranoičan i uplašen, ali nisam znao zašto sam tamo. Pomoću tragova sam pokušao shvatiti zašto sam u bolnici. Bilo je zastrašujuće. Koma nije medicinski izazvana, već sam bio u njoj zahvaljujući oštećenju mozga. Nakon otprilike pet minuta odlučio sam se vratiti na spavanje. Dva mjeseca sna nisu bila dovoljno duga."