Che Guevaru danas uspoređuju s papom Franjom, ali njegov odgovor na pitanje je li komunist osudio je i sam Fidel Castro

Iako se njegovo ime većinom veže za revoluciju na Kubi i prijateljstvo s Fidelom Castrom, Che Guevara nije bio Kubanac. Rođen je u Argentini, u obitelji irsko-baskijskih imigranata. Ernesto Che Guevara mu nije bilo pravo ime, nego Ernesto Lynch. Nije potekao iz siromašne radničke obitelji kao Fidel Castro, njegovi roditelji bili su prilično imućni. Njegova dobrostojeća argentinska obitelji je imala lijeva politička uvjerenja, ali ne i revolucionarne inklinacije.

Kao dječaku dali su mu nadimak Chancho, što znači "Svinja", zato što se nije volio prati. Košulje je mijenjao jednom tjedno ili rjeđe. Učitelji su mu prigovarali zbog toga, ali su mu češće podilazili jer je bio odlikaš. U slobodno vrijeme sudjelovao je na šahovskim turnirima i čitao poeziju i, naravno, Marxa. Kasnije i kao student medicine, nije gubio previše vremena na higijenu.

Zbog astme, koju je dobio s dvije godine, obitelj se iz Buenos Airesa, preselila u Córdobu, ali su se 1945. ponovno vratili u Buenos Aires. S obzirom na to da je bio boležljivo dijete, najveći dio vremena provodio je uz majku koja ga je naučila francuski jezik i usadila mu ljubav prema književnosti. Imao je velike intelektualne interese. Leycester Coltman ističe kako ga je zanimalo sve od poezije do arheologije. U ranoj mladosti Guevara nije pretjerano pokazivao interes za politiku i društvena zbivanja zbog čega mnogi smatraju da njegova revolucije započinje na starom motociklu, La Poderosi, odnosno s njegova dva putovanja Latinskom Amerikom.

Guevara je putovanjem Latinskom Amerikom te iskustvom u Gvatemali shvatio kako sloboda u pravom smislu riječi ne postoji, nego samo eksploatirana radna snaga koja radi za određene zemlje i njihove ciljeve. Stoga je jedan od njegovih ciljeva bio sprječavanje stvaranja najamnih radnika koji su podčinjeni općem mišljenju. Za to je potrebno stvoriti novog čovjeka za kojega će rad biti nagrada te koji će se moći solidarizirati s patnjama ugnjetavanih ljudi diljem svijeta. Prema njegovu shvaćanju, pomoću rada se izgrađuje novi čovjek koji mora izgraditi svoje osobno djelo, u protivnom postaje sramni plaćenik ili propada. Propagirao je organiziranje dobrovoljnog rada. Che nije želio da čovjek svakodnevno umire tijekom osam sati kada se nalazi u ulozi roba, nego da ima aktivnu društvenu ulogu te da ima osjećaj obaveze pomaganja široj zajednici putem volontiranja i javnih radova.

S Fidelom i Raulom Castrom upoznao se u Meksiku, gdje je radio u bolnici. Brzo su počeli pripremati napad na Kubu, koja je tada bila pod upravom američke marionete, diktatora Batiste. Invazija je izvršena 1956. kada je stari kruzer u koji je prodirala voda pristao uz obalu. Od 82 pobunjenika, preživjela su 22, uključujući Guevaru i braću Castro. Borbe su potrajale naredne tri godine, nakon čega je Batista otišao u Dominikansku Republiku noseći sa sobom 300 milijuna dolara, a Che je postao Castrova desna ruka.

Fidel Castro u knjizi Biografija u dva glasa je napisao kako im je Guevara stvorio probleme kada je na policijsko pitanje je li komunista, odgovorio: "Da, komunist sam.“ Taj Guevarin ispad, Castro interpretira kao taktičku pogrešku, učinjenu pod utjecajem epike komunističke literature. Castro oštro odbacuje tezu da je Guevara bio trockist te je rekao kako nikad nije čuo da priča o Trockome. Fidel ga definira kao lenjinista koji je oštro kritizirao Staljinov kult ličnosti, a branio Marxa i Lenjina.

Tijekom Revolucije Che se pokazao iznimno sposobnim gerilcem zbog čega ga je Castro unaprijedio u čin komadanta (najviši čin u gerilskoj vojsci). Che oslobađa područja Bueycita, El Hombrita te kao najveći ratni plijen Santa Claru. U kolovozu se Che sa 150 boraca uputio iz El Jíbara prema Dos Arroyosu, bio je to put dug 677 km, koji je trajao 50 dana. Nakon pobjede Kubanske revolucije u siječnju 1959. godine, Che Guevara je zajedno s Fidelom i Raulom Castrom, Camilom Cienfuegosom te Juanom Almeidom Bosqueom činio okosnicu nove vlasti. Che Guevara je bio zadužen za nacionalizaciju industrije te je u veljači 1961. imenovan ministrom industrije, a kasnije i direktorom Narodne banke. Ubrzo nakon dolaska na vlast uslijedili su Guevarini međunarodni posjeti, u sklopu kojih je u dva navrata posjetio i Jugoslaviju (1959. i 1969. godine). U ovom periodu Che je još uvijek gajio velike simpatije prema Sovjetskom savezu.

Nakon pobjede revolucije Castro ga je stavio u vladu Kube, ali o tome djeca u socijalizmu nisu učila puno jer se kao ministar gospodarstva i direktor nacionalne banke proslavio metodama koje se ne bi usudio narediti niti Staljin. Najviše ga je veselilo svađati se s ekonomskim savjetnicima iz istočnog bloka, kada bi im dokazivao kako upravo oni nisu dovoljno revolucionarni. Sva zemlja mora biti nacionalizirana, a čitava proizvodnja planirana. Rezultat je bio da se proizvodnja šećerne trske, najvažnijeg proizvoda Kube smanjila za trećinu. Kuba je velikim koracima koračala socijalističkoj jednakosti, svi će biti jednako siromašni i gladni.

U svojim govorima pred Generalnom skupštinom UN-a te u govoru na Drugoj afro-azijskoj ekonomskoj konferenciji u Alžiru, Che je bio realan i lišen sanjarenja, kada je ukazao na nedostatak proleterskog internacionalizma i na nesocijalističko ponašanje određenih država, koje su se deklarirale kao socijalističke zemlje. Ta se kritika posebno odnosila na SSSR. Prema Che Guevari međunarodna situacija u kojoj se svijet nalazio 60-ih godina 20. stoljeća, predstavljala je uvjete koji su omogućavali ujedinjenu borbu nerazvijenih država protiv ugnjetavanja ekonomski moćnijih zemalja.

Početkom sedamdesetih je Che bio i na istoku i na zapadu zvijezda. "Kao politička ličnost je Che već odavno mrtav, ali kao revolucionarni vođa, pop-ikona i uzor studentskog pokreta '68. još uvijek životari", rekao je Matthias Rüb, dopisnik iz Latinske Amerike lista Frankfurter Allgemeine Zeitung. On je i autor nedavno objavljene biografije Che Guevare u kojoj se ne bavi samo njegovom osobnom revolucionarnom djelatnošću, nego i kako ga se politički doživljavalo u svijetu. Rekao je: "Makar se Che danas čini iz nekog posve drugog vremena, zapravo nikad nije oslabilo njegovo značenje simbola protivljenja Americi."

Matthias Rüb smatra da se u Latinskoj Americi nastavlja djelatnost socijalnih pokreta i njegovo djelo. "Ali više nema nekog velikog revolucionara. Borba protiv socijalnih nepravdi je u Latinskoj Americi još živa, ali danas je vode kolektivi i socijalni pokreti koji na miran način žele doći do svojih ciljeva." Za Rüba se tu ubraja još jedan Argentinac kao što je bio i Che Guevara: papa Franjo. "Ovaj Papa je netko tko pokušava Cheovu ostavštinu nastaviti na miran način, a to u Latinskoj Americi prije svega znači svladavanje drastičnih socijalnih nepravdi." Njemački novinar kaže: "Malo nategnuto može se reći: Papa je novi Che Guevara."

Da je Che Guevara 1967. u prašumi Bolivije uza sebe imao onoliko ljudi koliko danas na svijetu nosi majice s njegovim likom, vjerojatno bi revolucija koju je najslavniji suvremeni revolucionar pokušao pokrenuti bila uspješna. Ali on se u stvarnosti mjesecima povlačio 'po šumama i gorama' sa sve manjim brojem vojnika pa ne iznenađuje to da su ga agenti CIA-e i bolivijskog režima uhvatili i smaknuli. Tako je 9. studenog 1967, kada je Che Guevara ubijen, nastao mit koji i danas živi kao jedan od najpotentnijih kapitalističkih simbola komunističke, mladenačke pobune.

U prisjećanjima na rane dane Kubanske revolucije, Castro ističe kako je „odmah zavolio Guevaru“ koji je bio „osoba široke opće kulture i velike inteligencije.“ Castro je rekao kako je Guevara bio liječnik koji je postao vojnik, a da pritom ni u jednom trenutku nije prestao biti liječnik. Guevara nije imao nikakvog vojničkog iskustva te je zajedno s ostalim pripadnicima buduće kubanske gerile vježbao gađanje na imanju bivšeg sljedbenika Pancha Ville. U to je vrijeme imao funkciju liječnika jedinice.

Sovjeti su bez konzultacija s Kubancima odlučili povući rakete. Che je to smatrao velikom uvredom za kubanske vlasti, dok je Fidel problemu pristupio drugačije, znajući kako su Sovjeti Kubi itekako potrebni. Postoje teze prema kojima je Che zahtijevao ispaljivanje nuklearnih raketa prema SAD-u te početak nuklearnog rata. Unatoč početku razvoja tenzija u odnosu prema Che Guevari i njegovom odnosu prema Sovjetskom Savezu Fidel otišao je u prvi posjet SSSR-u.

Ernesto "Che" Guevara za volanom automobila američke proizvodnje sa svojom drugom suprugom Aleidom March na dan njihovog vjenčanja u Havani, nekoliko mjeseci nakon što je pomogao Fidelu Castru da svrgne režim diktatora Fulgencia Bartiste. Guevarina udovica nedavno je izjavila u intervjuu za časopis Casa de las Americas da "Che" nije bio ženskaroš kako se priča.

Pokušaj da pripremi revoluciju u Boliviji bio je neuspješan. Nakon što je njegova grupa okružena, Che je uhićen blizu La Higuere te pogubljen u lokalnoj školi. Vojni liječnik amputirao mu je ruke, koje su potom u staklenoj tegli poslane u Argentinu zbog identifikacije. Okolnosti njegove smrti 9. 10. 1967. u Boliviji nikad nisu posve razjašnjene, bio je tek ranjen i zarobljen u sukobu s vladinim jedinicama, ali nekakvo javno suđenje osobi koja je već tada postala simbolom pobune protiv američkog imperijalizma nije se smatralo poželjnim. Ujutro je još bio živ, poslije podne više nije, svjedoči jedan fotoreporter koji je bio prisutan.

Guevara nikada nije imao namjeru ostati na Kubi u sklopu vladajućeg aparata. Tomu u prilog ide njegova izjava koju je rekao prilikom razgovora sa svojim ocem u kojoj kaže kako se ne misli više baviti medicinom, Che je rekao: "O mojoj medicini mogu ti reći da sam je upravo napustio. Sad sam ratnik koji podupire Vladu. Što će biti sa mnom? Ni sam ne znam u kojoj ću zemlji ostaviti kosti svoje!"