U istoj se objavi dotakla i odgoja njegove kćeri Lane: "Svemirski razlog našeg nesretnog susreta bila je jedna malena, prelijepa djevojčica, koja je izgubila majku. S ljubavlju i totalnom posvečenošću, odgajala sam je šest godina; najljepših u mome životu. I da, prekrasno sam je odgojila, ponosna sam na nju…U mome srcu i mojoj duši ona je još uvijek moja malena djevojčica, još uvijek moja duša pati i plačem za njom. Puno češće nego što je monstrum koji joj se naziva ocem, u stanju shvatiti. Ja nju volim i ona to zna. Ona je moje jedino dijete i znam da osjeća koliko je volim. Ona zna. Sve te ružne riječi koje sluša od svoga oca dugih 12 godina, ne mogu zatrovati njeno nježno i čisto srce. On ne razumije da ne može pobijediti ljubav. On ne zna što je ljubav. Ili, ne bojati se ničega. Ni smrti", napisala je Vlatka, a na samu objavu reagirao je i Dikan: "Pa kako ju nije sram pisati da je ona odgojila moju kćer. Da je to istina moja bi kći bila danas u Vrapču a ne na studijama prestižnog univerziteta Bocconi u Milanu. I to ne preko veze upisana već samo zbog odličnih ocjena na MIOC-u u Zagrebu. Pa ta je obična namiguša, napuštena od majke i oca, odgajana od jadne siromašne bake u pustom seocetu pokraj Koprivnice, tukla je divljački moju kći Lanu skoro svaki dan. Ja za to nisam saznao sve dok me u osnovnoj školi nisu upozorili na uplakanost i suze malene svakim danom pri dolasku u školu, gdje ju je ona jedno kratko vrijeme vozila. Ostao sam tada kod kuće, otkazao odlazak na posao i kada sam se osobno uvjerio da je to ipak gorka istina – jedna precizna (simbolična) noga u guzicu bilo je minimalno od mojeg poštovanja koje sam gajio prema toj glupoj kokoški".