Ratne godine: Od ranog djetinjstva suočavala se s nedaćama. Nakon okupacije za vrijeme Drugog svjetskog rata, od strane Njemačke, Ružičin otac bio je osuđen na smrt, ali je ipak oslobođen i uspio se vratiti u Beograd, gdje su mu ipak oduzeli sva građanska prava. Glumica je više puta isticala da je ovaj period djetinjstva za nju bio tragičan i da agonijama kroz koje je njena porodica prolazila tih godina nije bilo kraja. "U trosoban stan ubacili su nam obitelj nekog frizera jer je to bila ruska formula stanovanja. Ti ljudi iz sela Rušnja su nas maltretirali, osobito mog oca koji je zbog verbalnog delikta bio zatvaran. Čak su i mene saslušavali, ali nisam dozvolila da mržnja nikne u mom biću. Nikoga ne mrzim pa ni te ljude koji su mi uništili život", rekla je glumica jednom prilikom.

Bogata karijera: Karijeru je počela davne 1957. godine, u filmu "Doktor", a kasnije je glumila u filmovima "Kad budem mrtav i beo", "Bokseri idu u raj", "Užička republika", "Savamala" i drugima. Komedija "Tesna koža" donijela joj je najveću popularnost, a za film "Žuta" nagrađena je Zlatnom arenom na Filmskom festivalu u Puli. Neke od njenih poznatijih velikih uloga su Taska u velikom hitu "Zona Zamfirova", uloga Veliborke u "Srećnim ljudima" i kume Anice u popularnoj seriji "Greh njene majke". Ružica je često prikazivana kao zavodnica. Neke od tih uloga, poput Žute ostale su najupečatljivije kao i uloga Ruže u "Drugoj Žikinoj dinastiji" i Veliborka Veca u "Srećnim ljudima".

Nesigurna: Iako je bila prva koja je opsovala na domaćoj sceni i udarila Batu Stojkovića, usprkos njenom karakteru, originalnosti i uspjehu koji je ostvarila, Ružica je bila veoma nesigurna, ali to se nikako nije moglo primijetiti. "Stalno sam strijepila hoću li moći svladati zadatke koji su mi dati i hoće li me neki redatelji ponovo angažirati, što je ostavilo posljedice. Moja nesigurnost bila je ogromna, a oni koji su imali svoje utjecajne muževe i fanove, ponašali su se drugačije. Bili su sigurni da će, čak i ako upropaste predstavu, ipak dobiti sljedeću ulogu, ali za nas koji nismo imali nikakvu podršku, to je bilo pitanje života i smrti. Stalno je bilo moram, a u umjetnosti nema moranja jer je ona Božji dar. Važne su i okolnosti jer sam se ja, izgleda, sudbinski našla u tom vremenu, postala glumica i zapamćena sam po likovima tih žena s dna, što sam teško preboljela. Stidjela sam se što se pokazujem u tako nepovoljnom svjetlu, ali eto, to je negdje obilježilo moju osobnost jer kada bi me ljudi vidjeli privatno, govorili su: "Jao pa vi niste tako ružni i prosti!" Nije mi bilo lako igrati te uloge. Sjećam se da sam kupila te cake po željezničkim stanicama, čak i na Pigalu u Parizu kada sam skinula jednu uličarku i plasirala ono što je ona govorila u komadu Ljubomira Simovića "Čudo u Šarganu". Mira Trailović mi nije dozvolila da stavim ćelavu periku zbog uloge, što sam silno željela, ali čim me poslije premijere prestala kontrolirati, ja sam je stavila. Tvrdoglavost me je puno koštala u životu, ali moja priroda je takva i uvijek govorim istinu", govorila je dramska umjetnica tijekom života.

Velika ljubav: Ružica Sokić i njen suprug, koji je po profesiji bio ekonomist, proveli su nekoliko stoljeća u velikoj ljubavi, ali nasljednike nisu imali. "Želja za karijerom je najviše utjecala na to da prihvatim činjenicu da nikada neću imati dijete. Bojala sam se stati, a i bojala sam se poroda", iskreno je govorila Ružica.

Teška bolest: Velika umjetnica bila je teško bolesna, a nedugo nakon što su otkrili da boluje od Alzheimera, koji ju je izjedao, preminula je. "Nije bila svjesna da je bolesna. Ni ja nisam prepoznao da je toliko bolesna. Imala je operaciju 2012. godine i uslijedila je neugodna situacija. Trebala je ići na rehabilitaciju, tada više nije glumila, pokušala je odigrati još jednu predstavu u siječnju 2013. godine, ali se mučila dosta s njom. Nije se mogla sjetiti teksta pa je imala šaptača", ovako je o njenim posljednjim danima govorio njen suprug.

Posjetili su brojne liječnike u Beogradu, kako bi joj što više olakšali tegobe koje joj je ta teška bolest zadavala. "Bilo je jasno da se s njom nešto događa, ali smo mislili da je to donekle normalno za ljude u tim godinama. Nekad se to zove demencija, nekada Alzheimer. Hvala bogu, nije se dugo mučila. To su bolesti koje mogu trajati i predstavljati mučenje", govorio je on.

Samo da me ne zaboraviš: Čuvar sjećanja na lik i rad velike glumce, njen suprug Miroslav Miki Lukić, osnovao je Fondaciju koja svakog 14. prosinca, na dan rođenja Ružice Sokić, dodjeljuje nagradu koja ima za cilj podržati mlade stvaratelje i razvoj kulture. Ove godinu nagradu je dobila Kalina Kovačević. "Samo da me ne zaboraviš", bile su navodno posljednje riječi Ružice Sokić prije nego što je preminula. Uputila ih je suprugu Miroslavu Lukiću s kojim je provela pola života, piše Hello.